Škola u srednjovjekovnom gradu Travnikupodijeljena je metalnim ogradom i ostavštinom rata. Svaki dan djeca ulaze u istu školsku zgradu, samo studiraju odvojeno, koristeći zasebne udžbenike, a i uče gradivo na različitim jezicima. Etnički Hrvati iz predgrađa ulaze u desnu stranu zgrade. Uglavnom su rimokatolici. U lijevom dijelu uče djeca Muslimana koji žive u ovom gradu. Za mnoge učenike razdvojenost je nepoželjna relikvija etničkog rata iz 90-ih između Srba, Hrvata i Bošnjaka.
“Ne žele da se družimo u školi, pa onda idemo u kafiće nakon škole i tamo se družimo”, govori Iman Maslić, 18-godišnji učenik za New York Times, koji je donio veliku reportažu o bh. fenomenu “dvije škole pod jednim krovom”.
Uprkos njihovim željama, podjele u BiH se produbljuju jer nacionalistički političari ponovno potiču etničko rivalstvo.
Škola u Travniku, drevni glavni grad otomanske pokrajine na Balkanu, simbol je obrazovnog sistema poznatog pod nazivom “Dvije škole pod jednim krovom”. Sagrađena je krajem 19. stoljeća, kada je Bosna bila predstraža Austro-Ugarskog carstva.
Rimokatolička crkva danas posjeduje zgradu i vodi školu i sjemenište s desne strane. S lijeve strane je državna srednja škola koja je kontrolirala zgradu tokom komunističkog razdoblja u bivšoj Jugoslaviji.
Crkva želi istjerati državnu školu, ali dvije strane – Hrvati i pretežno muslimanski Bošnjaci – i dalje su zarobljeni u naslijeđu Daytonskog sporazuma, američkog dokumenta koji je okončao rat u BiH.
Ugovor je donio mir, ali je efikasno učvrstio etničke i vjerske podjele izradivši teritorijalnu podjelu između Srba, Hrvata i Bošnjaka. A ove podjele najočitije su u odvojenim školama za koje kritičari upozoravaju da donosi nove rizike jer produžuju i produbljuju neprijateljstvo u široj zajednici.
Posljednjih godina Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju koja nadgleda obrazovanje u Bosni zalaže se za ukidanje odvojenog sistema odgoja i obrazovanja, upozoravajući kako “etnički orijentirani kurikulumi” sprečavaju pomirenje, produžuju podjele, ograničavaju ekonomski razvoj i ugrožavaju dugoročno stabilnost i sigurnost.
U jednoj školi u Jajcu učenici su se uspješno bunili, zahtijevajući da im bude dopušteno da zajedno pohađaju školu nakon što je lokalni zvaničnik htio odvojiti bošnjačke učenike od hrvatskih kolega. Ali to je pojedinačan slučaj jer sistem i dalje opstaje.
U Bosni postoji najmanje 50 škola u kojima se učenici različitih nacionalnosti odvajaju unutar iste zgrade i dijele po katovima, ili pohađaju školu u različitim smjenama ili na različitim stranama iste zgrade. Cijele generacije odrastaju učeći povijest, književnost, umjetnost, matematiku i prirodne nauke iz udžbenika koji su zakonom osmišljeni posebno za svaku etničku grupu.
U bosanskoj politici, nacionalističke figure tiho odobravaju odvojeno obrazovanje, ali neki mladi političari – uključujući i mnoge koji su diplomirali iz segregiranog sustava – pozivaju na ukidanje ovakvog obrazovanja.
“Ne želimo poslati našu djecu u dvije škole pod jednim krovom”, rekla je Lana Prlić, članica bosanske Socijaldemokratske partije, na svom Twitter profilu tokom nedavne izborne kampanje, “zato jer se borimo za zemlju svih nas”.
Rođena je tokom rata od oca Hrvata i majke Bošnjakinje i maturirala je u segregiranoj srednjoj školi u Mostaru. Nejedinstvo je kodificirano u Bosni koja je od kraja rata podijeljena između srpske autonomne republike i bošnjačko-hrvatske federacije. Strukture upravljanja su neizmjerno komplicirane, a ured predsjedništva podijeljen je na tri izabrana mjesta, po jedan za bosanske Srbe, Hrvate i Bošnjake. Nacionalne izbore u oktobru obilježili su žestoki pozivi za etničku lojalnost.
Hrvati nacionalisti posebno se protive promjeni tog podijeljenog sistema školovanja, prvenstveno zbog toga što bi uspostavljanje multietničkih državnih škola bila prepreka u izradnji autonomne hrvatske regije unutar teritorija BiH – sličnoj onome što su Srbi postigli u ratu brutalnim protjerivanjem i masovnim ubistvima nesrpskog stanovništva. Hrvati to nisu ostvarili u ratu, ali nacionalisti to prizivaju od trenutka kada je postignut mir.
“Od kraja rata, tvrdi nacionalisti – boreći se za hrvatski etnički identitet i vlastitu mini-državu u Bosni – pretvorili su školu u bojno polje”, kaže Adisa Busuladžić, politička analitičarka iz Mostara.
