Srebrenica je danas borba za pravdu. Srebrenica smo svi mi koji stojimo na strani istine. Za nas koji živimo ovdje svaki dan je dan istine
Bijele kape nišana su beskrajne. Vruće je. Suha zemlja je iskopana, a po rukama je prebira čovjek koji će u nju ubaciti sina Salku. Salko je imao 23 godine kada su mu prepriječili put ka slobodi, pucnjima. Našao ga je pola, kaže da mu je pucano po nogama, to govore kosti. Mlađeg sina još nije našao, Samir je imao 22.
– Stojiš na mezaru, šapuće mi kolegica dok slušam priču nesretnog čovjeka.
– Ovdje je sve mezar, odgovaram zbunjeno i brzo se sklanjam.
Gdje je još 1.200 ljudi?
Nakon dženaze u subotu u Memorijalnom centru Srebrenica ukopane su 6.652 žrtve genocida. Ove godine ih je ukopan najmanji broj do sada, devet.
Na devet je tabuta devet tuga. Na onom sa brojem dva su tri kosti Alije Suljića.
– Ovo je četrdeseti član porodice kojeg kopam. Dovoljne su i tri kosti, nemamo šta čekati, da makar znamo gdje mu je mezar, kaže njegov rođak Sevdah.
Kada se u Srebrenicu spuštate krivudavim putevima iz pravca Milića, zemlja pocrveni, zakrvavi. Šume, tamnozelene, kao platno na tabutu što pokriva mejt. Sve je tu mezar. Koliko god daleko oko može dobaciti ima neka kost. Alijina, Salkina, Samirova…
Boli, neće da popusti kada pomisliš gdje li su? Zašto? Je li moglo drugačije?
Srebrenica je opština sa najviše sekundarnih masovnih grobnica u BiH. Pojam “sekundarna” znači da su zlotvori nakon što su ubili cijeli jedan grad raznosili njihova tijela po okolnim mjestima, kako bi sakrili tragove. Takvih je grobnica do sada otkriveno 150 i ima ih još. Prema riječima Amora Mašovića iz Instituta za nestale osobe, 1.200 žrtava srebreničkog genocida još nije pronađeno.
Četvrt stoljeća od najkrvavijeg i najmonstruoznijeg zločina u modernoj historiji Evrope i ove je godine obilježilo niz manifestacija. Više od 35 predsjednika i premijera država svijeta snimilo je videoporuke koje su emitirane tokom komemoracije.
Komemoracija u bivšoj tvornici akumulatora održana je u dvije prostorije kako bi se poštovale mjere zabrane po kojima do 50 osoba može da boravi na jednom mjestu.
Sada mnogo jasnije vidimo
Hamdija Fejzić, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 25. godišnjice genocida u Srebrenici, kazao je da je “Srebrenica mrlja u historiji UN-a”.
Srebrenica je danas borba za pravdu. Srebrenica smo svi mi koji stojimo na strani istine. Za nas koji živimo ovdje svaki dan je dan istine. Tražimo i zahtijevamo zakon o zabrani negiranja genocida, kazao je Fejzić.
Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, kazala je tokom obraćanja da neće uspjeti oni koji negiraju genocid.
– Nećete uspjeti, nećete nas umoriti, nećete nas ni zastrašiti. Generacije naše djece će nastaviti put poslije nas, djeca koja nisu odgajana u mržnji, kazala je Subašić.
Dženaza-namaz predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović.
Tokom dženaze poručio je da se posljedice zla učinjenog u Srebrenici još osjećaju na mnogo načina, te da će otrov još dugo kružiti.
– Kolika je bila silina zla koja se obrušila na Srebrenicu, govore nam i poteškoće s kojima se susrećemo i danas. Sada mnogo jasnije vidimo da se zlo genocida i Srebrenice ne može lako savladati i da će njegov otrov još dugo kružiti. No, život se obnavlja, istina razgoni tamu koja bi htjela vječno vladati ovim gradom. Vjerujem da će muslimani, katolici, Jevreji i pravoslavci naći način da razumiju jedni druge i da jedni drugima pomognu, kazao je Kavazović.
Nejra se pohvalila ocu
Članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić, kao i mnogi drugi politički zvaničnici odali su počast žrtvama.
Zemlja koja pada na tabute počela je da zvoni.
Bahrudin Salihović nakon 25 godina ukopao je oca Bajru.
– Ja sam uspio doći do slobodne teritorije, babo nije. Gazio sam preko mrtvih, spavao sa mrtvima i preživio, tako je Bog htio. Sada će konačno i moja djeca znati gdje im je dedin mezar. Mi koji smo preživjeli imamo svoju ulogu, da pričamo i ne damo da se zaboravi. Da spriječimo one koji negiraju genocid da to rade, pričao nam je Bahrudin.
I ove godine iz Srebrenice glasno su upućene poruke da se mora usvojiti zakon na državnom nivou koji će zabraniti negiranje genocida. Da se Srebrenica ne smije koristiti kao poligon za dnevnopolitičke vožnje skupih funkcionerskih automobila i jeftinih demagoških fraza.
Nakon dženaze, svijet se brzo raziđe. Ostanu dove šehidima.
Novinarske ekipe smotaju kablove, reportažna kola odu na drugi zadatak. Pod rotacijama izbjegavajući gužvu nestanu političari.
Razgovaram sa čuvarom Memorijalnog centra. Pitam ko dođe mimo 11. jula?
– Najviše dolaze majke, ali i one su sve starije. Dovezu ih i sačekaju. Dođu i djeca, kaže nam.
Prvi mrak ispriča da je Srebrenica pust grad. Grad u kojem se sve rjeđe živi. Beskraj bijelih nišana. Sve je tamo mezar.
(Oslobodjenje.ba)
