Preživjele žrtve genocida počinjenog u Srebrenici su ogorčene, a bivši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković je zbog toga visokog predstavnik u BiH nazvao “diplomatskim lažovom”…
Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko je prije nešto više od pola godine najavio da će uz korištenje bonskih ovlasti nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici koji su u julu 1995. počinili pripadnici Vojske i policije RS-a.
Vrijeđanje i licemjerje
To je javno obećao i predstavnicima preživjelih žrtava srebreničkog genocida s kojim je razgovarao u sjedištu OHR-a u Sarajevu, kazavši im tada da će, ako to ne učine institucije BiH, do obilježavanja 25. godišnjice genocida on nametnuti zakon. No, to se nije desilo. Bivši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković je zbog toga Inzka nazvao “diplomatskim lažovom”.
– Ja, potom predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida i još jedna osoba sastali smo se s Inzkom u njegovom kabinetu. On je sam inicirao priču o nametanju zakona o zabrani negiranja genocida i tada je kazao ako to ne urade domaće institucije, on će ga nametnuti. To je njegova javna riječ prema nama i sve mimo toga je laž. Ako on traži drugo objašnjenje da će to državne institucije uraditi, a znamo kako one funkcionišu, da postoje entitetsko glasanje i drugi načini blokiranja takve inicijative, onda je to više vrijeđanje i licemjerje u smislu da se poziva državni Parlament da to uradi, a ne on kroz bonske ovlasti. Onda je on slagao nas, a mi smo predstavljali preživjele žrtve genocida, ogorčen je Duraković.
Zbog pandemije koronavirusa ove godine je većina predsjednika i premijera brojnih zemalja svijeta uputila videoporuke koje su emitovane tokom komemoracije. Duraković ističe kako je većina zemalja, kako kaže, počevši do Kanade i Amerike, pa do evropskih zemalja, stala na našu stranu, ali da se nije odredila spram negatora genocida.
– Nisu rekli da će podržati priču o nametanju zakona od visokog predstavnika. Ovdje su neophodni suštinska katarza i suočavanje Srba sa prošlošću, s genocidom koji je presuđen na najvišim sudskim instancama. Tu nije više pitanje negiranja je li bio ili nije bio genocid, već je pitanje suočavanja sa činjenicama. Taj zakon koji će neko poštovati, a neko neće, neće natjerati nekoga da uđe u tu istinsku katarzu, da se pokaje, da nam se izvini… Taj zakon nam daje opciju da kad neko negira genocid, da možemo, ako ništa drugo, podnijeti krivičnu prijavu, pa da nekoga kazni novčano. Mi smo u proteklih 15 godina, otkad živim u Srebrenici, imali niz događaja na kojima se pjevaju četničke pjesme, veličaju Karadžić i Mladić… Kad mi to prijavimo policiji, oni kažu mi nemamo zakonski osnov da procesuiramo ili da zaustavimo takve aktivnosti, kaže Duraković.
Moralni odnos
Pri tome ističe kako zakon neće promijeniti svijest jednog naroda te da je ovo što Inzko nije uradio jedna od najvećih diplomatskih sramota koje je doživio.
– On je to nama obećao i očito je slagao. Ako je Rusija jedina zemlja pored Amerike, Francuske, Njemačke i Britanije i drugih zemalja koje su na stanovištu da je u Srebrenici počinjen genocid, da se nametne taj zakon, čega se Inzko boji? Inzku ne treba Vijeće za provedbu mira (PIC) da bi koristio bonske ovlasti. To je samo političarenje gdje on prebacuje lopticu na PIC, a bonske ovlasti su ekskluzivitet visokog predstavnika koje može da koristi bez PIC-a. Čitav civilizovani svijet se očitovao kad je u pitanju genocid. Imate Rusiju i Srbiju, koje su protiv, i imate 90 posto civilizovanog svijeta na jednoj strani, a ovdje trpimo stav Rusije i Srba. Ovo je pitanje moralnog odnosa naspram sudski dokazanog genocida koji zvanične institucije RS-a i Srbije negiraju. Svijet mora da se odredi: ili smo na strani istine i pravde ili smo licemjeri, poručuje Duraković.
Zatražili smo od OHR-a odgovor na pitanje zašto visoki predstavnik nije nametnuo zakon zabrani negiranja genocida u Srebrenici i veličanja ratnih zločinaca, onako kako je obećao.
– Domaći proces je od suštinskog značaja kako bi se BiH pozabavila svojom prošlošću na korektan i iskren način, radi poštivanja sjećanja na žrtve, ali i radi budućih generacija. Stoga je neophodno uložiti novi napor u tom pravcu, odgovor je iz OHR-a.
U proteklih više od deset godina u Parlamentarnoj skupštini BiH bio je niz pokušaja da se usvoji zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina, ali zbog protivljenja poslanika iz RS-a, on nije usvojen. Ove godine izostala je i odluka Vijeća ministara BiH da se 11. juli proglasi danom žalosti. Kao što je poznato, ova tačka bila je na dnevnom redu sjednice zakazane za 9. juli. Kako nije utvrđen dnevni red, sjednica je otkazana, a nije bilo ni volje da se održi telefonska sjednica kako bi bila donesena odluka o proglašenju dana žalosti. Za Zorana Tegeltiju (SNSD), predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ovo su samo događaji koji su iza nas.
– Ta tačka dnevnog reda je bila predviđena, ali nije bila sjednica i nismo mogli tu tačku da razmatramo i zaista ne želim da tu tačku komentarišem, kaže Tegeltija.
Amerika nema dilemu kad je riječ o srebreničkom genocidu. U Predstavničkom domu američkog Kongresa predstavljena je rezolucija koja nosi naziv “Osuda genocida i drugih zločina nad Bošnjacima koje su počinile snage bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. godine”. Rezoluciju pred državnim zastupnicima Donjeg doma američkog Kongresa predstavila je kongresmenka Demokratske partije iz Teksasa Eddie Bernice Johnson. Ona je izjavila da su nakon proglašenja nezavisnosti BiH od Jugoslavije snage bosanskih Srba, koje su se nazivale i Vojska RS-a, napale istočnu Bosnu s ciljem ujedinjenja i osiguranja etnički čistog srpskog teritorija.
Guranje prsta u oko
– Tokom te borbe snage bosanskih Srba počinile su zločine etničkog čišćenja i sistemskog ubijanja nesrpskog stanovništva. Više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sistematski je pogubljeno u Srebrenici u julu 1995. godine, rekla je Johnson.
Na drugoj strani su vječiti negatori genocida, Rusija i Srbija. Durakovića je posebno uvrijedila izjava premijerke Srbije Ane Brnabić za koju je genocid, ustvari, nesporazum.
– Čuo sam izjavu premijerke da je to nesporazum iz prošlosti. To je guranje prsta u oko nama, koji smo preživjeli. Dakle, do koje mjere ćemo se šaliti sa sudbinama ljudi, s onim što je nama počinjeno 1995, pita se Duraković.
(Oslobodjenje.ba)
