Dugogodišnji oficir za vezu Bosne i Hercegovine s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju Amir Ahmić u knjizi Pobjeda Bosne i Hercegovine: Saradnja i naslijeđe Haškog tribunala opisao je manje poznate detalje o osnivanju suda, saradnji s njegovim istražiteljima i pokušajima da se protiv prvog predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića pokrene postupak.
Prema navodima iz knjige, Izetbegović je još 10. augusta 1992. godine uputio pismo generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, predlažući osnivanje međunarodnog suda. Inicijativa je, uz podršku međunarodnih pregovarača Cyrusa Vancea i lorda Davida Owena, prethodila usvajanju Rezolucije 827 Vijeća sigurnosti UN-a 25. maja 1993. godine, kojom je osnovan Haški tribunal.
Šta se dogodilo s pričom o „50 kilograma dokaza“?
Jedan od dijelova knjige odnosi se na pokušaje da se pred Tribunalom razmatraju navodi protiv Izetbegovića i drugih predstavnika tadašnjeg državnog vrha Bosne i Hercegovine.
Ahmić navodi da su haški istražitelji u tri navrata razmatrali dostavljenu dokumentaciju, u decembru 1996. godine te januaru 2001. i junu 2002. godine. Prema njegovom prikazu, predmeti su dobili oznaku „B“, što je značilo da nisu ispunjeni uslovi za davanje saglasnosti za pokretanje postupka prema tadašnjoj proceduri „Pravila puta“.
Posebnu pažnju privukla je tadašnja medijska priča o navodnih „50 kilograma dokaznog materijala“ protiv Izetbegovića. Prema navodima iz knjige, glasnogovornica Tribunala Florence Hartmann reagovala je izjavom: „To je pedeset kilograma ničega“, dok se u izvještajima spominje i poruka da se Hagu ne šalje neupotrebljiv materijal.
U knjizi se pravi poređenje s drugim predmetima, uključujući slučaj Momčila Krajišnika, za koji je, prema Ahmićevom prikazu, izdata saglasnost s oznakom „A“. Ove oznake odnosile su se na procjenu predmeta u okviru konkretne procedure, a ne predstavljaju same po sebi presudu o nečijoj krivičnoj odgovornosti.
Uloga medija i Islamske zajednice u BiH
Ahmić se osvrnuo i na širu saradnju domaćih institucija, medija i drugih društvenih aktera s Haškim tribunalom. Prema njegovim navodima, tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić pružao je institucionalnu podršku saradnji s Tribunalom i omogućio redovno izvještavanje lista Preporod.
U knjizi se navodi da su istraživački tekstovi iz magazina Slobodna Bosna, Ljiljan, Dani, Dnevni avaz i Oslobođenje korišteni u haškim spisima. Domaći novinari tako su, kroz istraživanja i svjedočenja, učestvovali u dokumentovanju događaja iz ratnog perioda.
Kao jedan od primjera navodi se suđenje Radovanu Karadžiću, tokom kojeg je tužilac Alan Tieger suočio Milorada Dodika s njegovim intervjuom za Dnevni avaz iz 2005. godine, u kojem se govorilo o iznošenju 36 miliona konvertibilnih maraka iz Republike Srpske.
Spominje se i svjedočenje novinara Seje Omeragića na suđenju Slobodanu Miloševiću, tokom kojeg je ročište privremeno prekinuto zbog zdravstvenih tegoba optuženog.
Priznanje za saradnju s Tribunalom
Prema sadržaju knjige, Ured tužilaštva Haškog tribunala uputio je Izetbegoviću oproštajno pismo povodom njegovog povlačenja iz Predsjedništva BiH. U njemu je istaknuta njegova uloga u uspostavljanju ureda za vezu i podršci saradnji s međunarodnim pravosudnim institucijama.
Knjiga Amira Ahmića tako donosi prikaz odnosa između Bosne i Hercegovine i Haškog tribunala, uključujući pokušaje procesuiranja pojedinih političkih aktera, ulogu medija i institucionalnu saradnju. Detalji o „50 kilograma dokaza“ posebno se izdvajaju zbog razlike između tadašnjih medijskih tvrdnji i ishoda razmatranja dokumentacije prema proceduri Tribunala.
