Potraga za pravdom za osam pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) ubijenih u sarajevskom Velikom parku 1992. godine obilježena je uveliko različitim iskazima svjedoka i sudskim pogreškama. Sada dvojica muškaraca identifikovanih kao strijelci navode za BIRN da su postali žrtveni janjci za postupke drugih.
Prema Nedžadu Herendi, to je bila samo usputna primjedba, izgovorena u šoku i ljutnji usred početka opsade Sarajeva u aprilu 1992.
Herenda, prema njegovom iskazu, upravo je svjedočio hladnokrvnom pogubljenju osam rezervista Jugoslovenske narodne armije (JNA), čije su snage još uvijek predstavljale prijetnju u samom gradu.
Zarobljeni rezervisti su ubijeni u sarajevskom Velikom parku, odmah do Doma policije, gdje je bilo Herendino sjedište.
Kad se vratio unutra, policajac na ulazu ga je pitao zašto su muškarci upucani, na što je on odgovorio da su dobili šta su zaslužili.
Na suđenju 25 godina kasnije, isti policajac rekao je da je Herendine riječi shvatio kao da je on učestvovao u egzekuciji.
“Te su me riječi vjerovatno koštale,” rekao je Herenda za BIRN iz svog doma u Holandiji.
Nad njim i još jednim čovjekom, Edvinom Jusićem, nadvila se Interpolova potjernica. Sada žive u Holandiji i Njemačkoj, a obojica žestoko negiraju da su oni bili strijelci u slučaju koji i danas proganja porodice žrtava.
“Bio sam prisutan, vrlo blizu, vidio sam dosta toga,” rekao je Herenda za BIRN. “Ali apsolutno niko me nije mogao vidjeti kako to radim, jer, na kraju krajeva, nisam.” Jusić kaže da je čak pokušao spasiti jednu od žrtava i da je zbog toga pogođen u nogu.
Ubistva u Velikom parku ostaju neriješena, obavijena misterijom koja proizilazi iz vrlo različitih iskaza svjedoka i neuspjeha sudova u BiH da Herenda i Jusić budu saslušani.
Tokom 2006. međunarodni tužitelj zadužen za istragu u ime Tužilaštva Bosne i Hercegovine rekao je Herendinom advokatu da vjeruje da je on postao “moguće žrtveno janje”, kako bi se skrenula sumnja s pravih ubica.
Herenda i Jusić i dalje se nalaze na potjernicama, te se ne mogu vratiti u svoju rodnu BiH.
Šest od osam žrtava nikada nije pronađeno.
Rezervisti JNA krenuli su prema Ilidži, na zapadnim rubovima Sarajeva, kada se transporter u kome su se nalazili pokvario u naselju Dobrinja. Bio je 22. april 1992. Rat je trajao tek nekoliko sedmica, a Sarajevo bilo u prvim danima opsade koja će postati najduža u modernom ratovanju.
Odsječeni od svijeta, rezervisti su zarobljeni od strane ljudi pod komandom Davora Matića, koji je djelovao u opštini Novi Grad u Sarajevu. Prvo su odvedeni u policijsku stanicu u Novom Gradu, a zatim u Dom policije u centru Sarajeva. S druge strane ulice, u Velikom parku, ubijeni su usred bijela dana.
U decembru 2016. tužitelji u BiH optužili su ratnog komandanta specijalne policije Dragana Vikića, ratnog pomoćnika ministra unutrašnjih poslova BiH Jusufa Pušinu i još dvojicu muškaraca – bivše rezerviste policije Nermina Uzunovića i Mladena Čovčića – zbog odgovornosti za ubistva i uklanjanje tijela.
Optužnica navodi Herendu i Jusića kao osobe koje su otvorile vatru na rezerviste JNA, ali nijedan od njih dvojice zapravo nije optužen.
Interpolove crvene potjernice izdane su za ovu dvojicu 2017. godine, u ime vlasti BiH. Holandija je, međutim, odbila izručiti Herendu, tvrdeći da u BiH ne bi imao pošteno suđenje i da bi rizikovao nehumano postupanje, a njemačke vlasti odbile su predati Jusića na osnovu toga što je on njemački državljanin, kazali su iz Ministarstva pravde BiH za BIRN.
Vikić, Pušina, Uzunović i Čovčić su oslobođeni optužbi 2022. godine.
U intervjuima sa BIRN-om, Herenda i Jusić – koji kažu da se nikada nisu susreli – dali su svoje verzije događaja od tog dana.
