Sjećanje na Almasa (Šaban) Hasanovića – Abdulići/Žanjevo

Rođen je u Abdulićima / Žanjevu, općina Bratunac.

Srednji vojnu školu je završio u Beogradu, gdje i tri godine vojne akademije. Potom četvrtu godinu vojne akademije zavšava u Sarajevu 1992.

Zajedno sa još dvojicom tek svršenih potporučnika, Nedžadom Bektićem i Jusom Ibrićem (u Podrinju poznatih kao trojica poručnika) krajem aprila 1992. napuštaju JNA i odlučuju se na odlazak kući jer su znali da se domovini sprema pakao kao Sloveniji i Hrvatskoj.

Po dolasku u Bratunac 7. maja 1992. bivaju uhapšeni od strane pripadnika JNA koji su već preuzeli Bratunac pod svoju kontrolu. Zahvaljujući jednom poručniku, Albancu oduzimaju im samo dokumenta i puštaju ih uz obavezu da se svaki dan javljaju u policijsku stanicu Bratunac.

Sva trojica nakon toga odlaze u Brezovica kod Juse Ibrića odakle se Nedžad Bektić preko brda prebacuje u Karačiće.

Almas je učestvovao u organiziranju otpora u Skenderovićima.

U Srebrenici se javio direktno u komandu i objasnio ko je i šta je.
Aktivno je učestvovao u odbranbenim operacijama TO Srebrenica.
Ubrzo biva postavljen za komandira čete u samostalnom bataljonu Biljeg. Ova četa je bila sastavljena od boraca iz Abdulića, Jagodnje i Joševe. Zona odgovornosti joj je bila ova dva sela i teritorija prema Drini tj. Abdulićima / Žanjevu.

Nerijetko je preuzimao i komandu nad cijelom operacijom i komandom bataljona Biljeg.

Bio je briljantan strateg. Bio je ratnik od glave do pete. Nije se štedio, u svakoj borbi je bio u ispred prvih redova, uvijek najistureniji. Zaista ga je teško bilo pratiti u prodiranju kroz neprijateljske položaje.

Kakav je Almas bio borac možda najbolje pokazuje jedna operacija sredinim decembra kada je prvi dan odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju četnika sa najisturenijeg položaja prema njima. Tu je zarobio PM 72 i radio stanicu. Onda tu radio stanicu iskoristio upadajući u vezu četnicima i ometajući ih. Pa onda narednih dana gdje je često bio sam u jednoj od kuća do asfalta. Imao je više komada naoružanja kod sebe na raspolaganju. Oružje mu je bilo poredano u jednoj sobi a on je po potrebi uzimao šta mu treba izlazio na drugu stranu kuće prema Voljavici i pucao po četnicima. Imao je motorolu i slušao ih tako da je znao njihov naredni korak.

Zatim jedne prilike prilikom odlaska u Žanjevo, u samom selu je ispred svojih saboraca otkrivao i uklanjao nagazne mine “paštete” koju su postavili četnici. Borci se sjećaju s kakvom lahkoćom i rutinom je otkrivao i uklanjao nagazne mine.

Odisao je optimizmom, nikad nije paničario. Možda je nekom izgledao nezainteresirano ali je sve radio promišljeno, svaki potez na bojnom polju. Trudio se maksimalno zaštititi ljude oko sebe. Sigurno je bilo privilegija biti u njegovoj blizini u toku borbi. Više puta je spriječio da dođe do veće tragedije i pogibije više boraca. Tako prilikom izvlačenja jednog našeg poginulog borca pretpostavio je da bi tijelo moglo biti minirano pa je koristio uže. Ispostavilo se da je bio u pravu. Nije propuštao akcije tako da je iz borbe u borbu išao sa sve većim optimizmom i moralom.

