Prema evidenciji Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivede RS, u Srpskoj je registrovano 2.890 pčelara, koji posjeduju ukupno 156.696 pčelinjih društava, a ukupni prinosi meda u Srpskoj procjenjuju se na oko 3.000 tona. Samo pčelarenje smatra se jednim od najplemenitijih poslova, a jedan od pčelara koji sa ponosom pokazuje svoj pčelinjak jeste i Nijaz Đozić iz zaseoka Đozići nadomak Srebrenice.
Pčele su oduvijek zujale u dvorištu Nijaza Đozića. To zujanje je slušao od djetinjstva, pa iako je 30 godina bio privrednik, kada je došlo vrijeme da se odmori i nađe nešto „za svoju dušu“, Nijaz je odlučio da nastavi porodičnu tradiciju.
„Ako podijelimo život na tri neke faze, odastanje, druga faza rada i treća odmora – ja sam u toj trećoj fazi, i za mene je pčelarstvo i bavljenje ovim jedan vid odmora. Naravno, porodična, vijekovna tradicija me je takođe ponukala na to. Znate kako, pčelarstvo je neiščitana knjiga. Ove košnice su posebne kuće tog jednog društva i tamo je tajna. Šta je moj zadatak? Moj zadatak je da vidim šta od svega što naučim na internetu, kroz knjige, mogu da primijenim ovdje. Ja nemam šta da izmislim više“, rekao je za početak našeg razgovora Nijaz Đozić.
Pčelar može biti svaki čovjek koji brine o pčelama, međutim, to nije nimalo lak zadatak.
„Mnoge su tajne neotkrivene za koje mi ne znamo šta se dešava u pčelinjem društvu. Ja uvijek kažem da se iza zavjese dešavaju stvari. Uloga pčelara je da pokuša to da prepozna i da određenim radnjama primjeni. Kad je u pitanju dioba, odnosno što naš narod kaže rojenje pčela, i najprofesionalnijim pčelarima izleti roj. To je nemoguće spriječiti. Sva ispitivanja su dala određene metode, međutim, nijedna nije sto posto riješila taj problem. Zato što, ja imam običaj da kažem, pčele se roje zato što žele da se roje, ne možemo ih spriječiti. Ja volim što je to tako, jer to znači da čovjek ne može da kontroliše prirodu i to znači da će pčela biti dok je sunca i njegove svjetlosti“, smatra Đozić.
Pored proizvoda kao što su med, propolis, matična mliječ, matice, Nijaz je osmislio i svojevrsni eliksir za pčele čija je osnova pepeo. Kaže, na to ga je potaknula činjenica da se u Srebrenici većina gazdinstava grije na drva, a da pepeo ostaje neiskorišten.
“Sastav je pepelna otopina, ostalo su otopine žalfije, melise, i ubačena su eterična ulja bijelog bora i žalfije. To je pravi eliksir za pčele, jača imunitet, spriječava bolesti pčela, američke i evropske truleži, povećava ambijent rada u košnici. Daje se sad, u proljeće, kao dodatak prehrani uz šećerni sirup, isto tako može se dati krajem ljeta pred uzimljavanje, jer će tako pčele lakše prebroditi zimu, da budu jače, snažnije, a to je i cilj pčelara, da dobije jače društvo koje će mu donijeti i meda i drugih proizvoda”, kaže naš sagovornik.
Da je porodica najveća podrška u svakom poslu, pokazalo se i u Nijazovom slučaju. Na ovom posli cijela porodica je angažovana, svako u svojoj sferi interesovanja.
“Ja lično najviše volim kad se vrca med, to je nekako jedan dio posla koji u kratkom vremenu mora da se odradi i zahtjeva zaista da čovjek bude brz i efikasan, ali to su momenti kada čovjek svoj trud lično doživi i vidi, a svakako je i najslađi dio posla oko pčela“, rekla je za UPSMedia Edina Đozić, Nijazova supruga.
Pčelarstvo ne može da se ne voli, smatra Nijaz.
“Svi imaju nekakvu priču da moraš da znaš da ćeš da radiš, da ćeš da ulažeš i da imaš ljubav. To je formula po kojoj rade pčelari. Ja mislim da to nije tako. Ulagati se mora kao i u svaki drugi biznis, raditi se mora kao i u svakom drugom poslu. A ljubav ne može doći niotkuda, ljubav će se stvoriti kroz rad u pčelarstvu. Dakle, ako neko hoće da se bavi pčelama, neka donese odluku šta želi, a ja mu garantujem da će se ljubav roditi u radu sa pčelama”, zaključuje Nijaz.
Još je Albert Ajnštajn iznio podatak da bi u slučaju nestanka pčela čovjeku na zemlji ostalo svega četiri godine života. Možda, dok je pčelara sličnih Nijazu, za ljude na ovoj planeti, bar što se ovoga tiče, nema brige.
(Srebrenica.biz)
