Jedan od vodećih intelektualaca regiona Andrej Nikolaidis napisao je tekst «Mir, mir, niko nije kriv», u kojem precizno detekuje jedan široki proces historijskog revizionizma, koji se trenutno provodi u i oko BiH.
Povod Nikolaidisu za tekst bio je zahtjev državnog tužioca Holandije da Vrhovni sud te zemlje odbaci presudu, kojom je Holandija proglašena krivom za Srebrenicu, zbog ponašanja pripadnika Holandskog bataljona u julu 1995. Ostaje nada da će Vrhovni sud Holandije zadržati integritet i odbaciti tu inicijativu, ali niko više ne može zatvarati oči pred probuđenim islamofobnim i revizionističkim snagama, ne samo u Holandiji već i širom Evrope.
«U budućnosti čiji su temelji postavljeni, u pravnom poretku koji Šešelja ne smatra propovjednikom mržnje, u istoriji koja je izjednačila Tita i Dražu, u istoriji koja će izjednačiti Radovana i Aliju, ovaj moj tekst biće tumačen kao huškački, suprotan duhu, civilizovanog, oktroisanog ‘pomirenja’», kaže Nikolaidis u poenti svog teksta.
Nikolaidis sa ogorčenjem ukazuje na pokušaj da se ukinu razlike između dobra i zla. Između prave i pogrešne strane historije. Između antifašizma i fašizma. Između VRS koja je počinila genocid u BiH, i Armije BiH koja je legalno branila Bosnu i Hercegovinu. Između osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića i vođe partizanskog pokreta – Tita. Između osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića i vođe herojske odbrane Republike BiH od agresije – Alije Izetbegovića.
Izvorište tog revizionizma jeste politički Beograd. Tamo je odavno izjednačen Draža Mihalović sa Titom, čiji su trgovi i ulice odavno izbrisani. Tamo se odavno, uprkos haškim presudama, izjednačava odgovornost svih strana. U najbolje slučaju se poistovjećuje Aliju Izetbegovića sa Radovanom Karadžićem. Tamo se izvršeni genocid izjednačava sa odbranom Sarajeva. «Bilo je zločina na svim stranama…» se odavno iz Beograda nudi kao koncept izjednačavanja odgovornosti svih strana, i ukidanja istine, radi izgradnje bolje budućnosti.
Prvi put se dešava da je taj diskurs nametnut kao legitiman i u bh. javnosti, kroz tezu o «jednakosti svih nacionalnih stranaka.» Ta teza o izjednačavanju baštinika politike Alije Izetbegovića, s jedne strane, i Karadžića, s druge strane, kroz tezu da su svi oni (jedni te isti) nacionalisti, predstavlja kancerogenu ideologiju, koja je dio šireg procesa na koji s ogorčenjem ukazuje Nikolaidis.
Taj revizionistički koncept, plasiran iz Beograda, postao je ključni «argument» u razbijanju jedinstvenog bosanskog političkog bloka. «Ne treba sa nacionalnim stranakama» jer «su svi oni nacionalisti» i svi su isti, počiva na fundamentalnoj neistini da dejtonska struktura Bosne i Hercegovine nije posljedica izvršene agresije i genocida, već nekakve zavjere tri pojednako odgovorne nacionalne stranke.
Upravo takav koncept izjednačavanja strana i ukidanja razlike između dobra i zla, između Alije Izetbegovića i Radovana Karadžića, temelj je stava koji zagovara Peđa Kojović, predsjedik NS. Nije to ništa novo, i riječ bi bilo o minornom ekstremističkom stavu, koji se može tolerisati, da se ne pokušava predstaviti kao većinsko mišljenje, što Kojović uporno pokušava, zloupotrebljavajući legitimitet BH Bloka.
SDP i Željko Komšić su 1992. su hrabro i jasno prepoznali šta je dobro, a šta zlo, i nisu upali u zamku misli da su sve «nacionalne strane iste», koju bh. javnosti sa nečasnim namjerama podmeće Peđa Kojović, a što je 1992. vojna služba KOS širila kao tezu za razbijanje bosanske strane, s ciljem sprečavanja odbrane od JNA tenkova koji silaze u grad.
Danas, kada su umjesto pravih okrenute političke haubice osovine Dodik-Čović prema Bosni i Hercegovini, ponovo djeluje isti taj diskurs KOS-a, koji izjednačava «nacionalne strane» i paralizira mogućnost bosanske odbrane. Kao i 1992. «peta kolona» iznutra, uglavnom skoncentrisana u Sarajevu, svim snagama pokušavaa razbiti strateški probosanski savez Izetbegović-Komšić-SDP.
Svoje «dobre namjere», koje su ispravno detekovali Miro Lazović i Stjepan Kljuić – Kojović je najbolje pokazao kada je pokušao spriječiti izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Nakon što to nije uspio, sada pokušava ovladati politikom Komšića i SDP-a, te krivotvoriti volju preko 200.000 njihovih glasača, koji su im povjerili mandat da brane i jačaju državu, a ne da revidiraju historiju po nalozima beogradskog light-utjecaja.
Bez dogovora, Kojović je otpočetka istupao jednostrano i samostalno, bez prethodnog usaglašavanja stavova, pokušavajući ucjenama da nametne stav, čime je postavljao alternativu: ili će biti kako on i njegovi nalogodavci kažu, ili neće biti BH bloka. Jedini pravi odgovor koji su mu Komšić i Nikšić trebali dati jeste da mu na ucjene i nepoštivanje – odgovore tako što će ga nabiti nogom iz BH bloka, kao irelevantnu pojavu što, s obzirom na brojke, i jeste.
Ključna odgovornost ipak nije i ne smije biti na Kojoviću i njegovim nalogodavcima. Ključna odgovornost je na bosanskim državotvornim snagama, koje su se znale oduprijeti i snažnijim pritiscima i diverzijama od navedene. Snaga historijske istine, snaga «prave strane» historije mora nadvladati pokušaje revizionizma i historijskog relativizma. To je historijski mandat koji moraju ispuniti državotvorne snage. Alternative nema.
(Bportal.ba)
