Piše: Murat Tahirović
Promjene na političkoj sceni Srbije ponovo otvaraju pitanje koje za Bosnu i Hercegovinu nikada nije bilo samo pitanje dobrosusjedskih odnosa: da li se u Srbiji mijenja državna politika prema BiH ili se mijenjaju samo ljudi koji će tu politiku provoditi?
Pojava Studentske liste, sve otvorenije uključivanje akademskih krugova u političke procese i udaljavanje dijela akademske elite od Aleksandra Vučića mogli bi se posmatrati kao nagovještaj političkog zaokreta. Međutim, kada se pogledaju historijski korijeni srpske nacionalne politike i sadašnji programi prema Bosni i Hercegovini, otvara se prostor za sasvim drugačije tumačenje.
Da bismo razumjeli šta se danas događa u Srbiji, moramo se vratiti više od dva stoljeća unazad.
Ideja koja mijenja generacije, ali ne nestaje
Početkom XIX stoljeća, u vrijeme stvaranja moderne srpske države, počinju se oblikovati političke i nacionalne koncepcije koje će obilježiti odnose Srbije prema susjednim narodima i teritorijama.
Jedan od najznačajnijih dokumenata tog vremena jeste Garašaninovo Načertanije iz 1844. godine. Riječ je o programu vanjske i nacionalne politike Srbije koji je razmatrao širenje njenog političkog utjecaja i stvaranje šire državne zajednice na Balkanu. Njegovo tumačenje i stvarni domet predmet su historiografskih rasprava, ali njegovo mjesto u historiji srpskog nacionalnog programa nije moguće zanemariti.
Samo tri godine kasnije, 1847, objavljen je Njegošev Gorski vijenac, književno djelo koje je kroz motiv „istrage poturica“ ostavilo snažan trag u nacionalnoj mitologiji i političkoj kulturi. Pojam „poturica“ u tom kontekstu nije samo historijska oznaka nego i izraz ideološkog odnosa prema muslimanima koji su se u nacionalističkim tumačenjima predstavljali kao prepreka nacionalnom i teritorijalnom objedinjavanju.
Kroz XIX i XX stoljeće takve ideje dobijale su nove političke oblike. Mijenjali su se vladari, države, politički sistemi i međunarodne okolnosti, ali su se pitanja teritorijalnog proširenja, položaja Bosne i muslimanskog stanovništva iznova vraćala u političke rasprave.
SANU – povratak starog koncepta u modernoj formi
Posebno mjesto u toj historijskoj liniji zauzima Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine.
Njegovo pojavljivanje u javnosti predstavljalo je važan događaj u oblikovanju srpskog nacionalnog diskursa pred raspad Jugoslavije.
U njemu su iznesene teze o položaju Srbije i Srba u Jugoslaviji, političkoj i ustavnoj neravnopravnosti te potrebi redefiniranja odnosa unutar jugoslavenske federacije.
Uloga akademskih i intelektualnih krugova u oblikovanju nacionalističke politike osamdesetih godina posebno je značajna. Ideje koje su se oblikovale u akademskim i kulturnim institucijama nisu ostale samo u naučnim raspravama. Postale su dio političkog prostora u kojem su djelovali nacionalni lideri, političke organizacije i državni aparat.
Devedesete godine pokazale su koliko daleko mogu otići takvi politički projekti. Rat u Bosni i Hercegovini, pokušaji teritorijalnog razdvajanja, masovni zločini i genocid u Srebrenici ostavili su posljedice koje su pravosnažno utvrđene pred međunarodnim sudovima.
Vučić nije početak, niti je njegov odlazak kraj
Aleksandar Vučić nije tvorac srpske nacionalne politike. On je politički akter koji je došao mnogo kasnije, u već oblikovan historijski i politički prostor.
Zato je posebno važno posmatrati odnos dijela SANU-a prema njegovoj vlasti.
U junu 2025. godine 25 članova SANU javno je zatražilo Vučićevu ostavku. Njihov zahtjev odnosio se na stanje demokratije, institucija, pravosuđa i medija u Srbiji. Međutim, to nije značilo da su svi potpisnici, niti SANU kao institucija, promijenili svoje stavove o nacionalnim pitanjima.
To se posebno vidjelo u maju 2024. godine, kada je Izvršni odbor SANU kritikovao Rezoluciju Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici, tvrdeći da ne doprinosi pomirenju.
Dakle, političko neslaganje s Vučićem ne znači automatski i odustajanje od nacionalnih koncepcija koje su mnogo starije od njegove vlasti.
Studentska lista – nova generacija, stari politički izazovi
Upravo zato posebnu pažnju zaslužuje program vanjske politike Studentske liste, predstavljen u novembru 2026. godine.
U dijelu koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu predviđaju se očuvanje nadležnosti i ustavnog položaja Republike Srpske, podrška njenom pravu veta u zajedničkim institucijama, podrška njenim zahtjevima u vezi s pokretnom i nepokretnom imovinom, preispitivanje bonskih ovlasti visokog predstavnika i jačanje specijalnih i paralelnih odnosa Srbije i RS.
To su konkretni politički stavovi. Oni pokazuju da promjena političkih aktera u Srbiji ne podrazumijeva nužno promjenu pristupa prema Bosni i Hercegovini.
Posebno je zanimljivo što se takva politička platforma pojavljuje u trenutku kada dio akademske zajednice otvoreno podržava studentski pokret, a pojedini članovi SANU već su se javno distancirali od Vučićeve vlasti.
Ne postoje dovoljni dokazi da je SANU kao institucija preuzela rukovođenje Studentskom listom. Ali postoji dovoljno razloga da se istraži ko oblikuje njenu političku platformu, kakve su veze njenih autora s akademskim krugovima i koliko su njihovi stavovi povezani s ranijim nacionalnim programima.
Bosna i Hercegovina ne smije ponoviti historijsku grešku
Za Bosnu i Hercegovinu pitanje nije ko će zamijeniti Vučića, nego kakvu će politiku prema BiH voditi oni koji dolaze poslije njega.
Srbija može govoriti o poštovanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, a istovremeno podržavati političke zahtjeve koji zadiru u pitanja državne imovine, nadležnosti institucija BiH i uloge međunarodne zajednice.
To je razlika između deklarativnog priznavanja Bosne i Hercegovine i stvarnog poštovanja njenog suvereniteta.
Bosna i Hercegovina zato mora pažljivo pratiti ne samo političke izjave iz Beograda nego i dokumente, kadrovska rješenja i ideološke koncepcije koje stoje iza nove političke strukture.
Možda Srbija zaista mijenja vlast. Ali da li mijenja i politiku koja se prema Bosni i Hercegovini oblikuje više od dva stoljeća?
To je pitanje na koje ne možemo odgovoriti na osnovu novih političkih imena, studentskih protesta ili obećanja o demokratizaciji. Odgovor se mora tražiti u historijskom kontinuitetu, a zatim provjeravati kroz konkretne poteze nove političke generacije.
Jer ako se mijenjaju samo nosioci, a ne i politički ciljevi, onda za Bosnu i Hercegovinu promjena vlasti u Beogradu ne mora značiti i promjenu odnosa prema Sarajevu.
Historija nas je naučila da političke ideje mogu nadživjeti svoje autore, vlasti i države. Zato je najvažnije pitanje da li je Srbija spremna napustiti politiku koja Bosnu i Hercegovinu nikada nije prihvatala kao ravnopravnog i potpuno samostalnog susjeda.
SB
