Život nizozemskih vojnika 23 godine nakon genocida u Srebrenici

Ovdje je lijepo. Tu su planine, šume, nema stresa. To je najveći razlog zašto sam došao ovdje. U ratu sam proveo u Srebrenici pola godine. Da me je netko prije 2008. pitao bih li ovdje živio, odgovorio bih odmah negativno, govori Rob Zomer

 

 

‘Krivac se uvijek vraća na mjesto zločina’ kazao je u nedavnom razgovoru za agenciju Anadolija Rob Zomer bivši pripadnik nizozemskog bataljuna u sklopu UN-ove mirovne misije u Srebrenici dvadeset tri godine poslije pada enklave i masakra 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca koji je uslijedio potom. Zomer, kao i većina pripadnika nizozemskog bataljuna, još uvijek se nije oporavio od ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i još uvijek traga za odgovorom kako je i zašto došlo do pada Srebrenice i najvećim pokoljem u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Srebrenica je, smatra Zomer, najveće poniženje u povijesti nizozemske vojske koje je ostavilo trajne ožiljke kod mladih vojnika koji su bili pripadnici UN-ove mirovne misije, piše tportal.

Nizozemski vojnici su 23 godine na stupu srama, jer im i domaća javnost i obitelji žrtava zamjeraju da su poslali u smrt tisuće stanovnika Srebrenice odbijajući da ih zaštite, traže odgovore na sva pitanja koja su njihovu misiju u Srebrenici učinila nemogućom i zahtijevaju od nizozemske vlade da se svi dokumenti o Srebrenici koji se čuvaju u tajnosti u Clintonovom predsjedničkom centru u SAD-u objave, čak i pod cijenom da istina bude bolna i otvore se stare rane.

Zomer danas živi u Srebrenici. Preselio se prije šest godina iz Amsterdama i na brdu iznad Memorijalnog centra Potočari sam je izgradio kuću na mjestu iz kojeg je kako kaže 1995. ‘ni sam ne zna zašto pobjegao glavom bez obzira sa svojim ratnim drugovima ostavivši na desetine tisuća nevinih Srebreničana na milost i nemilost egzekutorima pod vodstvom Ratka Mladića’. Zavolio je Srebrenicu u kojoj ga se i danas mnogi sjećaju kao vojnika na punktu Zeleni Jadar, no obolio je od posttraumatskog sindroma zbog stvari koje je vidio, a nije mogao spriječiti.

‘Ovdje je lijepo. Tu su planine, šume, nema stresa. To je najveći razlog zašto sam došao ovdje. U ratu sam proveo u Srebrenici pola godine. Da me je netko prije 2008. pitao bih li ovdje živio, odgovorio bih odmah negativno. Kada sam bio tijekom rata, nije bilo drveća. Sve je bilo posječeno zbog potrebe grijanja stanovništva, a danas je ipak drukčije’, započeo je svoju priču Zomer koji se doselio u Srebrenicu nakon što je sudjelovao u ‘Maršu mira’ kada je, kako sam kaže, shvatio koliko je u Srebrenici, zapravo, vrlo lijepo.

‘Nismo mogli ništa napraviti. Naređeni u UN-u su nam odbili pomoći’

‘Najvažnije mi je bilo da dođem negdje gdje nema stresa. Shvatio sam i da ovu zemlju treba izgraditi i stvoriti nova radna mjesta’, ispričao je Zomer koji je u Nizozemskoj nakon vojničke karijere imao veliku tvrtku. Svoju poslovnu sposobnost danas želi podijeliti sa Srebreničanima i pokušati pomoći ponovnoj izgradnji tog mjesta. Možda je to način na koji bivši nizozemski vojnik izražava svoje kajanje, ali on to neće reći. Srebrenicu je Zomer, kao i njegovi suborci, napustio 21. srpnja 1995. Otišli su sa zapovjednikom nizozemskog bataljuna, pukovnikom Thomom Karremansom. Iz Srebrenice ih je ispratio sam ratni zapovjednik bosanskih Srba Ratko Mladić. Prilikom ispraćaja odgovorni za masovni pokolj Karremansu je dao i poklon za njega i suprugu, što su zabilježile kamere. Takvo što ne čudi, jer je kobnog 11. srpnja 1995., umjesto da spriječi genocid, Karremans u hotelu Fortuna u Bratuncu pio rakiju s Mladićem i komplementirao mu kako je ‘izveo briljantnu vojnu akciju prilikom napada na Srebrenicu’. Nakon što su napustili Srebrenicu, pripadnici bataljuna stigli su u Zagreb gdje su uz glazbu i pivo proslavili izlazak iz grada dok su Mladićevi ljudi masovno ubijali Srebreničane po bosanskim brdima i livadama.

