Ima neke uzvišene pravde u tome što se banjalučkim aerodromom, preko kojeg su 1992. godine Bošnjaci protjerivani sa svojih kućnih pragova u bijeli svijet, danas ori naša navijačka pjesma o ljiljanima uz najljepše zastave na svijetu. Karma je čudo, a historija ima neobičan smisao za pravdu. Bilo je Bosne, ima je i bit će je, a šeher Banja Luka JESTE Bosna i Hercegovina!
U petak, 13. novembra 2026. godine, na Međunarodnom aerodromu Banja Luka dogodilo se nešto što zaslužuje mnogo više pažnje od uobičajene vijesti iz sportske rubrike. Grupa navijača fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, čekajući avion za Stockholm, zapjevala je „Ljiljane“ Halida Bešlića, podigla bosanskohercegovačke zastave i pretvorila aerodromski terminal u malu navijačku tribinu.
Odjekivalo je i ono dobro poznato: „Ko ne skače, mrzi Bosnu!“
Skakalo se, pjevalo, skandiralo, vijorile su se zastave, a snimci su se proširili društvenim mrežama. Navijači su krenuli prema Švedskoj, gdje će u subotu, 14. novembra, od 20:45 sati na Strawberry Areni u Solni bodriti izabranike Sergeja Barbareza u važnoj utakmici Lige nacija.
I sve bi to bila jedna lijepa, sasvim obična sportska priča da se sve ovo nije dogodilo upravo u Banjoj Luci. Jer historija ovog grada, a posebno historija njegovih protjeranih stanovnika, daje tom prizoru značenje koje daleko nadilazi fudbal, bodove, tabelu i plasman u viši rang takmičenja.
S aerodroma u progonstvo, s aerodroma u Stockholm
Vratimo se u 1992. godinu. Banja Luka je tada postajala jedan od centara sistematskog progona nesrpskog stanovništva. Postojale su čak i agencije za „humano preseljenje“ koje su se reklamirale u tadašnjem Glasu Krajine. Bošnjaci i Hrvati ostajali su bez poslova, stanova, sigurnosti, a mnogi i bez života. Ljudi su prisiljavani da napuste grad iz koga su potekli, u kojem su rođeni, odrasli, školovali se i zasnovali porodice. Njihova imovina postajala je plijen, a njihovo porijeklo razlog za progon.
Banjalučki aerodrom bio je jedan od izlaza iz tog pakla – dio ratne geografije odlazaka, rastanaka i izgubljenih domova. Oni koji su tada napuštali Banju Luku odlazili su u neizvjesnost, često bez mogućnosti da se oproste od vlastitog života kakav su poznavali.
Danas, trideset i četiri godine kasnije, na tom aerodromu odjekuju „Ljiljani“.
Zamislite samo čovjeka koji je 1992. godine odlazio iz Banje Luke, noseći dvije torbe, dokumente i ključeve kuće u koju se nadao vratiti. Zamislite da mu je neko tada rekao kako će jednog novembarskog jutra 2026. godine upravo tu ljudi slobodno pjevati pjesmu o ljiljanima, podizati bosanskohercegovačke zastave i odlaziti u Švedsku da bodre svoju reprezentaciju. Vjerovatno bi zaplakao. A možda bi se samo nasmijao i rekao ono što su mnogi prognani Bosanci i Hercegovci govorili svih ovih decenija: Bit će Bosne, a boga mi i Hercegovine!
I evo je. U pjesmi, u zastavama, u navijačkim šalovima, u avionima koji lete prema Stockholmu i u mladim ljudima koji su rođeni mnogo poslije rata, a svoju zemlju vole s onom istom tvrdoglavošću s kojom su je voljeli njihovi roditelji.
Trideset četiri godine kasnije, ljiljani su opet tu
Posebno je zanimljivo što se ova navijačka fešta dogodila u gradu u kojem političke elite već decenijama pokušavaju svesti Bosnu i Hercegovinu na neželjenu administrativnu činjenicu. U Banjoj Luci, u kojoj Milorad Dodik i njegovi politički nasljednici uporno proizvode priču o „privremenosti“ Bosne i Hercegovine, o njenom navodnom raspadu, o entitetu kao budućoj državi i o Sarajevu kao nekom dalekom, neprijateljskom centru, grupa navijača jednostavno je zapjevala svojoj zemlji.
I to usred aerodroma. Bez političkog mitinga, bez govornice, bez stranačkih zastava i bez plaćenih autobusa. Nekoliko desetina ljudi, pjesma Halida Bešlića, zastave Bosne i Hercegovine i skandiranje koje se inače čuje na tribinama.
Koliko je samo nacionalističke propagande potrebno da se ljudima godinama objašnjava kako Bosne nema, kako je ona nemoguća, kako će se raspasti, kako joj je istekao rok trajanja – a onda vam se usred Banje Luke dogodi ovakav prizor!
I šta ćete sad? Hoćete li zabraniti pjesmu? Zastave? Navijače? Aerodrom? Ili ćete konačno prihvatiti da Bosna i Hercegovina ima svoje građane, svoju historiju, svoju reprezentaciju i svoje navijače na svakom pedlju vlastite teritorije?
