Home Novosti BiH PROFESOR LAVIĆ UPOZORAVA: Tuđmanovi nasljednici u BiH traže da samo oni mogu...

PROFESOR LAVIĆ UPOZORAVA: Tuđmanovi nasljednici u BiH traže da samo oni mogu na svojim listama kandidirati Hrvate – jer oni su ‘legitimni predstavnici’ Hrvata!

Zagrebački nasrtaj na Bosnu preko dijelova institucija EU podmetao je kategorije tzv. “legitimnog predstavljanja” i “konstitutivnosti” kao ključnih za demokratiju, a pokrivao je ustvari etnokratsko ometanje uspostavljanja normalnog društva i demokratskog poretka u BiH, piše profesor Senadin Lavić u analizi koju prenosimo u cjelosti.

Piše: SENADIN LAVIĆ

Pozivi iz Zagreba da se obnovi povjerenje između Hrvata i Bošnjaka u Bosni su vrhunac licemjerja, cinizma i dušebrižničkog zabacivanja tragova. Govoriti u kategorijama kolektivnog povjerenja, pažnje, mržnje ili ljubavi prilično je besmisleno i netačno u kontekstu nepoštivanja cijelih kolektiva ili građana jedne države. Ne postoji nikakvo povjerenje ili nepovjerenje između cijelih naroda.

Ne bi smjeli bosanski Hrvati biti taoci Tuđmanove politike i sljedbenika UZP-a. Na taj način se svode na neslobodnu skupinu o kojoj odlučuje neka politička ili religijska otuđena moć koja s njima raspolaže prema nekom izvanbosanskom cilju i principu. Možda je upravo u tome najveća katastrofa hrvatskog naroda, pa onda bošnjačkog i srpskog u Bosni, kao narodnih grupa koje su zaboravile na bosanstvo. Nedavno je prof. Ivo Komšić upozorio da se “bijes protiv visokog predstavnika”, nakon odluke o izmjeni Izbornog zakona, preusmjerio na “međunarodnu zajednicu, zapadne vrijednosti i posebno na hrvatski narod”. Ovo je samo donekle prihvatljiva tvrdnja, ali ona uopće nije tačna po pitanju odnosa prema hrvatskom narodu u Bosni.

Ne postoji, niti je postojala, osmišljena mržnja prema hrvatskom narodu u Bosni. Može se dodati tvrdnja da na razini dnevnog života sasvim normalno funkcionira život različitih narodnih grupa. I naravno nije moguće da se cijeli narodi međusobno dovode u emotivne odnose – to je nemoguće! Istina je također da postoje iskazi koji ne mogu biti univerzalno važeći i reprezentirajući za jednu cijelu narodnu grupu – bošnjačku – kojima bi se moglo mjeriti ili predstavljati stav svih Bošnjaka.

Univerzalna kvantifikacija stava ovdje nije moguća! Nemoguće je zamisliti da se “narod X” odnosi prema “narodu Y” na jedinstven unificiran način kao da je riječ o jednoćelijskom organizmu. Ono što je govorio Tuđman ili Milanović o Bošnjacima i Bosni, jasno je, nije stav svih Hrvata! Dakle, nikada cijeli narodi ne mogu stupiti u odnose mržnje! Spram svega ovoga, i prije svega, moglo bi se tvrditi da se radi o “partnerskim odnosima” SDA i HDZ. Tu je riječ, jasno je, o odnosima političkih stranka, a ne naroda. Pomisliti da te stranke predstavljaju cijele narode, Bošnjake i Hrvate, nije baš logično i ne osigurava izvođenje valjanih zaključaka. Nije moguće racionalno prihvatiti nečiju tvrdnju da Bošnjaci mrze Hrvate, ili obrnuto, da Hrvati mrze Bošnjake. Možda je nekom trebalo da proširi tu predrasudu kako bi ostvario neke zakulisne ciljeve. Neki kverulant na tome može, naprimjer, oblikovati vlastiti paranoični svijet! Možda je predsjednik Hrvatske g. Milanović s toliko prostačkog zanosa širio etnofaulizam spram Bošnjaka i iskazivao nekontroliranu mržnju, kako bi dobio neki refleksni potez. Ali, to samo govori o njemu – ne i nikako o hrvatskom narodu u cjelini. Zagrebački nasrtaj na Bosnu preko dijelova institucija EU podmetao je kategorije tzv. “legitimnog predstavljanja” i “konstitutivnosti” kao ključnih za demokratiju, a pokrivao je ustvari etnokratsko ometanje uspostavljanja normalnog društva i demokratskog poretka u BiH.

