Iako se uglavnom smirila “bura” oko Handkea i njegove Nobelove nagrade za književnost u ovoj godini, još uvijek se mogu pročitati komentari “ojađenih” i nezadovoljnih Bošnjaka koji bacaju “drvlje i kamenje” na negatora genocida nad Bošnjacima Srebrenice.
Peter Handke je samo još jedan u nizu negatora genocida – ni prvi ni poslednji. Takvih je u našem komšiluku na pretek, i oni nam ne smetaju, njih ne proglašavamo nepoželjnim osoboma, samo name eto Handke smeta, samo nam je on trn u oku i “persona non grata”. A kad su se nadavno švedska princeza Victoria i princ Daniel (članovi švedske kraljevske porodice), u društvu gradskih i državnih funkcionera šetali sarajevskom čaršijom i deljem Bosne, samo što im stope nisu lizali, a o neljudskoj i “problematičnoj” Nobelovoj nagradi niko nije smio ni da zucne. Kojeg li licemjerja.
Nezadovoljstvo, protesti, protestna pisma švedskoj kraljevskoj Akademiji, glas ratnih novinara, glas nekih ranijih Nobelovaca, sve je to bilo ljudski instiktivno i kratkotrajno – bilo i uglavnom prošlo, a ako je i bilo kakvih efekata, vjerovatno ih nikada nećemo saznati ni osjetiti, kako bi ublažili svoj bijes, gnušanje i nezadovoljstvo.
Šta nam je onda činiti?
Kako već dugo nismo bili jedinstveni kako smo bili u osudi nagrade Handkeu, i kako narodna poslovica kaže “u svakom zlu ima nešto i dobro” uzmimo “slučaj Handke” kao motivirajući momenat, kao inspiraciju, udružimo se i pokažimo svoju tradicionalnu dobrotu, ponos i snagu. Dignimo se iz očaja i nezadovoljstva zbog nagrade Handkeu i dajmo svoj glas i “svoju nagradu” onom ko je uistinu zaslužuje – Memorijalnom Centru Potočari, ili kako to novinar Nedžad Abdić reče “Ako vas nagrada Handkeu vrijeđa, podržite Memorijalni Centar Srebrenica”. Eto zato je Bošnjacima trebao jedan Handke, da nas ujedini, mobiliši i motiviše na akciju, kako odavni niko nije, pa da probudi i inat u nama ako treba. Očito je da nas je ujedinio u osudi njegove nagrade, a da li ćemo mi uspjeti u svojoj misiji dobra i tu negativnu energiju prema njemu pretočiti u pozitivnu akciju, do nas je.
Zašto baš Memorijalni Centar Potočari?
Memorijalni centar Potočari čuva sjećanje na srebrenički genocid i definitivno je jedan od stubova koji treba da bude spomen i opomena na stravični zločin koji se dogodio. Ko je samo jednom bio u Potočarima, odćutao trenutak, dva, među bijelim nišanima, osjetio sablasnu tišinu u dolini mezarja, zastao u galeriji nijemih svjedoka i “vidio” trenutak nedavne prošlosti, sve će mu se reći.
I ne samo to, Memorijalni Centar bi trebao biti nezaobilazna destinacija svih Bosanaca i Hercegovaca, a pogotovo Bošnjaka. To bi trebala biti naša moralna “ćaba” (Kjaba); mjesto iskupljenja, mjesto gdje se susrećemo s prošlošću i učimo lekcije za budućnost, mjesto gdje se podsjećaju nove generacije na nezaborav, na pamćenje, na smisao kazivanja “oprosti ali ne zaboravi”.
Direktor Memorijalnog Centra Potočari Dr.Emir Suljagić je nedavno na svom Twitteru objavio fotografije trenutnog stanja u centru. Pogledajte i prosudite da li Memorijalni Centar Potočari izgleda onako kako bi ste ga vi željeli vidjeti i da li zaslužuje vašu ličnu (Nobelovu) nagradu i pomoć.
“Memorijalnom centru ne treba sadaka, već je naša moralna obaveza da podržimo njegov rad, a on je ujedno i ogledalo Bošnjaka“. Ramiz Salkić.
Svoju “nagradu” – novčane priloge možete dostaviti na sljedeći način:
