Home Novosti BiH Jasenovački logoraš sagradio kuću Srebreničanki

Jasenovački logoraš sagradio kuću Srebreničanki

Jedna od upečatljivih reportaža iz 2009. godine novinara Alena Mujkanovića koji je preminuo jučer

Novinar Federalne novinske agencije FENA Alen Mujkanović preminuo je jučer u Sarajevu u 34. godini.

Mujkanović je bio iznimno talentovan novinar koji je tokom svoje karijere obrađivao društvene teme i probleme s kojima se suočavaju građani, ali i napisao niz upečatljivih životnih priča o ljudima u BiH.

U arhivi Infobiroa, kojem Fokus.ba ima pristup, pronašli smo jedan u nizu tekstova koje potpisuje kolega Mujkanović.

Tekst iz 2009. godine „Jasenovački logoraš sagradio kuću Srebreničanki“ prenosimo u cijelosti:

“Kuća će konačno biti završena na proljeće, ostalo je još nekoliko stvari da uradimo, udarimo fasadu, uvedemo struju i vodu, a namještaj je već obezbijeđen…“

Ovim riječima dočekao nas je Branko Bolta iz Gornje Jošanice u sarajevskom naselju Vogošca, starac koji je uradio nesvakidašnji gest ne samo za bosanskohercegovačke prilike: poklonio je svoj komad zemlje i od svojih sredstava izgradio kuću Muniri Selimović, izbjeglici iz Srebrenice.

„Rodom sam iz Bosanskog Novog, a ovakvom načinu razmišljanja naučili su me moji roditelji. I oni su bili sretni kada bi činili dobra djela. Uvijek su govorili da čovjek treba biti dobar bez obzira na nacionalnost, rasu i porijeklo.“

Kao bosanskom Srbinu kaže da mu zasmeta kada ljude gledaju i dijele prema nacionalnosti.

„Uvijek odgovaram da nisam Srbin, nego Bosanac pravoslavne vjeroispovijesti, Srbi su u Srbiji“, kroz smijeh priča ovaj sedamdesetšestogodišnji mašinbravar, koji je, kako kaže, cijeli život radio u Pretisu u Vogošci, gdje je zaradio penziju. Njegova životna priča sudbinski se ispreplela s pričom Srebreničanke Munire Selimović.

Naime, poput Srebreničana, koji su prošli pakao masovnih ubistava i etničkog čišćenja, i Branko je prije 50 i više godina sve ljudsko zlo osjetio na vlastitoj koži; jedan je od preživjelih logoraša zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, na šta ga uvijek podsjeti ožiljak na vratu. Oboje su imali sreću da prežive.

Danas je Munira sretna i, kako kaže, dok živi, bit će zahvalna Branku, u kojem vidi svog dobročinitelja. Priča da joj je kuća u Srebrenici potpuno uništena te da dijeli sudbinu mnogobrojnih Srebreničanki koje su izgubile roditilje, muževe i djecu te mnogobrojnu familiju. Ostali su joj samo sin Edin i kćerka Dina.

Munira nije mnogo pričljiva, ali kaže da ono što je Branko uradio za nju nije niko.

„Ne mogu opisati koliko sam zahvalna Branku. Bila sam na ulici sa svoje dvoje djece, a Branko nas je prihvatio, poslije nam sagradio kuću, pomogao u životu. U početku sam se iznenadila, bilo mi je čudno to da mi pravoslavac toliko pomogne. Ali, kako sam ga upoznala, shvatila sam da ljudi trebaju biti ljudi. Međutim, političari nas pokušavaju dijeliti“, priča Munira.

Zamišljeno gleda prema zidu na kojem je okačen izvezeni goblen s motivom kuće. Pitamo je čije je djelo, a ona odgovara da je njeno, da je to njihova porodična kuća u Srebrenici.

„Svakodnevno gledam u taj goblen, to je moja kuća koje više nema“, govori Munira. Iznad goblena je crnobijela porodična fotografija Selimovića, napravljena prije rata.

Govori nam da od 1995. godine nemaju svoj dom. Poslije rata su se nastanili privremeno u Tuzli, pa onda u Kiseljaku. Ni tamo se nisu previše zadržali, jer su morali seliti.

„Godine 2000. dodijeljen mi je stan u Vogošci i bila sam presretna. Ali kad sam taman pomislila da smo konačno dobili dom, 2001. godine sam dobila nalog o deložaciji. Poslije toga sam pala u očaj i izgubila svaku nadu da ću imati svoju kuću. Sve dok se nije pojavio Branko“, kroz suze se prisjeća Munira.

Branko priča da je Muniru upoznao preko njenog brata, koji je iz Srebrenice izbjegao u Gornju Jošanicu, gdje je bio Brankov komšija.

„Jednom me njen brat pitao da li bih primio njegovu sestru da živi kao podstanar kod mene, pošto sam imao prazan sprat kuće. Ispričao mi je o čemu se radi. Odmah sam pristao, samo sam rekao da, ukoliko je u mogućnosti da plaća struju i telefon, ništa više od kirije ne tražim. Onda se ona doselila u donji sprat moje kuće“, prisjeća se Branko.

Na mjestu gdje je sada Munirina nova kuća bila je šupa, koju je u međuvremenu Branko s njenim sinom Edinom razmontirao i izmjestio.

„U aprilu 2007. udarili smo temelje. Oni su tražili jednu sobu s nišom i toaletom, ali se nisam složio s tim. Kuća danas ima dva sprata, na prvom će živjeti Munirin sin Edin, a na drugom Munira“, prica Branko.

U vrijeme našeg dolaska Edin je bio u posjeti puncu i punici u Višegradu. Branko kaže da se prema njemu odnosi zaštitnički te mu pomaže u svemu. Munira dodaje je Edin trenutno nezaposlen i da je na birou, a kćerka Dina radi u mesnici Mujanić.

Kuća u koju ce se Munira useliti na proljeće je praktički završena. Branko užurbano traži namještaj, s komšijama se dogovara da se u Munirinu kuću unese nešto što njima nije potrebno. Obilazimo kuću, Munira nam objašnjava raspored gdje ce koja stvar biti, pokazuje toalet, kuhinju, dnevnu sobu, balkon… Za današnje prilike, ovaj zaista nesvakidašnji humani gest iznenadio je mnoge komšije.

„Ljudi su svakakvi. Neki čestitaju, a neki kude. Jedan mi je komšija rekao da će mi Munirina kuća pokvariti raspored u dvorištu. A ja kažem neka kvari, neka ljudi imaju gdje živjeti. Sve je prolazno. Pa neki su govorili ona je muslimanka. Ja se na takve stvari nisam obazirao…“

Prijatelji lovci pritekli u pomoć

Branko kaže da mu se ideja da Muniri sagradi kuću javila iz želje da nakon godina lutanja s djecom od grada do grada dobije toliko željeni dom, mjesto gdje će se skrasiti. Branko je imao nešto uštedevine, s firmama je dogovorio niže cijene za repromaterijal, a s radnicima niže dnevnice.

„Majstori koji su učestvovali u gradnji kuće su bili lovci, moji prijatelji, pošto sam ja lovac. Objasnio sam im da se radi o šehidskoj porodici, nakon čega su rado pristali da se uključe i pomognu.“

(Fokus.ba)