Herenda, koji sada ima 73 godine, kaže da je gotovo svaki dan u aprilu 1992. proveo u Domu policije, u kancelariji u podrumu gdje bi operativci Državne sigurnosti BiH ispitivali zarobljene vojnike i snajperiste. Odbacuje tvrdnje tužitelja da je bio član Vikićeve Specijalne jedinice ‘Bosna’. Sudsko vijeće u Sarajevu reklo je da je on zapravo bio odgovoran šefu Državne sigurnosti.
Prva stvar za koju se Herenda sjeća da se dogodila 22. aprila bile su granate koje su pale blizu Doma policije. Kasnije, kako kaže, stigla je nepoznata jedinica sa osam zarobljenih vojnika JNA. Herenda je svjedočio kako ih vode u podrum, s vezanim rukama, ali kaže da se vratio za svoj sto u uredu Državne sigurnosti.
Nakon nekog vremena, čuo je pucnjavu. Mislio je da bi to mogao biti napad pješadije na Dom policije, pa je uzeo oružje i potrčao van.
Herenda kaže da je stigao kad je pucnjava već završila. Vidio je barem četvoricu naoružanih muškaraca u polukrugu blizu drveta. Rekao je da su to bili isti ljudi koji su doveli zatvorenike.
“Ne poznajem nijednog od tih muškaraca,” rekao je Herenda za BIRN. “Ne bih znao ko su.”
Kad se vratio s mjesta događaja u Dom policije, policajac ispred glavnog ulaza upitao ga je zašto su rezervisti ubijeni. Tada je Herenda, kako kaže, dao svoju sudbonosnu izjavu: “Dobili su šta su zaslužili.”
Policajac je kasnije na suđenju Vikiću svjedočio da je pomislio da je Herenda jedan od strijelaca. Policajac, čiji je identitet tokom suđenja bio skriven, potvrdio je tu razmjenu riječi za BIRN.
Herenda je svoj opis događaja dao tužitelju poslanom iz BiH u Holandiju u decembru 2006. Koliko je BIRN uspio utvrditi, njegova izjava, koja je snimljena, nikada nije predočena kao dokaz na suđenju.
Jusić, sada ima 54 godine, živi u Njemačkoj od ranih 2000-ih. Za BIRN je kazao da je u aprilu 1992. bio policijski snajperist u sarajevskoj opštini Novi grad.
Dana 22. aprila, Jusić kaže da je bio dio grupe koja je zaustavila kolonu JNA koja je išla prema Alipašinom Polju. Kad mu je ponestalo municije, vratio se u Policijsku stanicu Novi Grad po još, ali nije mogao pronaći kalibar koji mu je trebao.
“Odjednom je nastala gužva,” rekao je. Matić je stigao sa osam zatvorenika.
Nakon svađe oko pritvora, dogovoreno je da će ih odvesti u Dom policije. Jusić je išao s njima, rekavši da je planirao provjeriti zalihe municije u podrumskom magacinu.
Prema Jusiću, Matić je osam zatvorenika prijavio Vikiću, koji mu je, kako je rekao Jusić, kazao da ih odvede u Centralni zatvor, otprilike 300 metara niz cestu. Umjesto toga, prema Jusiću, Matićeva je grupa stala u parku. Kad je shvatio da ih namjeravaju ubiti, Jusić je rekao da se vratio.
“Stajao sam iza prvog zatvorenika, skinuo mu povez s očiju i pokušao mu odvezati ruke,” rekao je za BIRN.
Navodno je Matić vikao svojim ljudima da otvore vatru na rezerviste, “i na ovog gada takođe”.
Jusić je rekao da ga je u nogu pogodio metak koji je ispalio Čovčić, jedan od četvorice koji su kasnije oslobođeni. “Bio sam prekriven krvlju, također od tih ubijenih vojnika.”
Takođe je identifikovao Matića i Sulejmana Babića, nadimka Memko, među ukupno četiri do šest strijelaca. Jusić je rekao da je metak još uvijek zaglavljen u njegovoj nozi, tik ispod koljena.
Herenda nije bio tamo, kaže Jusić. “Herenda s tim nije imao ništa. Nisam ga nikad ni vidio,” rekao je za BIRN.
Jusić je rekao da je kasnije bio pod pritiskom da ne govori o onome što je vidio ili da laže. Rekao je da mu je tada policajac rekao da je u opasnosti i da bi trebao otići. Jusić je pobjegao u Njemačku, gdje mu je 2001. odobren azil, a kasnije i državljanstvo.
Kaže da ga bosanskohercegovački tužitelji nikada nisu ispitivali.
BIRN ne može potvrditi iskaze nijednog od ove dvojice o tome šta se dogodilo u Velikom parku 22. aprila 1992.
