Čuvajmo Srebrenicu

Vječno prijateljstvo dva srebrenička druga

Polovinom 1992. godine Ramo Kadrić iz okoline Srebrenice bio je zarobljen. Kako kaže, arkanovci iz Prijepolja su ga uhvatili, vezali i razapeli u centru grada pred robnom kućom. Od smrti ga je spasio poznanik Mile Janjić, koji je rizikovao svoj život da bi ga spasio. Nakon svega što je preživio, Ramo se vratio u Srebrenicu, u svoje selo i bavi se poljoprivredom, a sa Milom se svakodnevno druži.

U selo Gladovići, oko 20 km udaljenom od Srebrenice, stiže se strmim putem. U ovo planinsko selo na samoj granici sa Srbijom vratili su se tek rijetki. Među njima je i Ramo Kadrić. A Ramina priča nije uobičajena povratnička. On bi 1922. godine bio prva srebrenička žrtva da ga nije obranio prijatelj. Prisjeća se danas kako ga je Mile Janjić spasio od sigurnog strijeljanja rizikujući svoj život.

„20. aprila ’92. godine kad je počeo rat, Srbi počeli da nas protjeruju iz Srebrenice, ja sam se trefio sa kamionom u Srebernici i tu su me uhvatili neki arkanovci i srebrenička banda koja se bila naoružala, iz čaršije momci koje sam poznavao. I da me ubiju – i bog. Objesili su me na strijeljanje, bio sam sat i po obješen na strijeljanju pred jednom kućom. Ugledao sam Mila Janjića, ide bez uniforme, u civilnom odijelu. Kad me ugledao i vidio, zaustavio je njihke. Jedan sat i po i on se borio sa njima dok je utanačio da me skinu i da me spasi. On se borio sa njima. Kako je on uspio to, i danas-danile mi je čudo. A i njemu je čudo da su ga htjeli da poslušaju i da je do toga došlo. Mogli su ga ubiti one kabadahije iz Srbije, arkanovci.“

Uvjek imaju vremena za susret

Rat ih je razdvojio. Ponovo su se sreli 1997. godine u kafani „Dejton“ kraj Sarajeva:

„Čuli smo se telefonom i zakazali sastanak u ’Dejtonu’ gore, iznad Sarajeva, i on je došao maksuz iz Srebrenice da se vidimo. Bio je plačljiv pogled. Bilo je teško da se vidimo. Viđaš čovjeka koji te ostavio živa, to je teško. Tada je došao kod mene kući u Vogošću. Otišao je ujutru, nije htio da noći, otišao je pred zoru. I ja sam ga ispratio, otišao je. Kad je moja žena otišla prvi put u Srebrenicu, on je nju dovezao kolima ovdje. I tako, kontakt je počeo jak. Kad sam se vratio, pomagao mi je puno. Čak mi je posuđivao i novca – kad mi zatreba, on meni posudi i danas-danile. Ima veterinarsku stanicu, dolaze ovdje njegovi ljekari za stoku. Pomaže mi. Što god on može da pomogne, pomaže. Od koristi mi je. Kad ga vidim onako, on je meni od koristi, da mi ništa ne pomaže – jer kad gledaš čovjeka koji te ostavio živa!“

Ramo se u Srebrenicu vratio 2001. godine. Kaže da od svog rada lijepo živi i ne bi svoje selo mijenjao ni za kakav grad:

„Držim do 100 ovaca, prodam pedesetoro do šezdesetoro janjadi, uzmem sedam, osam hiljada maraka godišnje, prodam neko tele – i eto to je to. Od toga se može živjeti dobro. Više zaradim, možda, nego vi. Sijem kukuruz, sijem pšenicu, sve radim. Zašto bih živio u Sarajevu da od tezge živim, da kupujem – gdje ti je novac? Ovdje imam krušku, jabuku, šljivu, orah, trešnju, pekmez, med. Imaš sve svoje. Znači sve imaš. U Sarajevu moraš ceger, na Markale i kupi. Ovdje ne. Imaš zrak. Ovakav zrak! Nema šta da bude zagađeno. Sva proroda dobra. Kruška, jabuka, orah… sve domaće, nema prskanja.“

Sa Miletom se viđa i druži skoro svakodnevno. Tako će kaže i ostati, iako mnogima ni danas nije jasno da ovakva prijateljstva postoje i opstaju:

„Družićemo se dok smo god živi. Družili smo se i kako sam došao ovamo i uvijek smo zajedno. Nisam nikad otišao u Srebrenicu da ne popijem kafu kod njega, ili da ne odemo u kafanu da popijemo piće. Uvijek smo zajedno. I čujemo se telefonima. Za Božić idem, čestitam mu Božić, on meni Bajram. Uglavnom, uvijek smo zajedno.“