Čuvajmo Srebrenicu

VELIKI NJEMAČKI NOVINAR O HRVATSKOM NACIONALIZMU: “Postoje dokumenti i izjave nekadašnjih zatočenika logora paradržave ‘Herceg-Bosne’ koji teško terete Čovića”

Tekst prenosmo sa portala Tacno.net.

Piše: Erich Rathfelder

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Zaprepašteni su stajali sredinom aprila 1993. vojnici UN i novinari pred ugljenisanim leševima u spaljenim kućama sela Ahmići u centralnoj Bosni. Ujutro 16. aprila 1993. trupe Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) upale su u mjesto, zatvorili muslimanske stanovnike u njihove kuće i sve polili benzinom. Preko 117 ljudi, prije svega žena i djece, tako je snašla okrutna smrt.

Sve to bi bilo samo tužna istorija u sjeni bosanskog rata da predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ovoga tjedna nije pozvao predstavnike hrvatskih trupa iz Bosne kod sebe u predsjedničku palatu. Među njima bio je i Tihomir Blaškić, regionalni komandant HVO-a, koga je tribunal UN u Hagu zbog Ahmića u prvoj instanci osudio na 45 godina zatvora. Trenutno je on, kao skoro svi Hrvati osuđeni zbog ratnih zločina, ponovo slobodan.

Milanović nije propustio da pohvali tadašnje komandante za njihove zasluge u „odbrani Hrvata u Bosni i Hercegovini“ i u samoj Hrvatskoj. O žrtvama ratnih zločina nije rekao ni riječ. Jesu li u Ahmićima sa ubijanjem civila stvarno branjeni bosanski Hrvati? Milanović se postavio kao zaštitnik HVO-a i kritikovao je presude tribunala u Hagu kao „političke“.

Međutim, istina se više ne može poricati. Masovno ubistvo u Ahmićima bilo je pokretač takozvanog „rata u ratu“. Od aprila 1993. trupe bosanskih Hrvata napale su ostatak bosanske države već raskomadane od srpske strane. Sada su hrvatski nacionalisti htjeli osvojiti za sebe dio Bosne i Hercegovine i po srpskom uzoru „etnički očistiti“. Oni su tamo napravili svoju paradržavu „Herceg Bosnu“.

Ponovno uspostavljanje trećeg entiteta

Ona je bila na osnovu američkog pritiska na Hrvatsku 1994. raspuštena, ali današnji hrvatski ekstremisti u Bosni i Hercegovini i dalje slijede cilj, da ponovo uspostave upravo taj treći entitet, dakle Herceg Bosnu. Bez ustručavanja poziraju njeni najviši predstavnici, kao današnji šef HDZ BiH Dragan Čović, sa međunarodnim diplomatama pod zastavom nekadašnje paradržave Herceg Bosne. Čović dobija podršku iz Zagreba, ali čak i od međunarodne zajednice.

Hrvatska vladajuća partija HDZ lobira u Briselu za političke ciljeve njihove hercegovačke sestrinske partije. Hrvati svom silom žele ostvariti da se izborni zakon u Bosni i Hercegovini promijeni u korist Hrvata i da izborni okruzi budu uspostavljeni u njihovu korist.

Ova politika ima za cilj da društvo i dalje etnički razdijeli u najmanje dijelove. Pošto i međunarodni diplomati kao šef misije EU u Bosni Johann Sattler i ambasador SAD u Sarajevu Eric Nelson pokazuju razumijevanje za političke ciljeve etnonacionalista, političke napetosti u BiH su se opet zaoštrile.

Jer civilno društvo, nenacionalistička ljevica i većina Bošnjaka brane stoljećima dugu tradiciju zajedničkog života religija, nacija i manjina, a time i toleranciju i demokratiju. Međutim, u Hrvatskoj je istorija u odnosu na Bosnu revidirana i ugrađena u nacionalnu priču koja jedva da ima povezanosti sa istorijskom istinom, žale se već godinama intelektualci i borci za ljudska prava iz Zagreba, Mostara i Sarajeva.

Profitirali od rata

Dragan Čović je revizionista istorije i pripada onim partijskim prebjezima i vodećim funkcionerima nacionalista koji su osobno profitirali od rata i nakon njega. Početkom rata 1992. on je privatizirao jugoslavensku tvornicu aviona SOKO. Tvornice više nema, ali postoji „privatizovana nepokretnost“.

Prijatelj diplomata Dragan Čović pobija sada svaku suodgovornost za zločine za vrijeme rata. Hiljade Bošnjaka bili su do marta 1994. internirani u logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom kod Mostara pod uslovima sličnim koncentracionim logorima.

Sada je hrvatski tjednik Nacional otkrio da je Dragan Čović tada koristio zatvorenike iz logora za rad u njegovoj firmi.

U emisiji „Nedjeljom u dva“ novinar Aleksandar Stanković zamolio je Čovića da komentariše dokument koji je on potpisao u junu 1993., u kome on vodstvo Heliodroma moli za zarobljenike za prisilni rad u kompleksu SOKO. Dragan Čović je osporio autentičnost dokumenta. Međutim, postoje i drugi dokumenti i izjave nekadašnjih zatočenika koje ga teško terete.

(Die Tageszeitung)

Komentari su zatvoreni