‘Tada ništa nismo mogli napraviti. Nismo imali mandat. Mogli smo samo promatrati i obavještavati naše nadređene. Imao sam pušku, i vjerovali ili ne, samo 20 metaka u njoj. I to veoma starih. Ispadali su iz puške, ništa nisam mogao napraviti njima’, prisjetio se Zomer. Tada je, sjeća se dalje, u Potočarima bilo oko 350 nizozemskih vojnika. Zatražili su pomoć kada su srpski vojnici pokazali odlučnost da žele ući u Srebrenicu.

‘Stigla su dva aviona, uništila jedan tenk koji je granatirao grad i otišli su. Pet dana smo tražili pomoć, avione. Ali naši nadređeni odlučno su rekli ne. Iako tvrde da smo se bojali Srba, mi smo se više bojali Bošnjaka. Ne zbog ljudi ili njihove vjere već zbog normalnih stvari koje se dešavaju kada satjerate ljude u jedan kut i zatvorite. Tada krenu raditi čudne stvari’, komentirao je Zomer. Na konstataciju kako su vojnici nizozemskog bataljuna u jednoj od hala u tvornici akumulatora u Potočarima gdje su bili smješteni ostavili za sobom grafite šovinističkog sadržaja usmjerenih protiv Bošnjaka, posebno njihovih žena, Zomer jednostavno ističe da je ‘to bio njihov način oslobađanja od stresa’.

Ipak, trudili su se, tvrdi, da pomognu ljudima. Hodao sam među ljudima, vidio sam njihov strah. Držao sam bebe u naručju, vozio ih u bolnicu, pomagao starcima na ulici. Ali nismo imali moć napraviti nešto više. Nismo mogli napraviti ništa više’, prisjeća se Zomer. Bio je u Srebrenici 11. srpnja 1995., ali kaže da nije svjedočio ubijanju civila. Znao je da je rat i da ljudi umiru, ali ništa nije vidio! Prvi put je čuo da se ‘nešto desilo’ tek mjesec dana nakon što se vratio u Nizozemsku. Rekao sam sebi da to nije moguće. Bio sam tu i nisam vidio ništa. Kasnije, kako sam saznavao više, shvatio sam da su se sve te loše stvari desile’, tvrdi Zomer.

Nakon podsjećanja da su neki Srebreničani, poput prevoditelja Hasana Nuhanovića, tužili njegovu državu jer su poslali u smrt članove njihovih obitelji, Zomer tek kaže: ‘Nismo mogli napraviti što su od nas očekivali, jer su Srbi rekli da možemo izvesti ljude koji rade za bazu. Hasan je radio u bazi i mogli smo ga izvesti, ali njegov brat nije. Naravno da smo željeli da izvedemo sve, da ih spasimo, ali mogli smo izvesti samo one koji su radili u bazi. Mislim da ne možete kriviti Nizozemsku za smrt ovih ljudi. Mi smo napravili što smo mogli’, kazao je bivši vojnik koji se požalio kako ga neki u Srebrenici ne žele iako su ga pojedini mještani dobro prihvatili. Tvrdi da ljudi prenose priče o njemu koje nisu istinite te se tako stvara netrpeljivost. Imam probleme s nekim ljudima odavde zbog priča koje su čuli. Nisam govorio ružne stvari ni o kome. Za mene su svi isti, a posebno poštujem žene. Mislim da žene u BiH mnogo rade i ja to veoma poštujem’, istaknuo je Zomer priznajući kako je u Srebrenici pronašao svoj mir i svoj novi dom, piše tportal.

Komentari su zatvoreni