Student ekonomije, momak čija je mladost naprasno prekinuta. Pucnjevi i granate bili su glasniji od lijepih uspomena i poznate glazbe iz diska. Srećom, ne zaboravlja…
Tama u Sarajevu… Rat je… Nema struje. Odlazak u daleku Ameriku… Chicago… Bezbroj mogućnosti… Novi stan. Ali, ni u njemu nema struje! Jedan mladić više ne zna što nosi sutra…
Chicago, 25 godina poslije. Svojih 40 kamiona obilazi jedan uspješan poslovni gospodin…
Riječ je, naravno, o istom čovjeku – Hasidinu Mavriću, studentu ekonomije, momku čija je mladost naprasno prekinuta. Pucnjevi i granate bili su glasniji od lijepih uspomena i poznate glazbe iz diska. Srećom, ne zaboravlja…
– Pamtim neko sretno djetinjstvo, kao i svi mi koji smo rođeni tih sedamdesetih godina. Nismo imali puno, ali smo bili bezbrižniji. I onda je taj rat sve naglo prekinuo. Ušli smo u neku ovu, strašnu fazu života, čije posljedice i dan-danas trpimo, započinje svoju priču ovaj rođeni Sarajlija.
Zanima nas, zašto baš Amerika? Odgovara kako je ona ustvari bila sudbinska i da ovdje nije imao nikoga.
Godina je 1995. Večer prije odlaska na putovanje života, Hasidin razmišlja. Nedjelja je navečer. Strah, iscrpljenost i umor uzeli su svoje. I prelomio je. Dosta mu je ratovanja…
– Bio sam u ratu od početka i htio sam vidjeti je li moguć drugačiji život. Kada sam roditeljima rekao da odlazim, bili su izbezumljeni. Otac mi je kasnije rekao da me pustio zato što je mislio da će me u tunelu vratiti. Bojao se da mu ne prigovaram što me nije pustio, napominje naš sugovornik.
Nakon tunela iz kojeg nema povratka, u svakom smislu te riječi, uslijedili su: Zenica, Travnik i Split. Put prožet raznim događajima i pričama.
– U Travniku smo dobili telefonsku karticu, nama je to tada bila nepoznata tehnologija jer smo došli iz sredine gdje tri godine nije bilo struje. Ipak, mogli smo se javiti svojima da smo u Splitu, ističe Hasidin, dodavši kako u Hrvatskoj nisu imali nikoga. Pa ni plana. No, sudbina je htjela da upoznaju prijateljeva rođaka iz Reutersa…
– Došli smo kod njega u stan u kojem je sjedila mlada Splićanka. Ispostavilo se da je bila menadžerica u jednom uredu za bosanske izbjeglice za Ameriku. Mi tada nismo znali da nešto tako uopće postoji. Rekla je da imamo sponzore u Chicagu i ako želimo da možemo tamo, napominje Mavrić, koji priznaje da osim tri godine rata, nije imao nikakvog životnog iskustva. Znao je da nije zrela osoba i da je teško donijeti ispravnu odluku.
– Na početku rata razgovarali smo kao porodica. Otac je tada rekao nešto važno: “Ili idemo svi, ili ne ide niko”. To sam osjetio kada sam otišao. Pojavila se neka druga vrsta brige. Bez obzira, kada smo se čuli telefonski i ako je sve bilo u redu, nakon pola sata postaneš svjestan da se nešto moglo dogoditi, naglašava Hasidin.
Kada je rat prestao, on se odmah htio vratiti kući: “Međutim, razuvjerili su me. Rekli su mi da nije vrijeme, da pričekam Zelenu kartu. Ipak je to jedna privilegija koju nam je dala američka država. Toga nisam bio svjestan dok nisam upoznao druge narode koji bi sve dali da mogu dobiti papire”.
Na aerodromu je gledao kako je svatko nekoga čekao. Zaobišli su ga i zagrljaji i poljupci. Prijatelj i on ostali su sami na pustom uzletištu. Nisu znali što dalje, a ni koga čekaju.
– I onda su došle dvije djevojke po nas. Kada smo se vozili do stana, sve nam je izgledalo čudno, tamno i depresivno. Taj kraj je i danas takav, ali tada je to bila naša slika Amerike. Došli smo u stan, i zamislite, u tom stanu nije bilo struje. Pitali smo ima li svijeća, rekli su nam da nema, prisjeća se Mavrić.
Pa su prijatelj i on od susjeda posudili struju i upalili lampu. No, prvi dojam ostaje zauvijek… Kasnije ću ovdje naš sugovornik upoznati i svoju buduću suprugu.
– To prvo jutro bili smo zbunjeni. Naša menadžerica stalno je ponavljala riječ pager, no nismo znali što to znači. Onda smo prepoznavali na stanovima imena naših ljudi, kucali smo na vrata i pitali ima li gdje kafa za popiti, dodaje kroz smijeh.
Bez obzira na početne poteškoće, i prijatelj i on Ameriku su vidjeli kao izazov. Priznaje i da ništa nisu shvaćali ozbiljno, sve im je bila igra i zabava.
