Iz štampe je izašao roman „Nož, žica i svileni šal“, autora Senada Karića iz Srebrenice.
Nakon dvije knjige posvećene njegovom rodnom mjestu Daljegošti kod Srebrenice, ovaj autor je završio rad na romanu, u kojem, kako je kazao, „krik iz dubine duše prenosi na čistu bijelu hartiju“.
-Zahvaljujem se svima koji su dijelili teško breme žala i nostalgije, što me pritiska sve ove godine, kao i onima koji će, čitajući ovo štivo, osjetiti makar i mrvu mog nemira, izgubljenih godina i raspršenih snova, utkanih u tanki, šareni svileni šal, napisao je Karić.
Profesor Sevret Mehmedćehajić je napisao da, bez obzira što se čini da se u romanu radi o kazivanju o golom preživljavanju glavnog junaka i što je radnja kontekstualizirana glavnim elementima srebreničke golgote s kraja prošlog stoljeća, neće nas napustiti uvjerenje da se u suštini ipak radi o ljubavnoj priči, koja nema klišeiziran sretni završetak.
-Autor nas svako malo vraća na „nju“, djevojku u koju je bio zaljubljen i koja ostaje tajnovita i neotkrivena za nas, ali i na svoju smušenost i nedorečenost koju je ispoljio prema Hajriji, djevojci koja je žrtva rata, ali koja ga dobro razumije i koja je mogla, da nije tragično nastradala, zauzeti „njeno“ mjesto, napisao je Mehmedćehajić.
Navodi da pomalo i provokativnim naslovom, kojim se želi sažeti tragedija čitavog grada koja funkcionira kao scena, a nipošto kao glavna tema priče, autor najavljuje da će potvrditi tu pretpostavku.
-Treba li uopće naglašavati to da je nož ovdje u funkciji simbola smrti i nestajanja? Simbolika žice ogoljena je do kraja scenom u kojoj se holandski vojnici ograđuju pravom žicom u svojoj bazi u Potočarima. Tim činom se, simbolički, moćnici iz svijeta ograđuju od stradalnika, koji svoje sve nade polažu upravo u taj svijet, koji može u dva-tri poteza razriješiti čvor patnje i stradanja. Ako promatramo tu simboličku ravan romana, svileni šal funkcionira kao metafora neostvarene ljubavi, ali i kao spas u teškim trenucima borbe za život, kada se glavni junak, slučajno ga otkrivajući u džepu, prisjeća nekih lijepih trenutaka koji mu daju dodatnu snagu, potrebnu za preživljavanje, napisao je Mehmedćehajić.
Osim ljubavi, u romanu je uočljivo još nekoliko planova. Mehmedćehajić ističe da je Karić majstor opisa pejzaža i kada god može, on govori da se radnja dešava u prelijepom okruženju, u prirodi koja naprosto očarava.
-Taj kontrast između te ljepote i smrti koja dominira romanom čini radnju dinamičnom i napetom. Istovremeno, ti opisi krajolika su svojevrsna mirna luka, i samim junacima ove epopeje i nama kao čitaocima. Jer, svaka priča o Srebrenici je priča i o ubijanju i o smrti, kojih je dosta čak i za čitanje, a kamo li za doživljavanje, naveo je on.
Kroz roman se prepliće i muka povratničkog života, ali i nostalgija, a svima onim kojima je tema srebreničkog genocida daleka i strana, autor nudi kazivanje koje ima obilježja autentičnosti.
-Kazivanje Mustafe Kare vodi nas u svijet u kojem se njemu događa ono što se već dogodilo njegovim precima. S jednom razlikom: on je ipak ostao živ! Možda zahvaljujući ljubavi?, napisao je Mehmećehajić.
(S.H./Bportal.ba)