Zagrebački glasnogovornici bosanskohercegovačkog tuđmanizma širili su glas o “ugroženosti Hrvata” na sve strane. Nisu odgovorili zašto se ne koristi riječ “ravnopravnost” građana umjesto kontaminirane riječi “konstitutivnost” naroda? Zašto su pojedini govornici u javnom prostoru toliko zapeli za riječ “konstitutivnost” i pokušavaju je pretvoriti u “natkrovljujući princip” života, predstaviti je kao svetu riječ, kao verbum Dei? U čemu je mistificirajući sadržaj ove supstitucije ako se jednostavno želi pledirati za ravnopravnost građana i narodnih grupa? Da li se riječ “konstitutivnost” ostavlja u opticaju jer ostavlja prostor za manipulaciju po kojoj je Bosna i Hercegovina “sastavljena” (konstituirana) od tri naroda i “njihove teritorije”? To je dio naracije iz Tuđmanovog projekta. Riječ “konstitutivnost” je pretvorena u mistificirajuću, ključnu riječ etnopolitike u Bosni u kojoj se
prepoznaje sporna pozadina operiranja s narodima kao s temeljnim političkim jedinicama. Upozoravanje na tu manipulativnu pozadinu naracije o “konstitutivnosti” ne može biti tzv. “građanski nacionalizam” i nešto što se može difamirati jeftinom sofistikom. Insistiranje na građanskom društvu nije građanski (ili prikriveni etnički) nacionalizam koji negira Hrvate ili Bošnjake!

Dakle, zašto se insistira na riječi “konstitutivnost”, a zanemaruje se riječ “konstituentnost” i “ravnopravnost”? Jedan od mogućih odgovora je to da se iza “konstitutivnosti” skriva politički narativ da je Bosna “sastavljena” od tri naroda, da se onda ona kao državna cjelina reducira na tri “etno-teritorije”, da je ona “unija” tri etno-teritorije, da ona nema “vlastitu supstancu”, da je “bosanstvo” nemoguće, te da ne postoji “bosanska nacija”! Sve to se može iščitati iz narativa o tzv. “konstitutivnosti”. A onda – kada jednoj etničkoj grupi u toj “uniji konstitutivnih naroda” ne bude nešto po volji, ona napušta uniju i priključuje se svojoj “matici” otkidajući dio Bosne! Ali, treba podsjetiti, da Bosna nije konstituirana i sastavljena od “teritorije tri naroda” i u njoj se ne može provoditi disolucija kao u slučaju SFRJ. Bosna je povijesno oblikovana zemlja i država i to – jednostavna decentralizirana država.

Nacionalno bosanstvo – kome smeta danas?

Neprestano relativiziranje građanskog društva i politike ili uporno nazivanje građanske koncepcije nečim “utopijskim” posao je instrumentalnog uma etnicizma koji se ne želi odreći hegemonije i sopstvene kolektivističke dogme! U tome relativiziranju i obezvrjeđivanju, dakle, građansko je obilježeno kao utopija, to jeste utopija je zabluda, nešto neostvarivo i nemoguće, te je nužno pristati na diktaturu realnosti, vladavinu prosječnosti i kolektiva na čijem je čelu neki vođa i sveštenik! To stvara shizofrenu situaciju u kojoj se podvaljuje stav da je nacionalno zasnovano na etničkom ili narodnjačkom, pučkom, kolektivističkom, te se neodgovorno predstavlja kao sinonime pridjeve “nacionalno” i “etničko”. U takvom iskazu se ovjekovječuje perverzija kolektivizma i potvrđuje kulturno-politički model “plemenskog” poništavanja pojedinca nad kojim dominira grupa. S druge strane, zapravo, nacionalno ili građansko u punoj demokratiji počinje sa svakim građaninom (državljaninom, stanovnikom) ili slobodnim pojedincem bez obzira na njegov identitet i pripadanje pojedinom kolektivu ili “svetinjama” monolitne grupa kojom manipulira neka politika ili religijska organizacija.

