O stanju u društvu, sve češćim napadima na novinare, favorizovanim medijima i dubokoj političkoj krizi govori novinar Vladimir Kovačević. On ističe da se Milorad Dodik, Nenad Stevandić i Radovan Višković bez problema kreću kroz BiH, što po njemu jasno pokazuje njihovu ravnodušnost prema pravosudnim odlukama. “To je ogroman poraz države, kakva god ona bila”, kaže Kovačević. Dodaje da građani BiH nisu skloni sukobima – naprotiv, većina bi, čim osjeti naznake konflikta, spakovala kofere i potražila izlaz. “Mnogi još pamte posljednji rat – kako su ljudi stradali s obje strane, kako su naši roditelji ratovali, umirali, a da su na kraju profitirali dezerteri i ratni profiteri.”
Kovačević, koji je preživio pokušaj ubistva od strane Marka Čolića i Nedeljka Dukića, govori i o svom slučaju, kao i o opasnostima koje sve češće prate novinarski poziv u Republici Srpskoj.
Na koliko dugo se već bavite novinarstvom?
– Više nego što bih volio priznati.
Prošle godine ste pauzirali novinarski rad i otišli u Njemačku. Zašto?
– U novinarstvu sam od 2005. godine, dakle skoro dvije decenije. Novinarstvo je kao zavisnost – teško se izlazi iz toga. Oni kojima je to u krvi, teško se mogu udaljiti. Ipak, pokušao sam, jer u ovoj zemlji novinari rijetko zarađuju dovoljno. Često rade za više redakcija paralelno i obavljaju različite poslove, a opet jedva sastave kraj s krajem.
I ljudi u trgovini imaju veće plate od novinara?
– Nažalost, da. Ne potcjenjujem ni jedan posao, ali činjenica da većina novinara ima visoko obrazovanje i opet zarađuje mizerno – govori o urušenim vrijednostima društva. To neće slomiti nas lično, jer svako može odlučiti da promijeni profesiju, ali štetu će dugoročno osjetiti cijelo društvo.
Žalite li što ste se vratili?
– Ne, jer sam se vratio zbog porodice. U Njemačkoj sam radio kao prevodilac i znao sam da je to privremeno. Stanje u novinarstvu je nepromijenjeno, a društvena atmosfera još teža. Vratio sam se s motivacijom, ali entuzijazam brzo splasne kad te nazivaju stranim agentom i špijunom. Kod nas se može desiti da vas uhapse po zakonu – kao u Rusiji ili Bjelorusiji.
Imate osjećaj da društvo ne cijeni novinarski rad?
– Apsolutno. Ne očekujemo pohvale, ali osjećaj je kao da društvo želi da živi u nekom izmišljenom svijetu, bez činjenica. Novinarima treba mnogo strpljenja da bi izdržali sve.
Kako komentarišete Zakon o stranim agentima i najave novog zakona o medijima?
– To su zakoni koji služe zastrašivanju. Sve više nas mogu legalno progoniti, kao da radimo protiv države. Problem je i što se mnogi mediji dobrovoljno stavljaju u službu režima. A pravi novinari – njih u Banjaluci možda ima dvadesetak. Ostalo su prenositelji informacija, ljudi koji samo odrađuju zadatke bez suštine.
Šta mislite o praksi da se na pres-konferencije pozivaju samo “podobni” mediji?
– To je loša praksa. Pozivaju samo one koji će postaviti “dogovorena” pitanja. Još je gore što mnogim novinarima to ne smeta. Mnogi, uključujući i mene, više ni ne idu na takve događaje – jer su ponižavajući. Godinama tamo novinare vrijeđaju i targetiraju. Situacija bi bila drugačija da se kolege solidarišu.
I vi ste bili meta verbalnih napada?
– Naravno. Ako postavite Dodiku pitanje, spremite se na sukob. Neko vrijeme me to nije pogađalo, ali s vremenom postane mučno. Kvari dan, a ne mijenja ništa.
Vezano za pokušaj ubistva – počinioci su osuđeni, ali nalogodavci nisu. Očekujete li da pravda bude zadovoljena?
– Nadam se. Nevjerovatno je da u dva identična slučaja, s istim tekstom i tužbom, jedan sud presudi u moju korist, a drugi u korist tužene strane. Tužba protiv RTRS-a je uspjela, protiv ATV-a nije. To je klasičan pravosudni apsurd.
Taj slučaj je sada u Strasbourgu?
– Jeste. Bez obzira na iznos odštete, meni i mom advokatu je važno da to ne ostane nerazjašnjeno.
Kako će se po vama završiti ova politička kriza u BiH?
– Onako kako stranci odluče. U pravu je Dodik kad kaže da BiH nije funkcionalna – ali on je jedan od razloga zašto je tako. Ova vlast mora pasti da bi se išta promijenilo. I ni tada ne garantujem da će biti bolje – ali možda postoji šansa.
