Pilot Sead Sinanović-Sinan (1957) sigurno će do kraja života pamtiti i povremeno prepričavati let, iz 1986. godine, motorno-klipnim, četvorosjedim, zrakoplovom „Cesna“. Od tadašnjega upravnika, tuzlanskog Aero-kluba „Zdravko Smolej“, Laze Čalića, dobio je naredbu da odleti do Zvornika. Zadatak mu je bio tamo odletjeti s padobancima, koji su trebali skočiti i time kompletirti vježbu postrojbi Teritorijane obrane.
„Dan ranije magla se u kalesijskom selu Rainci i sprečkj dolini razišla oko osam sati. Tog sutrašnjeg, umalo kobnog jutra po mene, magla je bila još gušća. Vjerujući u njeno blagovremeno povlačenje, kao i dan ranije, po gustoj magli poletio sam, u šest sati i 45 minuta, s padobrancima Jovom Kojićem, Hasanom Bošnjićem i Ramizom Grabičaninon. Polijetanje iz maglovitog zastora nije bilo problem, jer sam napamet poznavao teren i siguran bio u izlijetanje u osunčano prostranstvo. Tako je i bilo! Na nekih 150 metara visine, iznad terena, ugledao sam sunce, a ispod pravo bijelo jezero, od Kalesije do Modračkog jezera“, uvodi nas Sinan u prvi dio zračne drame i priče o letu koji se pamti.
Poslušna „Cesna“ brzo je, za desetak minuta, doletjela iznad Zvornika, ali je i ovaj podrinjski grad bio u magli, iz koje su izvirali Kula grad i proplanak na kojem je jasno bilo uočljivo bijelo platno, odonosno orijentir padobrancima za mjesto prizemljenja. Bez obzira na maglu hrabri i odvažni momci – Kojić, Brašnjić i Grabičanin, odlučili su se na skokove s visine od 1.000 metara, iznad terena.. U ulogama neprijateljskih komandosa izazvali su pravu pometnju u Stožeru vježbe, jer ih radi magle nitko nije očekivao. Nakon što je vidio uspješno padobransko prizemljenje Sinan se, radi izviđanja šireg terena, popeo na 1.500 metara. Tada je zaključio kako ispod vidi čitavo bijelo more, jer se magla prostirala u Semberiji i Posavini, a vrhovi planine Majevice djelovali kao mali, nenaseljeni, otoci. To mu je bio signal kako je nemoguće sletjeti i u Brku, nadomak Brčkog, na poljoprivredno letilište. Temeljem prethodnoga dogovora, s upravnikom Kluba i rukovoditeljem letenja Lazom Čalićem, počeo je s besciljnim kruženjem ili kako zrakoplovci imaju običaj kazati s peglanjem zraka. Ovaj dio letenja, sam po sebi, bio je lagodan, ali je nelagodu izazivalo razmišljanje o tome kada će se magla povući, s poletno-slijetne staze u Sportsko-zračnoj luci Rainci i hoće li u „Cesninim“ spremnicima biti dovoljno goriva za besciljno letenje? I sve je bilo savršeno i pod kontrolom do 11 sati. U trenutku kada su signalne lampice Sinana upozorile kako je avio-benzin na rezervi nastupio je prvi čin drame i počela su mu se sušiti usta. Čvrsto je pritegnuo remenje svoga padobrana i odlučio spas potražiti u napuštanju letjelice. Detaljno je ispod sebe provjerio teren u koji bi usmjerio “Cesnu“, ali je na svakoj koti, uočenoj kroz rupe u magli, ugledao kuću. To je bilo upozorenje o nemogućnosti napuštanja aviona i njegovo usmjeravanje na slobodan lomljavinski pad među žive ljude. Neizlječivo zaljubljen u letenje i letjelice, Sinanu je bilo žao na taj način uništiti ljepoticu „Cesnu“.