Na žalost došao je 16. januar 1993. Zajedno sa žanjevskim IDV-om u sastavu bataljona Biljeg učestvovao je u kontraofanzivi ARBiH u kojoj se izbilo na Drinu. Munjevitom akcijom ovladano je graničnim pojasom prema Srbiji. Onda se umiješala vojska Jugoslavije koja je bjesomučno artiljerijom tukla dostignute položaje ARBiH. Borci bataljona Biljeg su ostali ukliješteni među starim bosanskim kućama iznad rijeke koje su razvaljivale tenkovske granate iz Srbije. Bila je to skoro bezizlazna situacija jer se iznad kuća nalazilo brdo na kojem je bila livada. Tom čistinom nije bilo moguće povlačenje. Počele su padati prve žrtve.

Almas je tu ostao pribran i hrabrio je ostale borce koje je polako počela hvatati panika. Dalje se nije moglo jer druge jedinice do bataljona Biljeg nisu uspjele do kraja obaviti zadatak. A nije se moglo nazad zbog čistine i blizine Srbije odakle se sve vidi kao na dlanu. Iz Srbije su neprestano tukli tenkovi, PAM-ovi i PAT-ovi. Bila je to sasvim mala udaljenost a dobra vidljivost. Držalo se tako do poslijepodnevnih sati i onda nakon što je nebo prekrio dim od silnog granatiranja iz Srbije, počelo pregrupisavanje i prebacivanje livadom na bolji sigurniji položaj. Povlačenje je išlo sporo jedan po jedan. Do kraja uz Almasa je ostalo još nekoliko boraca za povlačenje.

U tim trenucima čuo se glas jednog četnika koji bježeći doziva ove u Srbiju da ne pucaju jer oni bježe prema Drini pa da ne pogode njih. Almas je čuo ovog četnika i rekao ostalim da se izvlače a on je krenuo prema njemu da ga uhvati živa. Jedan od boraca mu je rekao da ne ide ali on je samo odmahnuo rukom kao da je želio reći da će sve biti u redu. Taj dan je nosio duži pancir na sebi. Vidjeli su ga kako odlazi i krenuli su prema gore. Potrajalo je neko vrijeme dok su se izvlačili i istrčavajući iza brijega na sigurno.

Kad su došli gore vidjeli su komandanta, u rukama je držao PM72. Znali su da je to Almasov PM. Znali su šta se desilo. Neko je upitao komandanta i dobio potvrdan odgovor: “pogibe poručnik”! Sjeli su, nisu više ništa pitali. Kasnije će čuti, od komandanta, da je Almas došao pred tog četnika, pokušao ga je zarobiti tako što je izašao pred njega. Četnik se nije htio predati i u strahu je podigao pušku prema Almasu. Njegov PM iako je bio brži je “zakovao”, nije opalio. Pao je pogođen u vrat. Komandant je bio blizu, uvjerio se u njegov šehadet, uzeo pušku i povukao se. Almas je ostao. Kasno je bilo za povratak po njega, četnici su već ovladali tim mjestom.

Taj dan je otišao veliki ratnik, strateg, gazija i veliki insan.

Još bolnija činjenica je da je ostao. Na žalost niti jedan naš poginuli nije se mogao izvući toga dana. Samo izvlačene boraca je bilo teško i moralo se raditi brzo.

Kasnije je napravljena razmjena njihovih zarobljenika i poginulih za naše poginule. Svi naši poginuli su predati osim Almasa. Njega nije bilo. Na starom gradu njegov otac Šaban je iskopao mezar za sina jedinca čekajući da razmjena prođe. Ali doživjeće još jednu bol jer Almasa nema. U taj mezar ukopan Elvedin, drugi poginuli toga dana iz IDV Žanjevo.

Almas nikad nije pronađen niti vraćen porodici. Ostalo je svjedočenje jednog oficira JNA koji je bio očevidac u Beogradu na vojnoj akademiji kad su dobili informaciju da je Almas poginuo. Na vojnoj akademiji u Beogradu su slavili cijelu noć Almasovu smrt.

Molim Allaha dž.š. da se Almasu kao i svim našim poginulim saborcima smiluje i nagradi ih obećanom nagradom za šehide.

Amar H

Portal zaSrebrenicu.ba je nazavisno-informativni koji ima za cilj promociju Srebrenice i dešavanja na području opštine.

Leave a Reply

Close
Close