“Najzanimljiviji proces odvijat će se daleko od javnosti i o njemu nećemo znati gotovo ništa, dok konačna odluka ne bude donesena. To nam govori o tome da se u Srbiji, unatoč činjenici da će u ovom mandatu opozicija biti marginalno predstavljena u parlamentu, netransparentnost donošenja odluka neće bitno promijeniti”, kazao je Gjenero za “Slobodnu Bosnu”.
„Mi ćemo se truditi da zadržimo, ne samo korektne i partnerske, već i prijateljske odnose sa Rusijom”, kazao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nakon što je proglasio pobjedu na jučerašnjim predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Srbiji.
No hoće li Vučić doista zadržati politički status quo i što će se dogoditi s europskim ambicijama Srbije upitali smo politologa Davora Gjenera, koji je za „Slobodnu Bosnu“ analizirao izbore u Srbiji i Mađarskoj.
“Kampanja Aleksandra Vučića u Srbiji i ona Viktora Orbana u Mađarskoj silno su nalikovale jedna drugoj. Oba vladara kao protivnike imali su nekompetentnu opoziciju, koja je u Srbiji bila razdrobljena, a u Mađarskoj formalno ujedinjena. U obje države politika vladajućih u odnosu na agresiju Rusije na Ukrajinu bila je ključni element kampanje, a uvjeravanja kako je upravo postojeća vlast garant mira za zemlju, kako jedino takva politika garantira da se kriza, pa i rat neće preliti na njihovu državu, bila je osnova retorike dosadašnjih vladara. Razlika je, doduše, postojala, jer u Mađarskoj je opozicija kritizirala tu politiku i neskriveno definirala svoj odnos prema Ukrajini kao žrtvi agresije, a u Srbiji opozicija nije bila sposobna artikulirati stav koji bi se razlikovao od stava vladajućih, nego je i dio opozicije sudjelovao u podgrijavanju rusofilne, agresivne političke atmosfere”, kazao nam je Gjenero, te dodao:
“Zdravko Ponoš je u kampanji najavljivao kako će Vučić, odmah nakon izbora, promijeniti politiku i pridružiti Srbiju europskim sankcijama protiv Rusije, otvarajući prostor interpretaciji da bi to bilo nešto loše. Premijer Orban u Mađarskoj u pobjedničkom je govoru jasno definirao da će njegova politika iz kampanje biti okosnica politike njegove vlade i u narednom razdoblju, pa je otišao i korak dalje, definirajući ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog kao protivnika u kampanji, kojeg je porazio, a doveo ga je čak u rang s arhineprijateljem svoje politike Georgom Sorosom.
DISTANCA S DAČIĆEM
Vučić nije bio tako jasan, iako je govorio o tome da je cilj Srbije nastavak europskoga puta, a najavio je i ‘ulaganje truda’ u očuvanje ne samo partnerskih, nego i prijateljskih odnosa sa Rusijom. I njemu je jasno da i jedno i drugo, i očuvanje statusa kandidata za članstvo u EU i položaja ruske pete kolone unutar europskog prostora nije moguće. Što će biti njegov izbor, vrlo će se brzo znati, a čini se da bi znakovitije od isprazne retorike o europskom putu i ne samo partnerstvu, nego i prijateljstvu s Rusijom, moglo biti Vučićevo izbjegavanje definiranja odnosa sa glavnim osloncem ruske politike u Srbiji, Socijalističkom partijom Srbije i Ivicom Dačićem.
Distanca prema Dačiću govori o tome da Vučić razmišlja o tome da formira vladu bez socijalista, dakle bez izravne kontrole Moskve. Tek će se vidjeti je li to moguće, jer sigurno su pritisci ruske ‘diplomacije’ da se osigura primjereno mjesto Dačiću, ali još važnije – Dušanu Bajatoviću, članu SPS-a preko kojeg Rusija kontrolira energetski sektor u Srbiji.
Vidjet ćemo može li se Vućić oduprijeti tim pritiscima. U vladi SPS-a nije potreban Vučićevim sljedbenicima, ali želi li SNS očuvati vlast u Beogradu, primoran je surađivati s SPS-om. Malo je vjerojatno da je takva suradnja u glavnom gradu moguća bez suradnje na državnoj razini.
Ovaj najzanimljiviji proces odvijat će se daleko od javnosti i o njemu nećemo znati gotovo ništa, dok konačna odluka ne bude donesena. To nam govori o tome da se u Srbiji, unatoč činjenici da će u ovom mandatu opozicija biti marginalno predstavljena u parlamentu, netransparentnost donošenja odluka neće bitno promijeniti. Isto tako, čini se da nema nade za bilo kakvu rekonstrukciju političkih institucija, koje je Vučić u prvom desetljeću svoje vladavine sustavno rastakao. Lucidna opservacija austrijskog politologa Floriana Biebera kako u Srbiji rezultate izbora ne objavljuje izborna komisija nego predsjednik, izvrsno opisuje mentalitet prezira prema institucijama što ga gaji Vučićeva vlast. U Republičkoj izbornoj komisiji možda i nisu izbjegli da u izbornoj noći objave preliminarne izborne rezultate samo zato da bi ostavili prostor vladajućima za manipuliranje rezultatom, nego prije svega zato što razumiju kako se Vučićev režim odnosi prema političkim institucijama i što shvaćaju koja je zapravo njihova uloga u njegovu modelu vladanja”, kazao je Gjenero za „Slobodnu Bosnu“.
(Razgovarao: M. ILIČIĆ)