Banja Luka je grad Bosne i Hercegovine, a njeni stanovnici imaju puno pravo da vole svoju državu, da nose njene zastave i da pjevaju pjesme koje ih podsjećaju na vlastiti identitet. To pravo nikome ne mogu oduzeti političke deklaracije, televizijski govori i nacionalistička obećanja o otcjepljenju. A ljiljani, oni historijski bosanski ljiljani pod kojima je Republika Bosna i Hercegovina dočekala međunarodno priznanje i branila svoju nezavisnost, imaju dodatnu simboličku težinu. Zato je Halidova pjesma danas odjeknula mnogo dalje od aerodromskog terminala.
Protjerivali su Bosance, a dobili Bosnu po čitavom svijetu
Ima još jedna gotovo nevjerovatna historijska ironija u ovoj priči. Navijači iz Banje Luke danas putuju upravo u Švedsku, jednu od zemalja koja je tokom rata primila veliki broj bosanskohercegovačkih izbjeglica.
Tamo su ljudi koji su devedesetih napustili Prijedor, Banju Luku, Sanski Most, Kozarac, Zvornik, Višegrad, Foču i druge gradove gradili nove živote. Tamo su im odrasla djeca, tamo su dobili unuke, tamo su nastale čitave generacije koje žive u švedskom društvu, ali Bosnu nose kao važan dio vlastitog identiteta.
Za utakmicu Švedske i Bosne i Hercegovine rasprodane su sve 52.000 ulaznica, a prema najavama koje prenose mediji, očekuje se čak do 40.000 navijača Bosne i Hercegovine. Četrdeset hiljada! Zamislite taj prizor: u Švedskoj, hiljadama kilometara od Sarajeva, Zenice i Banje Luke, stadion na kojem bi bosanskohercegovački navijači mogli činiti ogromnu većinu publike.
Eto rezultata onog strašnog historijskog projekta etničkog čišćenja. Protjerivali su ljude kako bi ih odvojili od Bosne, a oni su Bosnu ponijeli sa sobom. Danas njihova djeca i unuci pune stadione širom Evrope, pjevaju iste pjesme i podižu zastave zemlje iz koje su njihovi roditelji nekada morali bježati.
I svaki put kada se na evropskim stadionima zaori „Bosna, Bosna“, svaki put kada hiljade ljudi zapjevaju „Ljiljane“, vidi se koliko je uzaludan bio pokušaj da se jedna zemlja izbriše iz svijesti njenih stanovnika. I bit će Bosne i Hercegovine, vala, dok je svijeta i vijeka!
Simbolička pobjeda prije izlaska na teren
U subotu će Zmajevi igrati važnu utakmicu protiv Švedske. Domaćin ima deset bodova, Bosna i Hercegovina osam, a pobjeda bi Barbarezovoj reprezentaciji donijela prvo mjesto u grupi pred posljednje kolo i susret s Rumunijom u Zenici 17. novembra. Na terenu će se, dakle, voditi borba za bodove i plasman.
Ali danas, dan ranije, 13. novembra, na banjalučkom aerodromu dogodila se jedna mala, simbolička pobjeda koja će ostati zapamćena bez obzira na rezultat u Stockholmu. Jer ti navijači su svojom pjesmom pokazali koliko je uzaludno pokušavati prognati Bosnu iz Banje Luke, koliko je besmisleno ubjeđivati ljude da njihova zemlja nema budućnost i koliko su smiješne sve one političke računice koje već decenijama predviđaju njen nestanak.
I zato im treba čestitati. Čestitati na radosti, na dostojanstvu, na zastavama, na pjesmi i na činjenici da su jednom običnom putovanju na fudbalsku utakmicu dali značenje koje će mnogi razumjeti bolje od bilo kakvog političkog govora.
Naravno, pjesma neće vratiti ubijene, obnoviti sve porušene domove niti izbrisati bol prognanih. Za to su potrebni pravda, istina, odgovornost i trajna borba protiv politike koja je takve zločine omogućila. Ali pjesma može pokazati da progonitelji nisu ostvarili svoj konačni cilj. I danas je to pokazala.
Godine 1992. s banjalučkog aerodroma odlazili su ljudi kojima su pokušali oduzeti domovinu. Godine 2026. s istog aerodroma odlaze navijači koji tu domovinu nose na zastavama, u pjesmi i u srcima. Trideset četiri godine historije stale su u nekoliko minuta snimka. Karma je, zaista, čudo. A Bosna je mnogo tvrdoglavija nego što su njeni neprijatelji ikada mogli zamisliti.
Zato, bravo, navijači! Sretan vam put u Stockholm, neka vas prati Halidova pjesma, neka se ljiljani vijore i neka Zmajevi odigraju utakmicu za pamćenje.
Bilo je Bosne kada su je ubijali, ima je dok je osporavaju i bit će je kada se više niko ne bude sjećao imena onih koji su je pokušavali uništiti.
Igraj, Bosno! Igraj, Hercegovino!Neka Banjom Lukom mirišu ljiljani!I bit će Bosne i Hercegovine, vala, dok je svijeta i vijeka!
Piše: Dragan Bursać, Hayat.ba.