„Kao magijom magla je nestala na poljoprivrednom letilištu u Memićima, pored puta Kalesija – Zvornik, a to sam na vrijeme uočio. Radio – vezom sam bazi poslao poruku – slijećem u Memiće i ubrzo se prizemljio. Nakon što sam „Cesnu“ vratio, odnosno dorulao, blizu magistralnog puta počeo paliti cigaretu od cigaretu, ali sam imao samo tri. Oprhvan neviđenom nervozom hodao sam ovim litilištem gore – dole i u jednom trenutku uočio da sam neviđenom srećom, prilikom slijetanja, promašio stožinu i deblji kolac, visine oko dva metra, koje je neka budala pobola na mjestima na kojima se to nije smjelo. To mi je sledilo krv u žilama pa sam se još nervoznije počeo pitati zašto nitko iz Rainaca po mene ne dolazi autom. Kada se magla još malo razišla popeo sam se, oko 12 sati, na krilo „Cesne“, radi povećanja vidokruga“, nastavlja Sinan s evociranjem ne baš dragog sjećanja.
Procjenjujući, bez pouzdanih pokazatelja, kako bi se magla trebala povući i u desetak kilometara, zračne linije, udaljenim Raincima pilot Sinanović je odlučio ponovo poletjeti. Za svaki slučaj je u otvore spremnika ubo nos i osjetio miris isparenja benzina. Rukama je malo zaljuljao „Cesnu“ i čuo bućkanje. Za dolijetenje do Rainaca trebalo mu je samo četiri minuta letenja i uspješno je poletio. Brže nego što je očekivao kroz maglu je ugledao krov škole u Gornjim Raincima, što mu je bio dobar orijentir, jer se nalazila u osi poletno-slijetne staze. Međutim, Sportsko-zračna luka Rainci i dalje je bila u potpunoj magli. Zbog stožine i kolca na stazi i Memićima nije se usudio vratiti na rezervno letilište, a i zaliha goriva nije dopuštala taj manevar, pa je okrenuo „Cesnu“ prema matičnoj bazi. Nekako je uočavao put prema ovom odredištu i vrhove drveća pokraj puta. Oko 200 metara prije sjevernog praga poletno-slijetne staze, sa svoje desne strane je ugledao livadu zasijanu pšenicom i odlučio na nju sletjeti. Malčice je usmjerio zrakoplov u tom pravcu. Sekundu-dvije, prije nego će dati komandu za naglo poniranje, uočio je, sa svoje lijeve strane, vrh hangara i signalnu meteo-kobasicu koja je pokazivala kako je vrijeme bez vjetra. Munjevitom brzinom je ispravio „Cesnin“ nos i doslovce upao u maglu s oštrim poniranjem, jer je zemlju trebalo poljubiti što prije. Više po slobodnoj procjeni, nego temljem znanja i iskustva, izvravnao je letjelicu i prizemljio je gotovo idealno. Na zemlji se zaustavio znatno brže no što je to uobičajeno, a na naglo kočenje je bio prinuđen, jer su postojale mogućnosti kako se netko od članova Kluba nalazi na stazi.
„Iskreno priznajem kako je sve ovo lakše sada ispričati, nego što je bilo proživjeti. Bila je to prava drama u magli. U pojedinim situacijama sekunde su odlučivale, a vjerovatno me u svemu pratila i sreća. Sve je prošlo bez loših posljedica, a iz ovog dramatičnog iskustva sam izvukao pouku da se sa maglom nije igrati i da nikada ne treba vjerovati u njeno povlačanje i oslanjati se na procjene. U ovom slučaju se pokazalo kako dan na dan ne liči, jer se 24 sata prije magla raziška oko osam sati prije podne, a dan kasnije nije ni do 12 sati“, završava Sinan priču o ovom dramatično-nezaboravnom letu.
Iz knjige “Letovi koji se pamte”
(Podrinje.Online)
