Čuvajmo Srebrenicu

Voljela bih doći do zlikovca Karadžića, pa da mu rukama oči izvadim

Izvor: Izvod iz knjige Saliha Smajlović «Kad bi kosti mogle govoriti»

 

 

“Obišla sam sve grobnice, prebirala rukama odjeću, dala krv na analizu radi identifikacije, ali od njih nikakvog traga nema”

U Zecovima kod Prijedora živi Hava Tatarević, majka, kojoj su četnici ubili muža i šestericu sinova.
Teško je bilo razgovarati sa ženom koja je doživjela takvu tragediju. Čak smo se pribojavali da je pitanja neće povrijediti vraćanjem na te dane užasa, kojih se ona, kako nam je u razgovoru rekla, stalno prisjeća, sa kojima zapravo danonoćno živi.

U sedamdesetim godinama života, orohnulog zdravlja, Hava Tatarević nosi svoju tešku tugu. Na upit kada su sinovi i muž odvedeni, Hava reče da je to bilo 1992. godine, ali se ne sjeća datuma. Mi ćemo kasnije saznati da je to bilo u julu mjesecu.

Izveo ih je zet Milana Bojića iz Crne Gore, dodade Hava, i bili su zajedno sa drugima iz našeg naselja. Oni su ih pokupili i rekli da ih vode u mesnicu. Otada o njima nemam nikakvih tragova. Tražila sam da bilo šta čujem o njima i preko novina, ali uzalud. Obišla sam sve grobnice, prebirala rukama odjeću, dala krv na analizu radi identifikacije, ali od njih nikakvog traga nema. Dolazili su mi neki ljudi iz Haškog tribunala, tražili moju izjavu, spremna sam tamo ići i svjedočiti, ali od toga, izgleda, više ništa nema.

Uz sinove i muža, izgubila sam i dvije sestre, njihovu djecu.

Dok Hava priča svoju tugu i bol, suze joj naviru na oči, zapravo ne prestaju teći. Ima ih, suza, za jedno more, veli ona. Sama je, kaže. Nikoga nema. Slabo joj ko dolazi. “Živim od muževljeve penzije od 150 KM. Bolesna sam. Od sinova nemam čak ni uspomena. Samo dva temelja njihovih srušenih kuća me podsjećaju na njih, pa ih čistim od korova, te se nadam da će se vratiti. Ali, kako vrijeme prolazi, nada za njihov povratak se sve više gasi.

Molila sam i preklinjala sve one koji bi mi mogli bilo šta reći o njihovim sudbinama. Da mi je znati, ako su ubijeni, kako su to dželati učinli. Jesu li tada prizivali svoju majku, je li im pogled išao prema meni”… Plač ponovo zaustavlja Havinu strašnu priču. “Pero Rivić mi je rekao da je vidio da su oni pobijeni dolje kod smeća, uz ovu stranu. Vidio ubijenog mog muža i jednog sina. Možda ih je vidio sve, ali neće da kaže. Da mi je naći njihove kosti, da ih metnem u mezar i da šta proučim.”

Hava sada ne zna ni koliko su sinovi imali godina kada su odvedeni, jer je zaboravila. Hava govori i o tome kako su ih četnici protjerali, iselili iz kuća, gonili prema autobusu, u koji nisu mogli svi stati.

“Moj sin Sudo, koji je preživio, sada živi u Njemačkoj, ima ženu i dvoje djece, pitao je Hrvata Peru, koji je oženjem Srpkinjom, da li šta zna za njegovog oca i braću. On mu je odgovorio: ” Sudo, tvoj otac Muharem je ubijen,” zatim ga je zagrlio i zaplakao, pa nastavio: “Ima ih još mrtvih, ali sam prepoznao Muharema i Ziku. Pobili su ih dolje, u onoj bari, nisu ih ni dovezli do mesnice.”

“Mi nismo smjeli kada su odveli sinove i muža izlaziti iz kuća,” nastavila je Hava – “i nismo mogli vidjeti ubijene. Kasnije su i nama naredili da za 10 minuta napustimo kuće. Jedan četnik meni veli: Gdje je onaj tvoj čupo / mislio na sina /, a ja mu odgovorih: Vi znate gdje je, jer ste ga odveli. On reče: Znamo. Četnici su tu nabavili i muziku, pa se to naše stradanje odvijalo uz muziku. Dušmani su nam psovali majku i govorili da se mi više nećemo vratiti u svoje mjesto. Tada su u Zecovima ubijene 34 osobe, čija su tijela bačena na jednu hrpu. Onda je dovezen jedan autobus u koji nismo mogli svi stati. Dovezli su nas u logor Trnopolje i tu smo bili dvije noći. Ja sam od jedne žene tražila brašna da skuham djeci kruh, ona mi dade, ja stavih da se skuha, a četnici dođoše, ponovo nas sakupiše u konvoj, te nas uputiše u pravcu Travnika. Iz Travnika smo otišli u Varaždin, a potom u Njemačku.

U moje mlađe kćerke Senade ubijen muž s kojim ima dvoje djece i ona se ponovo udala, živi u Australiji. I starija kćerka Sena sa mužem i troje djece, također živi u Australiji.

Ja sam sada ovdje sama. Iz Njemačke sam došla prije četiri godine, kada su mi donacijom sagradili kuću, ali je, kao što se vidi, nisu dovršili, s tim što sam svojim parama salila ploču.

Dvije moje snahe, Zekija, supruga mog sina rahmetli Seada, i Hida, supruga sina rahmetli Suada, žive u Americi sa svojom djecom, a mojim unucima. Zekija ima troje, a Hida dvoje djece, tako da imam 12-ero unučadi, petero od kćerki i sedmero od sinova.

Na naše pitanje kako gleda na hapšenje ratnog zločinca Radovana Karadžića, koji je uzrokovao i njenu tragediju, Hava reče: “Drago mi je da su ga uhapsili. Kada bih mogla doći do njega, ja bih mu oči vadila.”

Upravo pred kraj ovog razgovora vidjesmo da se preko vanjskih stepenica Havine nedovršene kuće sliva široki mlaz vode. I novinar i njegova sagovornica skočiše na tu činjenicu i ustanoviše da je Hava na tavanu zaboravila zatvoriti česmu, zbog čega je voda dobro natopila tavan i počela se slivati niza stepenice. Srećom, razgovor sa Havom nije trajao dugo, pa i šteta nije bila velika.

DOKUMENTARNO – IGRANi FILM ” GENOCID U PRIJEDORU”, Autor filma: Semir Lokmić

 

 

(Armijarbih.net)