Home Novosti BiH OD SREBRENICE I DOMA DO PROMOCIJE KNJIGE: Amir nije imao kome reći...

OD SREBRENICE I DOMA DO PROMOCIJE KNJIGE: Amir nije imao kome reći kada dobije peticu u školi

Amir Šečić

Dvadesetdvogodišnji Amir Šečić za razliku od većine svojih vršnjaka djetinjstvo nije mogao provesti u zagrljaju svoga oca Ibrahima koji je smrtno stradao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine.

Oglas - Advertisement

Vihor rata njegovu majku u poodmakloj trudnoći odveo je u Tuzlu gdje je Amira rodila, a svega tri dana nakon porođaja bebu je odlučila ostaviti u Univerzitetsko-kliničkom centru (UKC) u ovom gradu.
Svoje djetinjstvo, a potom i tinejdžerske dane ovaj mladić koji hrabro korača kroz život proveo je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli.

Željan je ostao očevog zagrljaja, kojem je 22 godine kasnije posvetio knjigu pod nazivom “Teško da sam bio dijete”.

Cijeli svoj život Amir je pretočio u ovo spisateljsko djelo koje teško da nekoga može ostaviti ravnodušnim.

 

Knjiga kao poklon ocu

 

“Rođen sam nekoliko mjeseci nakon što je moj otac poginuo. Nismo imali vremena da upoznamo jedan drugog, a ja sam sad odlučio da napišem knjigu, koju svom ocu i poklanjam. Ovo je moja, ali i njegova pobjeda. Kroz knjigu, između ostalog govorim o svom odrastanju, odnosno životu u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, a potom i periodu nakon napuštanja ove ustanove”, kaže Amir na početku razgovora za Klix.ba.

U Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli Amir je proveo 20 godina svoga života. Nakon osnovne, završio je i Srednju saobraćajnu školu u ovom gradu.

Priča nam da mu protekle dvije decenije nisu bile lake, bili su brojni trenuci kada mu je trebala podrška porodice, ali na to, nažalost nije mogao računati.

“Život u domu je bio zaista težak. Svako ko živi u jednoj takvoj ustanovi prije svega duboko upoznaje sebe, a potom i druge. Svi smo jedni drugima bili braća i sestre. Žalosno je možda što se nismo upoznali na nekim drugim mjestima, ali desilo se to što se desilo. Svaki dan sam se susretao s nekom novom pričom koja me dodatno jačala. Mi živimo brže od života, jer moramo razmišljati doslovno deset godina unaprijed”, ističe Amir.

Njegovo djetinjstvo nisu obilježili crtani filmovi, a dolazak svakog praznika sa sobom je najavljivao bol i suze.

“Svaki praznik je bio pogrešno vrijeme, jer nemaš kome od porodice da ga čestitaš. Uvijek očekuješ da će ti, naprimjer rođendan ili Novu godinu majka čestitati, ali u surovoj stvarnosti uvjeriš se da ti to zapravo nema ko učiniti, osim prijatelja i nekih bliskih ljudi, koji opet ne mogu zamijeniti roditelje”, dodaje Amir.

U jednom dijelu knjige ovaj mladić kaže da je u domu, skupa s ostalim vršnjacima imao sve, izuzev onog najbitnijeg – roditeljske ljubavi.

“Zar nam je bilo šta to moglo zamijeniti? Ne znate kako to ubija čovjeka, pogotovo onog koji šuti i krije istinu, čak i od sebe samog. Puno puta sam vidio kako majka grli svoga sina, puno puta sam osjetio probadanje u srcu. Pokušavam da ne gledam spajanje ta dva srca koja postaju jedno i kucaju kao jedno”, odlomak je iz knjige “Teško da sam bio dijete”.

Sebe opisuje kao komunikativnu i snalažljivu osobu, a ove osobine pomogle su mu prilikom koračanja na putu u nepoznato, odnosno prilikom napuštanja Doma za djecu bez roditeljskog staranja.

“Mogu reći da nisam imao problema prilikom suočavanja s drugim načinom života. Nakon izlaska iz doma neko krene pogrešnim, a neko pravim putem. Ja sam se odlučio da idem u pozitivnom smijeru. Danas radim, borim se kroz sve ove dane. Mogu reći da mi ne fali ništa i da sam u određenoj mjeri sretan i ispunjen. Morao sam se navići živjeti bez svojih roditelja, imam oko sebe određenu grupu prijatelja, a trudit ću se da budem uspješna osoba”, naglašava ovaj mladić.

 

Fotografija kao uspomena na oca

 

Posmrtne ostatke svoga oca Ibrahima pronašao je 2013., a iste godine ih je ukopao u Memorijalnom centru u Potočarima.

“U Srebrenicu odlazim svaku put kada mi to obaveze dozvole, a za taj korak se moram i psihički pripremiti, jer svaki moj odlazak tamo znači i ponovno suočavanje s onim što duboko nosim u sebi”, priča nam ovaj hrabri mladić koji jednu fotografiju čuva kao uspomenu na svoga oca.

Smatra i da sva istina vezana za srebrenička stradanja mora izaći na vidjelo.

“Srebrenica se nikada ne smije zaboraviti, ali i nikome ponoviti. Iako nisam bio rođen u vrijeme pada Srebrenice, sva ta dešavanja su ostavila dubok pečat u mom životu. I prije mog rođenja rat mi je uzeo ono najvažnije u životu”, naglašava Amir.

Inače, Amirova knjiga koju je pisao nešto više od dvije godine bit će promovisana u četvrtak, 14. decembra ove godine u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli s početkom u 19 sati.

 

 

(Klix.ba)