Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici, nakon povratka iz Švedske gdje je boravio povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost kontroverznom austrijskom piscu Peteru Handkeu, govorio je danas o negiranju genocida, i o svijetu koji najvećim priznanjem časti negatore genocida.
“Čini mi se da se vodi više istraga protiv oficira i pripadnika Armije RBiH nego protiv pripadnika i oficira tzv. Vojske Republike Srpske koja je preko tri godine držala Sarajevo pod opsadnom. Nijedan ovdašnji nivo pravosudne vlasti nije procesuirao nikoga za opsadu u kojoj je u Sarajevu tokom dana znalo pasti i hiljadu granata, ubijeno je 1.500 djece, a 10.000 građana je ubijeno. Dvojica ljudi su isključivo osuđeni za to i obojica pred Međunarodnim tribinalom u Haagu. Domaće pravosuđene nije procesuiralo apsolutno nikoga. Stvar sa tuzlanskom Kapijom je završila tako kako je završila, opsada Bihaća, Mostara… Nemojte zaboraviti da je jedan narod, i oni koji nisu pripadnici tog naroda, ali su Bosnu i Hercegovinu smartali svojom zemljom bio ispresjecan na enklave, koje su od 1992. do 1995. bile pod opsadom”, kazao je na početku razgovora.
Osvrnuo se i na to da Srbija hapsi po spisku koji čini 3.500 hiljade imena, finansira i knjigu koja negira zločin na tuzlanskoj Kapiji…
“To je potpuna travestija. Ako pogledate presudu koja je izrečena Škorpionima, vidjet ćete da se u preambuli presude objašnjava kontekst u kojem su zločini počinjeni govori o građanskom ratu, paravojnim formacijama… Iako znamo da Škorpioni nisu bili nikakva paravojna formacija, već dio rezervnog sastava Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a, primali plaću iz budžeta Srbije. Suđenje u Beogradu uglavnom služi da reinterpretiraju konteksta u kojem su zločini počinjeni, i da tobože utvrde da država Srbije s tim nije imala i nema ništa. Republika Srpska ne bi mogla ni tri mjeseca voditi rat bez Srbije”, istakao je Suljagić.
Kazao je da se na spisku nalaze osobe koje su ubijene 1995. godine.
“Taj spisak je potpuna fikcija. Na njemu se, između ostalih, nalazi rahmetli Rešid Sinanović. To je čovjek koji je u julu 1995. godine, nakon što je Srebrenica pala, prešao Drinu i predao se srbijanskoj policiji. Koja ga je potom izručila, i to zapisnički – postoji dokument Granične policije, predat Vojnoj policiji u Bratuncu i tu ubijen. Na tom spisku se nalazi njegov brat Muris koji je ubijen u julu 1995. i pronađen u masovnoj grobnici.
I njegova supruga Šuhra, koja se također nalazi na tom spisku svjedočila u Haagu u više navrata. Dvije stvari je važno napomenuti. U Srbiji nikad nije došlo do diskontinuiteta između režima Slobodana Miloševića i svih režima i vlasti koje su došle poslije njega.
On nije smijenjen zato što je vodio rat protiv Bosne i Hercegovine, već zato što taj rat nije dobio. I druga stvar, Srbiju apsolutno ne zanimaju činjenice. Ovo je identičan narativ kojem smo mogli svjedočiti 90-ih godina. Jezik kojim govori Vulin je jezik masovnog istrebljenja. To je jezik kojim su govorili Radovan Karadžić i Biljana Plavšić. Ja znam za bar jednog oficira u vojsci Srbije koji je učestvovao u srebreničkom genocidu”, rekao je.
