Svako od nas može makar nešto konkretno učiniti da bi, prvo, Memorijalni centar Potočari-Srebrenica fizički opstao, ali i da bi bio što prije obnovljen
Uvijek se treba čuvati velikih riječi, ali čini se da su se značajne stvari zakotrljale u vezi s Memorijalnim centrom u Potočarima dolaskom novog direktora Emira Suljagića. Naravno, mislimo prvo na nedavnu konferenciju kojoj se odazvalo 40-ak načelnika, gradonačelnika i predstavnika drugih nivoa vlasti, dokazujući da je Memorijalni centar Potočari-Srebrenica doista javno dobro u kojem genocid ne čuvaju samo njegovi uposlenici.
No, istovremeno su iz Memorijalnog centra pozvali porodice Srebreničana ubijenih u genocidu, ali i ubijenih 92-95, da Memorijalu ustupe predmete svojih najbližih koji će tu biti izloženi. Naravno, kada se za to steknu uslovi. A odvajanje porodica od onoga što je ostalo od njihovih najbližih svaku od njih stavlja na posebnu vrstu iskušenja, pa i rađa novu traumu. Kako i ne bi. Jer, ti predmeti su majkama, očevima, suprugama, djeci, braći, sestrama ono jedino što, u materijalnom smislu, još imaju od drage osobe. Svaki pogled na njih vraća ih u vrijeme kada je ta osoba bila živa, kada su se zajedno radovali, tugovali, dijelili sve. Već i pogled na taj predmet svojevrsna je zamjena za krvavo otetu budućnost. Predmet je zamjena i za neproživljeno, i za samu budućnost. Predmet postaje sama osoba.
No, porodice su ipak voljne da ih predaju na čuvanje Memorijalu. Oko dvije hiljade fotografija već je poklonilo Udruženje Srebreničanki iz Tuzle, isto toliko i Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, i ono sa Ilidže… Stalno zovu pojedinci iz BiH i izvana. Prisustvovali smo, u četvrtak, u Potočarima trenutku kada je Šahza Mehmedović predavala Aziru Osmanoviću iz MC ličnu kartu, kutiju za duhan i upaljač svoga supruga. Tu scenu je nemoguće opisati: Šahza drži ove predmete u rukama i tiho govori kako su njena djeca rekla “predaj to, mama, Memorijalu, neka tamo bude, al’ neka nam opet vrate, to je sve što imamo od babe”. U njenom pogledu se vidjelo da je i njoj preteško odvojiti se od predmeta. Na kraju je pristala da ih preuzme MC, pristala je i na to da, po potrebi, ti predmeti mogu poslužiti u nekom eventualnom sudskom procesu protiv zločinaca (kamo sreće da tako bude!) i na to da možda baš ti predmeti uskoro budu dio jedne izložbe u Škotskoj, u kojoj tamošnji prijatelji istine o BiH žele pokazati šta se sve dešavalo u Srebrenici i uopće u BiH 1992-1995. godine.
Stoga je na svima nama koji želimo da očuvamo sjećanje na genocid ogromna odgovornost. Svako od nas može makar nešto konkretno učiniti da bi, prvo, Memorijalni centar fizički opstao, ali i da bi bio što prije obnovljen. Jer, u onakvoj hali, kakvu smo zatekli ovih dana, u kojoj sa svih strana prokišnjava, puše, izbija memla, ništa se ne može čuvati. A ne može ni lajkovima na društvenim mrežama.
(Oslobodjenje)