– To je trajalo nekoliko godina, ta sloboda… Došli smo iz rata u kojem je sve bilo zabranjeno, u zemlju u kojoj je sve dopušteno. Za nas je to bio mač s dvije oštrice. Nismo to znali iskoristiti, iskren je.
Ipak, cijeloj dijaspori bila je zajednička ideja o povratku jednog dana. I našem sugovorniku…
– Čekajući da se situacija u BiH promijeni, mi smo u međuvremenu dobili američke pasoše, poženili se i postali očevi. Prvu kuću si kupio ovdje, prvo auto, prvi posao dobio sam ovdje. Samo sam se jedno jutro probudio svjestan da je ovo sada dom, naglašava Hasidin, čiji je prvi posao bio bojenje. Ili u prijevodu, fizički poslovi za minimalnu naknadu…
– Nismo bili dočekani kako smo se nadali od naše stare dijaspore. Više smo bili iskorišteni, nego što su nam pomogli, priznaje.
Brzo je shvatio da s pogrešnim ljudima nema sreće pa se odlučio na vožnju života. Student, koji je ratovao u Sarajevu, i nije imao nikakve veze s kamiona, ušao je upravo u taj posao. Ali prije toga još je morao proći dvije stepenice…
– Prvi ozbiljan posao dobio sam u fabrici za sklapanje mašina za vježbanje. U te dvije sedmice psihički sam bio uništen. Vrijeme nikako nije prolazilo. Onda sam parkirao vozila kod restorana za neki bakšiš. To je bilo zanimljivo, vozao sam skupocjene automobile, prisjeća se.
No, nije bilo ozbiljnog novca. I onda je došla prava čikaška zima, -40 Celzijevih stupnjeva. Na garderobi su prijatelj i on upoznali jednu ženu koja im je predložila da se ne smrzavaju parkirajući aute, nego da voze kamione.
– Upoznao sam njenog supruga, sredio mi je papire i naučio me voziti. Shvatio sam da je to onaj posao koji meni u tom trenutku najviše odgovara. Kada sam izašao iz rata, imao sam problem s autoritetom. Nisam mogao da slušam ničija naređivanja. Nisam mislio da su ti ljudi dostojni da mi naređuju s obzirom na to što sam sve prošao. Imao sam taj problem, naglašava, priznavši kako je u kamionu dobio slobodu i prostranstva. Prošao je cijelu Ameriku. I pustinje, i planine.
Prvi ozbiljan novac zaradio je 2000. godine. Danas ima 40-ak kamiona i 50 djelatnika.
– Ako se ukaže priliku za 400 kamiona, ja ću je iskoristiti, ali ću biti sretan i ako ostanem na 40. Nemam s time problema, iskren je.
Razmišljanje, evociranje uspomena, duboke teme… I to mu je pružio ovaj posao.
Ozbiljnije sam se počeo zanimati za vjeru, priznaje, napomenuvši da je u tom traženju upoznao efendiju Senada Agića. I tada je počeo prakticirati i razumjeti vjeru.
– Objekat u kojem je danas Islamski centar kupili smo od luteranske crkve, koja se najviše bojala gubitka svog humanitarnog djelovanja, ali mi smo joj predložili da zajedno nastavimo. Bili su skeptični, ali kada smo se bolje upoznali, počeli smo međuvjerski sarađivati. Svake subote od 10 do 13 zajedno dijelimo hranu i garderobu, priča s ponosom.
Zanima nas koliko je teško uspjeti u Americi: “Ovdje svako može imati dovoljno i unovčiti svoje znanje. Bošnjaci su po prirodi vrijedan narod, međutim malo smo se svi na početku zaletjeli s kreditima jer smo se željeli što prije skućiti. Ti krediti iziskivali su rad na dva posla. Išla je ta priča kako je Amerika samo rad i san, i tako je bilo nama, ali to više nije slučaj”, napominje Mavrić.
Vezu s Bosnom i Hercegovinom nikada nije prekinuo, ali dva svijeta i priča o povratku davno je počela jenjavati. Naš sugovornik domovinu je prvi put posjetio 1998., kada mu se sestra udavala.
– Bilo mi je žao što nisam dočekao kraj rata u Sarajevu. Da sam znao da će trajati još šest mjeseci, nikad ne bih izašao. Nisam osjetio to stanje da je sve gotovo, taj osjećaj zadovoljstva, predbacuje si.
Surova istina je, kaže, da njegovu djecu koja su rođena u Americi, malo zanima nešto izvan SAD-a: “Zanima ih do te mjere da će malo otići s nama, ali hoće li njihova djeca pričati bosanski, to je vrlo upitno. Bojim se da je to nemoguće”.
U Bosni i Hercegovini Hasidin ima filijalu za svoj posao, ali o širenju ne razmišlja zbog, kako naglašava, komplicirane papirologije i birokracije.
Iz Sarajeva, iz stana bez struje u Chicago, u stan bez struje. Uspjeh doista prati hrabre.
(mojabih.oslobodjenje.ba)
