Home Novosti BiH ODGOVOR NOVINARA ALENA ALTOKE SNSD-ovki SANJI VULIĆ: “Pitala me kome sam to...

ODGOVOR NOVINARA ALENA ALTOKE SNSD-ovki SANJI VULIĆ: “Pitala me kome sam to ja oprostio? Oprostio sam Sanja što sam kao osmogodišnjak bio zatočen u logoru; Zatočen sa ocem, majkom i bratom koje danas nemam”

Sanja Vulić, šefica Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH zgrozila se, kaže, mojim tekstom u kome sam naveo da osobama koje tako gnusno, kao što to ona radi, negiraju monstruozne zločine počinjene nad civilima grada u kojem je rođena, grad Sarajevo treba okrenuti leđa.

Zgrozila se jer sam u svome tekstu napisao da se treba postidjeti 1601 ubijenog djeteta i što po matrici svojih političkih idola ponavlja laži o samoubijanju, samogranatiranju i samosnajperisanju Sarajlija.
Pitala me Vulić, kome sam to ja oprostio? Čije zločine? Pa pošto me pitala tako direktno, lično, na to ću pitanje direktno, lično, odgovoriti.

Oprostio sam, Sanja, mnogo. Toliko da bi ovaj tekst mogao biti knjiga kada bih u njemu pobrojao sve moje oproste. Oprostio sam iskreno i nastavio živjeti bez truna mržnje prema drugom i različitom, bez želje za osvetom, vođen jedino željom za normalnim i dostojanstvenim životom u zemlji koju volim.

Oprostio sam Sanja što sam kao osmogodišnjak bio zatočen u logoru.

Zatočen sa ocem kojeg danas nemam, sa majkom koje danas nemam, sa bratom kojeg danas nemam i sa 14 ostalih članova porodice Altoka kojih danas nema. Sve su ih poubijali oni, koji tako slijepo kao vi, vjeruju u otrcane laži i ideologije ubica i osuđenih ratnih zločinaca. Zamislite Sanja obrnutu situaciju. Da ste vi ja i da vam kažem da su se članovi vaše porodice sami poubijali.

A vi znate da su vam brata od 20 godina, koji je svirao gitaru i pjevao u bendu, zaklali na mostu i nikad ga niste pronašli.

Da su vam oca pronašli u prirodnoj jami Piljak dubokoj 33 metra svezanog žicom i upucanog u potiljak zajedno sa još 61 logorašem.

Da su vam majku, zajedno sa još dvije žene dok je bježala od onih koji su je željeli silovati upucali u leđa. Da su im rezali ženske organe noževima i pobacali ih u rijeku.

Da sve to znate, a da vam političari koji sjede u Parlamentu zemlje u kojoj živite stalno govore da se to nije desilo. Kako bi vam bilo Sanja?

Ja znam kako je meni, jer sve sam gore navedeno preživio.

Desilo se i mojim školskim drugarima kojih više nema.

Desilo se braći i sestrama mojih prijatelja koje su snajperski hici ubijali dok su se igrali ganje, fudbala i žmire. Desilo se u redovima za vodu, za kruh, Sanja.

U Sarajevu gotovo da nema kvadratnog metra ulice koji nije okrvavljen. Gotovo da nema haustora u kome nije nastradao neko nedužan. I vi se ponosite! Ni trunke samilosti, ni trunke srama. A tu su, među tim ubijenim, bile i vaše komšije i vaši školski drugari iz “vašeg grada”.

Draga Sanja, pokušavam zamisliti kako je živjeti taj tzv. život. To što ste mene nazvali tzv. novinarom ne vrijeđa me ni trunku kada mi te riječi uputi tzv. poslanik.

Možda će vas, Sanja, neko od vaših političkih mentora potapšati po ramenu zbog izjava u kojima tako brutalno vrijeđate žrtve, ali postoje i druge važne stvari za živjeti. Dostojanstvo, čojstvo, humanost, suosjećajnost, poštenje, sve su to vrline važnije od “bravo mala” koje vam kaže šef, važnije od tričavih 5-6 hiljada koje legnu svaki mjesec.

Na kraju, ponoviću, ne umijem da mrzim i ne djelim ljude, ni žrtve, po imenima kao vi.

To vam mogu posvjedočiti moji brojni prijatelji iz Beograda, Leskovca, Niša… O tome vam može posvjedočiti i moj najbolji prijatelj sa kojim sam odrastao u sarajevskom naselju Grbavica, moj drug, moj brat, Zoran.

(N1)