Piše: Dragan Bursać (Hayat)
Kad ratne zločince pretvorite u heroje, a rahmetli Aliju Izetbegovića u zločinca, stigli ste do samog dna političkog i moralnog beščašća. Bilbordi u Istočnom Sarajevu nastavak su velikosrpske propagande koja bi da izjednači žrtve i dželate, agresore i branioce, Miloševića i Karadžića s čovjekom koji je branio pravo Bosne i Hercegovine na život. A gradonačelnik Ljubiša Ćosić poručuje: „Svaka mu čast!“ Eto vam politike i obraza!
Kad rahmetli Aliju proglase zločincem
Ima nešto posebno odvratno u toj potrebi da se mrtvom čovjeku, više od dvije decenije nakon njegove smrti, na bilbordima ispisuju optužnice koje mu za života nisu uspjeli dokazati. Ima nešto duboko bolesno u društvu koje se svakodnevno klanja presuđenim ratnim zločincima, a onda pronađe vremena, novca i javnog prostora da rahmetli Aliju Izetbegovića proglasi odgovornim za zločine nad Srbima.
Eto, to vam je Istočno Sarajevo ovih dana, mjesto u kojem je politička patologija dobila reklamni prostor, a historijski falsifikat osvanuo kao javna poruka.
I još su za to odabrali 19. oktobar, dan kada se navršavaju 23 godine od smrti Alije Izetbegovića. Dakle, ni datum nije slučajan u svojoj simbolici, jer se poruka šalje upravo na godišnjicu smrti čovjeka kojeg su odlučili ponovo politički sahranjivati.
I odmah da razjasnimo jednu stvar: svaki zločin nad srpskim civilima zaslužuje istinu, pravdu i kaznu za počinioce. Svaka žrtva ima ime, prezime i pravo na dostojanstvo. Ali žrtve se ne štite izmišljanjem krivice mrtvom čovjeku, niti se pravda ostvaruje lijepljenjem njegovog lika na bilborde kako bi se zadovoljila politička potreba za izjednačavanjem neizjednačivog.
Jer, vidite, Alija Izetbegović nikada nije osuđen za ratne zločine. Nikada nije donesena presuda kojom je utvrđeno da je naredio zločine nad Srbima. A to je činjenica koju nikakva propagandna mašinerija, ma koliko bila glasna, uporna i bezobrazna, ne može promijeniti.
Ali kome su još činjenice bile važne u političkom ambijentu u kojem se Radovan Karadžić i Ratko Mladić tretiraju kao nacionalne svetinje?
Velika uravnilovka: Svi su isti, samo su naši heroji
Ovdje dolazimo do jednog mnogo ozbiljnijeg problema, koji odavno nadilazi bilborde u Lukavici.
Godinama gledamo pokušaje da se Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, , Radovan Karadžić i Ratko Mladić smjeste u istu historijsku rečenicu, kao da su svi bili nekakvi ravnopravni gospodari rata, podjednako odgovorni za krvoproliće i podjednako zainteresovani za komadanje Bosne i Hercegovine.
Ta se podvala uredno distribuira kroz velikosrpske propagandne kanale, ali se, što je posebno porazno, može čuti i u dijelu nevladinog sektora, na kojekakvim regionalnim saborima, konferencijama i panelima na kojima se pod firmom pomirenja prodaje moralna i historijska uravnilovka.
Pa se onda, uz obavezno akademsko klimanje glavama, ponavlja kako su „svi činili zločine“, kako „svako ima svoju istinu“ i kako „svi moramo priznati odgovornost“.
Naravno da su zločine činili pripadnici različitih vojski. Naravno da svaki počinilac mora odgovarati. Ali individualna krivična odgovornost ima svoje ime, prezime, djelo i dokaz, a historijska odgovornost za pokretanje rata ima svoju političku i vojnu strukturu.
Kada te dvije stvari pomiješate, dobijete upravo ovo što gledamo u Istočnom Sarajevu: rahmetli Aliju Izetbegovića na optuženičkoj klupi i presuđene zločince na pijedestalima nacionalne slave.