Škola u Travniku, grad 100-tinjak kilometara sjeverozapadno od glavnog grada Sarajeva, utjelovljuje podijeljenu zemlju. Desnu stranu škole obojenu u plavo obnovila je Katolička crkva. Lijeva strana je za sve ostale učenike. Oronula je, a iz pročelja vire cigle. Nastava je tako organizirana da satovi počinju s pola sata razlike kako bi se spriječilo druženje i susreti učenika tokom dolaska i odlaska iz škole, kao i za vrijeme odmora.
Zatim tu je izlizana, zatvorena teretana koju koriste samo hrvatski učenici dok svi oni u državnoj školi pohađaju teretanu u obližnjem parku – kako tokom ljetnih vrućina, tako i za oštrih zima. Kao predsjednica Udruženja srednjih škola Bosne i Hercegovine, gđa Maslić redovno razgovara s učenicima iz cijele zemlje o tome kako nadvladati institucionaliziranu segregaciju nakon prestanka školovanja. Kako bi stekli obrazovanje, rekla je, mnogi su učenici razvili živote paralelno s etnički podijeljenom stvarnošću.
“Odvojeni smo na papiru, a ne u stvarnom životu”, kaže Maslić. Barijera je i jezik iako naizgled umjetna prepreka.
Poput samog teritorija, podijeljen je i jezik. Nekoć poznat kao srpsko-hrvatski, podijeljen je na tri jezika Daytonskim sporazumom. Srpski se izdvaja zbog ćirilice, a kad se govore, sva tri jezika zvuče slično iako se razlikuju po regionalnim dijalektima.
“Iskreno, nema puno razlike u tome kako govorimo”, rekla je Gabriela Zlatunić, 18-godišnja učenica koja se tokom intervjua u odvojenoj školi u Travniku identificirala kao etnička Hrvatica.
“Razumijemo jedni druge i nema razlike između nas izvan škole”, rekla je Gabriela.
Odvojene škole počele su s radom nakon što su 1995. godine prestale borbe u Mostaru, gradu podijeljenom između Bošnjaka i Hrvata rijekom Neretvom. Hrvati ovaj grad vide kao glavni grad svoje regije. Tokom rata Hrvati su tjerali Bošnjake iz svojih domova na zapadnoj obali i srušili mostove.
Danas je mostarska elitna srednja škola na bivšoj liniji razgraničenja. Učenici s obje strane grada pohađaju nastavu na prve dvije etaže, dijeleći neke učionice i hemijske i biologijske laboratorije – iako nikad ne pohađaju nastavu s pripadnicima druge etničke grupe.
Na trećem katu je integrirana međunarodna škola s učenicima iz cijele BiH.
“Ispod nas odvija se segregirano školovanje”, rekao je Mark Feltham, direktor United World Collegea, tokom nedavnog razgovora u Mostaru.
“Očigledno nije idealno”, rekao je Feltham, ali upozorava da se niko tome ne protivi jer se Mostar, četvrti grad po veličini u BiH, još uvijek nije izliječio od rata.
“To se događa u kontekstu u kojem još uvijek nisu splasnule emocije zaostale nakon rata koji je završio prije 20 godina”, govori Feltham.
U Travniku, učenici su rekli da su iscrpljeni teretom rata u kojem se nisu borili niti su u to vrijeme živjeli. Oni žele krenuti dalje, ‘ukloniti metalne ograde i prepreke podignute u vlastitim glavama’, kaže Arsam Gasi, etnički Albanac koji pohađa državnu školu. Igra nogomet s Hrvatima, slavi Ramazan s muslimanima i Božić dva puta – onaj s katolicima i onaj s pravoslavcima.
“Niko više nikoga ne pita čiji su roditelji bili na kojoj strani za vrijeme rata”, kaže Gasi.
“Možemo dijeliti grad, ali zašto ne možemo ići u istu školu?”, pita se ovaj učenik.
Direktorica državne škole, Aida Lončar, zatražila je od hrvatskih kolega s desne strane zgrade da sruše metalnu ogradu koja dijeli dvorište.
“Mogli bi je zamijeniti cvijećem”, rekla je gospođa Lončar. “To je i dalje ograda, ali je barem živa i kao i sva ostala živa bića, zahtijeva njegu i brigu. Mogli bismo zajedno poraditi na tome.”
Ivana Curić, direktorica Katoličkog školskog centra, izjavila je kako je ograda potrebna zbog sigurnosti male djece jer su dvije škole – “dvije potpuno različite institucije”.
“Ne izgleda lijepo, svjesni smo toga, ali ona je tu i to je upravo to”, rekla je Curić.
Učenici na hrvatskoj strani dvorišta igrali su nogomet. U jednom trenutku, jedan je udario loptu preko ograde gdje su bile učenice državne škole. Jedna od njih dohvatila je loptu i prebacila ju natrag preko ograde. Oboje su se nasmiješili, ali nisu ništa rekli.
(SB)
