Kecmanović manijakalno, pseudonaučnim, a u osnovi plitko-poltikantskim “argumentima” dokazuje da je Republika Srpska i njen lider Milorad Dodik (predratni član Stranke Reformista na čijem je čelu bio bi Kecmanović) jedino što je u BiH moguće, održivo i prosperitetno.
Nenad Kecmanović, penzionisani profesor, predratni rektor Univerziteta u Sarajevu, ratni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, poslijeratni savjetnik Milorada Dodika, ne prestaje u medijima, na javnim tribinama i gdje ga god ugoste, pasionirano, dosljedno, opsesivno dokazivati da Bosna i Hercegovina nije moguća, realna, niti održiva. I ne samo to: Kecmanović manijakalno, pseudonaučnim, a u osnovi plitko-poltikantskim “argumentima” dokazuje da je Republika Srpska i njen lider Milorad Dodik (predratni član Stranke Reformista na čijem je čelu bio i Kecmanović) jedino što je u BiH moguće, održivo i prosperitetno.
Nedavno je na tribini koje je organiziralo Predstavništvo (!?) Republike Srpske Kecmanović održao opsežno predavanje o prilikama u Bosni i Hercegovini, na kojem je papagajski ponavljao svoje milion puta prežvakane i reciklirane stavove o “unitarizaciji BiH”, ulozi, “tzv. međunaordne zajednice”, neosnovanim iluzijama bošnjačke politike, o intervencionizmu američkog predsjendika Joe Bidena…
Jedino novo, svježe mjesto u Kecmanovićevom mlaćenju prazne slave, bio je njegov osvrt na dva aktuelna filmska ostvarenja, “Daru iz Jasenovca” Predraga Antonijevića i “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić koji je danas nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.
“Najzad, iz ovog mog ugla mogao bi se posmatrati i duel Dare iz Jasenovca i Aide iz Srebrenice u borbi za Oskara”, piše Nenad Kecmanović, pa potom obrazlaže kako zapravo taj slučaj izgleda iz njegovog (tupog) ugla.
“Prednost umjetničke autentičnosti dobila je haška presuda za genocid u odnosu na magnum crimen nad stotinu puta većim brojem žrtava. No, ni to nije ništa novo jer je antisrpska holivudska produkcija punom parom radila i prvih 90-ih . Ondašnje filmske superstar zvijezde, poput Anđeline Džoli i Ričarda Gira, bili su mobilisani u antisrpskoj “C” produkciji”.
Ništa iz ovog nesretnog, zajedljivog Kecmanovićevog javnog kukumavčenja nije jasno, osim da autor teško proživljava činjenicu da je “Dara iz Jasenovca” kao neskriveno režimsko-propagandni film izvan Srbije prepoznata upravo u tom ključu, prizemnom i neumjetnikom, što je osovnovni razlog zbog kojeg uopće nije ozbuiljno tretirana niti uvrštena ni na jednu filmsku smotru u svijetu. Jedinu promociju Antonijevićev film imao je na režimskoj Radio-Televizije Srbije gdje je urednik kulturno-umjetničkog programa i jedan od koproducenata “Dare…” Vladimir Kecmanović, sin profesora sa Bih-polarnim poremećajem.
Ispade tako po Nenadu Kecmanoviću da je film Jasmile Žbanić koji se bavi genocidom u Srebrenici doživjeo bolje kritike, ozbiljniju recepciju i veći broj svjetskih nagrada i nominacija isključivo zato što je haškom presudom taj zločin okvalificiran kao genocid. Odnos (zapadnog)svijeta prema Antonijevićevom filmu, želi poručiti Kecmanović, jeste logičan i odraz ravnodušnosti i ignorisanja istog tog svijeta prema srpskim žrtvama u Jasenovcu. Njegova tvrdnja da je u Jasenovcu stradalo “stotinu puta više žrtava” nego u Srebrenici- dakle, 837. 200, prevazilazi sve što je srpska nacionalističko-propagandna mašinerija do sada pustila u javni prostor.
Ideologizirani, šablonizirani, nacionalistički um, impregniran nezabilaznim spletkama i globalnim zavjerama kojeg je Nenad Kecmanović brusio i prakticirao u zadnjih pola stoljeća svoga rada, neosjetljiv je na činjenice i bijesan na “objektivnu stvarnost”. A stvar je vrlo prosta, pa odgovori nisu nedostižni: “Quo vadis, Aida” je jedan izuzetan, umjetnički superioran i potresan film, dok je “Dara iz Jasenovca” plošno, neuvjerljivo djelce koje je jednu tešku, jezivu temu, Jasenovac, uspjelo oskrnaviti propanagdističko-ideološkim postupcima i tehnikama.
I to je sve. Pozivanje na hoilivudsku antisrpsku propagandu Kecmanović je vjerovatno “pođonio” od svog nekadašnjeg fakultetskog kolege Vojislava Šešelja, a vrijeđanje Richarda Geera i Angeline Jolie neodoljivo tukne po kalamburima propalog filmskog maga sa Mećavnika. Uostalom da Richard Gere i Angelina Jolie mogu “izlobirati” Oscare, prvo bi to izganjali za sebe, Gere za glumu, a Angelina za režiju.
(SB)