I onda se od nas očekuje da to nazovemo dijalogom, suočavanjem s prošlošću ili, još bezobraznije, doprinosom pomirenju.
Kakvom pomirenju, pobogu, kada se laž postavlja na bilbord, a istina mora dokazivati da ima pravo na javni prostor?
Da su Milošević, Tuđman i Karadžić bili poput Alije, rata ne bi bilo
A sad ću kazati nešto što mnogima neće biti po volji.
Da su ljudi koji su odlučivali o sudbini Jugoslavije, od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana do Radovana Karadžića i njihovih vojnih i političkih poslušnika, imali politički odnos prema Bosni i Hercegovini kakav je imao Alija Izetbegović, rata u Bosni i Hercegovini ne bi bilo.
I u tome je suština!
Alija Izetbegović nije projektovao Veliku Srbiju, nije dogovarao podjelu Bosne i Hercegovine na etničke teritorije, nije organizovao opsadu Beograda ili Zagreba, nije pravio koncentracione logore za Hrvate i Srbe kao državnu politiku i nije predvodio projekat etničkog čišćenja susjednih naroda.
On je predvodio međunarodno priznatu državu koja se našla pred agresijom i čiji su građani, među njima i Srbi i Hrvati, branili pravo da žive u vlastitoj zemlji.
Naravno da Alija Izetbegović nije bio bezgrešan političar, niti bilo kojem državniku pripada imunitet od historijske kritike. O njegovim odlukama, političkim procjenama i propustima može se i mora raspravljati. Ali izjednačavati njegove političke odluke s presuđenim genocidnim projektom Radovana Karadžića i Ratka Mladića znači svjesno i gnusno falsifikovati historiju.
Upravo je to smisao ove propagande.
Jer ako svi postanu jednako krivi, onda se gubi odgovornost onih koji su organizovali agresiju, logore, opsade, masovna protjerivanja i genocid. Onda Srebrenica postaje tek jedna od „tragedija“, Sarajevo jedan od „sukobljenih gradova“, a Bosna i Hercegovina nekakva nesretna teritorija na kojoj su se svi podjednako ubijali.
Kako zgodno za nasljednike politike koja je tu zemlju pokušala uništiti!
Ćosićevo „svaka mu čast“ kao mjera političkog beščašća
A onda se, kao naručena, pojavljuje reakcija gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića.
Čovjeka koji bi, barem prema funkciji koju obavlja, morao predstavljati sve građane svoga grada i pokazati minimum odgovornosti prema javnom prostoru, historiji i susjedima.
Na vijest o bilbordima s optužbama protiv Alije Izetbegovića, Ćosić je poručio: „Ako je neko to postavio, svaka mu čast.“
Pročitajte još jednom.
„Svaka mu čast!“
Eto vam političkog programa u tri riječi. Eto vam gradonačelničkog odnosa prema pomirenju, prema historijskoj istini, prema žrtvama i prema prvom predsjedniku Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine.
Čovjek koji bi morao pokazati barem trunku institucionalne ozbiljnosti javno pohvaljuje postavljanje bilborda kojima se mrtvom čovjeku pripisuje odgovornost za ratne zločine.
I sad zamislite svu tu raskoš licemjerja.
S jedne strane, politički predstavnici Istočnog Sarajeva uživaju u porukama koje vrijeđaju uspomenu na čovjeka koji za ogroman broj građana simbolizuje odbranu države i opstanak njenog naroda.
S druge strane, sasvim im je prirodno da hiljade ljudi iz Istočnog Sarajeva svakodnevno odlaze na posao u Sarajevo, koriste njegove institucije, bolnice, univerzitete, poslovne prilike i ekonomsku snagu.
I neka odlaze! Sarajevo pripada svim svojim građanima, pa i onima koji dolaze iz Istočnog Sarajeva. Upravo je u tome razlika između politike otvorenog grada i politike etničkog zabrana.
