”Gledaj… Mi smo svi bili kao jedno u Trebinju. Nikada prije nije bilo problema… E, sad, to što je rat napravio… To što se ovo desilo… A ti što su ubili Srđana su bili van Trebinja, nisu pravi Trebinjci”
Srđan Aleksić umro je prije 25 godina, pokušavši da zaštiti svog sugrađanina Alena Glavovića. Pokušavši da bude čovjek usred rata. Njega su 21. januara 1993. u rodnom Trebinju pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske, kojoj je i sam pripadao, kada je stao u odbranu mladića bošnjačke nacionalnosti. Srđan je pao je u komu i preminuo šest dana kasnije, a njegova smrt postala je jedan od simbola rata na prostoru bivše Jugoslavije.
Alen Glavović je preživio rat. Danas živi u Malmeu u Švedskoj, radi kao čistač i ima dvoje djece, sina i kćerku. U intervjuu za B92 naveo je da ne prođe nijedan dan, a da ne pomisli na Srđana. Kaže i da svoju decu vaspitava da budu kao Srđan.
Njegovu ispovijest prenosimo u cijelosti:
”Prošlo je dosta vremena. Jeste, ali džaba. To ostaje u sjećanju dok si živ. Ostaje u tebi i ne može se promijeniti nikako. Kako idu godine, sve je teže i teže. Što sam stariji sve je teže, ali mora se čovjek boriti dok je živ.
Srđan je bio dobar. Sportista, svi su ga voljeli. Nasmijan. Glumac. Šta bih više rekao… Malo je takvih po ljepoti bilo. I po duši, imao je sve, ali, eto, ispalo je tako kako je ispalo. E, ali što je bio lijep, među najzgodnijima je bio. Crna flajerica… Šta da vam kažem… Pa sportista, znaš šta znači najbolji u BiH. Rekorder u plivanju i glumac još.
Svakog ljeta sa porodicom odem u Trebinje da posjetim Srđanov grob. I djeca će slijediti moj put, normalno. Tako bi trebalo da bude, a šta će biti za 20 godina niko ne zna. Je l’ tako? Ko zna šta nosi dan, a šta nosi noć.
Prije rata prava trebinjska raja smo bili… Ima i danas trebinjske raje, prave raje, pravih komšija… Ljudi su se poznavali po dobroti, ali i svako je svakog znao, mali je to grad. Svake godine odem u Trebinje, a imam prijatelje iz Beograda, Bjelovara, Podgorice, Novog Sada… Svi mi dođemo ljeti u Trebinje i budemo zajedno. Ima prave raje, normalno, ali ne toliko kao ranije.
Gledaj… Mi smo svi bili kao jedno u Trebinju. Nikada prije nije bilo problema… E, sad, to što je rat napravio… To što se ovo desilo… A ti što su ubili Srđana su bili van Trebinja, nisu pravi Trebinjci.
Vodili su me u zatvor… Bio sam u kafani, maltretirala su me dvojica i poveli me u zatvor zbog mog imena. Tu se našao Srđan, usprotivio im se. Pita, šta je bilo. Vodim ga, kaže mu jedan. Odveli su me do pijace gdje je bila stanica milicije. Onda me je jedan oborio, četvorica su skočila, a Srđan me spasio. Njega su izmlatili ispred stanice milicije, gde je onaj kiosk bio, kao u filmu (”Krugovi”, prim.aut)”, prisjeća se Glavović:
”Dok su Srđana tukli, ostali su stajali i gledali. Nakon toga pao je u komu i preminuo šest dana kasnije, 27. januara. Jedan od vojnika koji su ga pretukli poginuo je tokom rata. Kažu, samo se on prije smrti pokajao zbog svega. Ostali su osuđeni na po 28 mjeseci zatvora, dok je branilac jednog od njih na suđenju za Srđana Aleksića rekao “tako mu i treba kada je branio baliju”.
Dvije i po godine su dobili… Ma ništa, šta je to. To je u ratu, ko zna jesu li dobili uopšte. Na suđenju je tako bilo, a jesu li uopšte išli u zatvor ja ne znam. Odmah sam otišao u Crnu Goru, pa u Švedsku.”
Deset godina nakon smrti Srđana Aleksića njegov otac Rade gradio je fontanu u manastiru Tvrdoš kod Trebinja i u tome su mu pomagala i dvojica dječaka – sinovi poginulog vojnika VRS koji je učestvovao u premlaćivanju njegovog sina. Znao je ko su i ništa im nije rekao.
”Pa dobro, djeca nisu kriva, šta će. Ne možeš ti… Takvo ludo vrijeme bilo, pijani bili. Oni što su mene vodili pijani su obojica bili. To je vojna policija. Srđan se tu suprotstavio. Došlo je još njih i onda…”, ne može da završi Glavović.
Srđanov otac je dao da se u čitulji napiše: “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.”
(SB/Blic/B92)
