Home Novosti BiH AMERIČKI PROFESOR DAWID PETTIGREW OTKRIVA: Evo ko nakon presude u Haagu ima...

AMERIČKI PROFESOR DAWID PETTIGREW OTKRIVA: Evo ko nakon presude u Haagu ima pravo tražiti odštetu od Srbije…

Stanišić i Simatović odgovorni za udruženi zločinački poduhvat s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz velikih dijelova Hrvatske i tokom rata u BiH (1992-1995.) i to putem počinjenja ubistava, deportacije i nehumanih djela, odnosno prisilnog premještanja i progona.

Presuda Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (IRMCT) u osuđujućoj presudi Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji su bili visoko rangirani pripadnici Službe državne bezbjednosti Srbije, iznimno je značajna jer potvrđuje da su oni, zajedno s drugim čelnicima, bili dio udruženog zločinačkog poduhvata s planom i zajedničkom namjerom da se prisilno i trajno uklone, činjenjem zločina progona, ubistva, kao i deportacije, nesrbi s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ocijenio je to u razgovoru za Fenu profesor filozofije na Univerzitetu Southern Connecticut i član Upravnog odbora Programa za proučavanje genocida Univerziteta Yale David Pettigrew.

– Utvrđujući da je vodstvo ovog udruženog zločinačkog poduhvata bilo smješteno u Srbiji, presuda Žalbenog vijeća pružila je još jednu ključnu potvrdu da su zločini počinjeni u BiH imali karakter međunarodnog oružanog sukoba, a ne ‘građanskog rata’, kako su revizionisti ili poricatelji genocida pokušali tvrditi – dodao je ovaj ugledni američki profesor.

Također, u presudi je navedeno da su Stanišić i Simatović “dijelili namjeru zagovornika zajedničkog zločinačkog cilja da se prisilno i trajno ukloni većina nesrba s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine”. Iako se u presudi Žalbenog vijeća ne koristi riječ genocid, zaključak o postojanju eliminističkog plana da se “trajno ukloni većina nesrba” govori o genocidnoj dimenziji zločinačkog plana.

– Ovo je važna spoznaja za buduće analize i strategije za tranzicijsku pravdu i izgradnju države. Nepostojanje stvarnog krivičnog progona i osude za genocid u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim predmetima ICTY-a, uprkos priznanju spomenutog eliminističkog plana, ostaje duboko problematično – napomenuo je.

On kaže da u svjetlu ove presude, Majke Srebrenice, kao i druga udruženja žrtava i pojedinačni preživjeli, imaju pravo tražiti odštetu od Srbije i Republike Srpske, na način koji bi bio sličan postupku koji su pokrenule Majke Srebrenice protiv Nizozemske.

– Majke Srebrenice već su najavile svoju namjeru. Također postoji važna veza s genocidom u Srebrenici koja je utvrđena presudom Žalbenog vijeća jer je jedinica “Škorpioni” pod kontrolom Stanišića i Simatovića ubijala srebreničke civile u Trnovu – napominje Pettigrew.

Uz pravo Majki Srebrenice i drugih žrtava da pravdu traže tužbom protiv Srbije i Republike Srpske, profesor ističe da nalaz o postojanju udruženog zločinačkog pothvata sa sjedištem u Srbiji, uz međunarodni karakter oružanog sukoba, sugerira da je međunarodna agresija počinjena od Srbije od 1992. do 1995. godine u težnji za “Velikom Srbijom”.

Štaviše, slučajevi Prlić već su ukazivali na postojanje međunarodnog oružanog sukoba u koji je bila uključena Hrvatska, što je također upućivalo na međunarodnu agresiju u potrazi za “Velikom Hrvatskom” zbog čega Pettigrew naglašava da bi ova spoznaja trebala voditi predstavnike Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije i međunarodne zajednice u njihovom angažmanu u regiji.

On podsjeća da su bivši visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko i Christian Schwarz-Schilling izjavili da Srbija i Republika Srpska nisu postigle svoje ciljeve iz devedesetih, da s Rusijom njeguju vrlo bliske odnose zbog čega su izrazili bojazan da bi se “sadašnja agresija na Ukrajinu mogla proširiti na zapadni Balkan, prvenstveno na BiH i Kosovo”.

Ipak, kaže Pettigrew, bilo je nedovoljno odgovora na posjete predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika Moskvi ili na ratoborno držanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na granici s Kosovom.

– Čini se da je Hrvatska partner američkim, EU i međunarodnim diplomatima u osmišljavanju nedavne izborne reforme u BiH u korist Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i njezinog poziva na ‘legitimno predstavljanje Hrvata’ – stajalište koje je u Ruskoj Federaciji pronašlo jednog od svojih najjačih pristalica – ističe Pettigew.

Pozvao je stoga da presuda Žalbenog vijeća u predmetu Stanišić i Simatović u vezi s udruženim zločinačkim poduhvatom, implikacijom međunarodne agresije i eliminacijskom dimenzijom plana trajnog uklanjanja nesrba s područja BiH bude poziv međunarodnoj zajednici da jednom i zauvijek brani i teritorijalnu cjelovitost BiH i pruži podršku preživjelima u njihovim nastojanjima da traže pravdu dok se opiru poricanju genocida i traže pravo na spomen obilježja i odštetu.

Na po 15 godina zatvora, 31. maja, osuđeni su Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši rukovodioci Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije, za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) i ubistvo počinjeno u Hrvatskoj.

Radi se o konačnoj presudi koju je Jovici Stanišiću, bivšem šefu Službe državne bezbjednosti Srbije, i Franku Simatoviću, nekadašnjem komandantu Jedinice za specijalne operacije (JSO), nakon obnovljenog postupka, izrekao Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS).

Stanišić i Simatović odgovorni za udruženi zločinački poduhvat s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz velikih dijelova Hrvatske i tokom rata u BiH (1992-1995.) i to putem počinjenja ubistava, deportacije i nehumanih djela, odnosno prisilnog premještanja i progona.

Glavni tužilac Mehanizma Serge Brammertz izrazio je zadovoljstvo konačnom presudom Apelacionog vijeća Suda u Haagu, naglašavajući da je presudom ponovno potvrđeno da se u BiH nije vodio građanski rat, već je bio međunarodni sukob.

– Ova presuda je pokazala da su u međunarodnom sukobu učestvovala politička vodstva susjednih zemalja. Ponovno ističem da se ovdje radi o individualnoj krivičnoj odgovornosti vojnog i političkog vodstva, u ovom slučaju rukovodioca obavještajnih službi – kazao je Brammertz nakon izricanja konačne presude.