Ali kakva je to politička bestidnost kada vam Sarajevo valja za platu, liječenje, školovanje i svakodnevni život, a njegova historija i ljudi koji su ga branili služe kao meta za propagandno iživljavanje?
Kakav to politički moral omogućava da istovremeno živite od blizine Sarajeva i slavite ideologiju koja ga je godinama držala pod opsadom?
A Ćosićevo „svaka mu čast“ neka ostane zapisano kao svjedočanstvo jednog političkog vremena u kojem se historijski falsifikat nagrađuje javnim aplauzom.
Bošnjački sabur kao beskonačna politička obaveza
I onda, kao po pravilu, slijedi dobro poznata predstava.
Bošnjacima će se ponovo preporučiti sabur. Pozivaće ih na smirenost, dostojanstvo, toleranciju, razumijevanje i izbjegavanje tenzija. Objasniće im da je važno sačuvati mir, da ne treba nasjedati na provokacije i da se treba okrenuti budućnosti.
A šta ćemo s onima koji provociraju?
Šta ćemo s političkim strukturama koje stvaraju atmosferu u kojoj je sasvim normalno mrtvog Aliju Izetbegovića optuživati za ratne zločine, dok se živim i mrtvim presuđenim zločincima podižu spomenici, daju imena studentskim domovima i organizuju javne počasti?
Hoće li iko njima preporučiti malo sabura, malo stida, malo elementarne ljudskosti?
Hoće li iko konačno kazati da pomirenje zahtijeva odgovornost onih koji proizvode mržnju, umjesto da se beskonačno ispituje strpljenje onih kojima je ta mržnja upućena?
Jer ovakvi bilbordi zaslužuju jasan javni odgovor, institucionalnu reakciju u granicama zakona i glasno odbacivanje historijskih falsifikata. Sloboda izražavanja podrazumijeva i pravo na kritiku historijskih ličnosti, ali ne daje nikome monopol na istinu niti oslobađa javne funkcionere političke odgovornosti za propagandu koju podržavaju.
A naročito je važno razumjeti da se mir ne čuva tako što se jednoj strani dopušta neograničeno ponižavanje, dok se drugoj neprestano propisuje šutnja.
Izrodi, ništa vam nije sveto!
I zato, kada sljedeći put pogledate bilbord s likom Alije Izetbegovića u Istočnom Sarajevu, pogledajte i sve ono čega na tom bilbordu nema.
Nema presude protiv Alije. Nema dokaza o njegovoj naredbi za zločine. Nema ozbiljnog suočavanja s odgovornošću onih koji su Sarajevo opsjedali, njegove građane ubijali i Bosnu i Hercegovinu pokušavali izbrisati s karte svijeta.
Ima, zato, dovoljno političke drskosti da se čovjeku koji je umro 2003. godine ispostavlja propagandna optužnica, dok se naslijeđe osuđenih ratnih zločinaca brižljivo čuva kao dio nacionalnog identiteta.
Ima dovoljno beščašća da se historija pretvara u vašarski pano, a žrtve zloupotrebljavaju za nastavak rata drugim sredstvima.
Alija Izetbegović pripada historiji Bosne i Hercegovine i o njegovom naslijeđu raspravljaće historičari, političari i generacije koje dolaze. Njegova politička biografija može izdržati kritičko preispitivanje bez propagandnih presuda s bilborda.
A vi koji mrtvom čovjeku pripisujete nedokazane zločine, dok vam presuđeni ratni zločinci uživaju status nacionalnih heroja, ostavljate svjedočanstvo o vlastitoj političkoj i moralnoj bijedi.
I zato, gospodine Ćosiću, kada sljedeći put budete izgovarali svoje „svaka mu čast“, sjetite se da se čast mjeri odnosom prema istini, mrtvima i živima, a ne količinom otrova koju možete istresti po susjedima.
Jer kada vam ni mrtvi ne daju mira, kada vam ni istina ništa ne znači i kada vam je svaka žrtva tek sredstvo za novo nacionalističko potkusurivanje, onda vam čovjek može kazati samo jedno:
Izrodi, ništa vam nije sveto!