Nacionalno određenje podrazumijeva – i misli – sve građane, a ne etničke grupe. Stoga, nacionalno bosanstvo nije etničko-religijska kategorija koja služi za razbijanje unutarnje strukture bosanskog stanovništva pod komandnom palicom srpskog i hrvatskog etnoteritorijalnog hegemonizma. Jednostavno kazano, “biti građanin” znači poštovati postojanje države Bosne i Hercegovine i prihvatiti njezin povijesni i pravno-politički identitet, bez obzira kojoj etničkoj / narodnoj grupi neko pripadao.

Ali, susjedne države ne misle tako. One ne žele ni po koju cijenu da se u Bosni živi bosanstvo. One nas već dugo, odveć dugo podsjećaju da Bosna ne smije biti bosanska – nego etničko-konstitutivna, a to znači da se nikada ne smije uspostaviti kao evropska država-nacija. Šta imaju, dakle, raditi susjedne države u Bosni? Prvo, uplitanje susjeda u odnose unutar Bosne pokreće procese dezintegracije na etničko-religijskoj osnovi. Susjedi, povijesno gledajući, igraju divergencijsku ulogu i pomažu stvaranju etničke distance koja postulira antibosanski etno-identitet koji se onda uklapa u neki izvanbosanski nacionalni program koji poništava Bosnu. U svim političkim narativima o Bosni iz susjedstva insistira se na “tri različita naroda”, “tri različite kulture”, “tri odvojena svijeta”, na spornoj naraciji o “konstitutivnosti naroda” i “legitimnim predstavnicima naroda”, nepriznavanju građana ka osnovne polaznice demokratskog društva, pravljenju “izborne jedinice od naroda”, potkopavanju suvereniteta države i insistiranju da se državna teritorija učini vlasništvom “plemena” ili narodne grupe čime bi se ostvarili ciljevi rata za teritorije Bosne potaknuti iz susjedstva. Drugo, danas susjedi pokušavaju instrumentalizirati Ured visokog predstavnika (OHR) da radi u njihovom interesu i ostvaruje skamenjivanje etnocentričkog modela u Bosni kojim bi tribalizam postao vječan ili ovjekovječen u vladavini etničko-religijskih političkih organizacija koje služe Beogradu i Zagrebu. Na toj osnovi se potpuno pomutio pogled na ideale evropske demokratije.

Na djelu je etnokratija i religijski nacionalizam što odgovara tribalističkoj ideologiji. Kao treća bitna stvar, koja se odnosi na susjedne države, jeste srpskohrvatski pakt protiv države Bosne i Hercegovine, kao suverene i nezavisne države, jer kao takva trajno onemogućava najbolesniji zločinački projekt modernog doba na Balkanu – projekt stvaranja “velike Srbije/Hrvatske” na račun Bosne! Stoga je bosanstvo glavni kamen smetnje na putu velikosrbijanstva i velikokroatstva.

Srpska hegemonijska politika u regionu pokazuje da ne prihvata državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova. Ona još uvijek obmanjuje srpski narod da su to privremene i slučajne države i da će Srbi izaći iz njih i skupiti se u homogenoj velikoj srpskoj državi (velika Volksstaat). To je osnova svih katastrofa koje su zadesile Bošnjake, Hrvate, Albance i Crnogorce od početka 1990-ih godina. Odgovornost pada na bolesni um hegemonijske politike velikosrpstva iza koje stoji srpska akademska elita, Crkva Srbije i kolektivistička ideologija. Politika države Hrvatske, zasnovana na tuđmanizmu, igra u rukavicama istu vrstu antibosanskog hegemonizma i kao takva služi ostvarenju glavnih intencija velikosrpske politike. Ne postoji antihrvatska histerija među Bošnjacima. Ne postoji oblikovana i politički iskazana antihrvatska histerija među bosanskim građanima bošnjačke narodne grupe. Postoji, međutim, snažan i oblikovan antihadezeovski refleks i animozitet prema ljigavoj, licemjernoj politici koja u prvi plan postavlja stav o “ugroženosti Hrvata u BiH” – od strane “bošnjačke politike” – jer nemaju “svoju etničku teritoriju”. Time se otkrivaju sve pogrešne karte tuđmanizma od 1990-ih i “livanjskog pitanja” za referendum o nezavisnosti, pri čemu se nastoji građanski referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine predstaviti kao “glasanje naroda”. Stoga je opravdano postaviti pitanje: ko je od početka 1990-ih hrvatski narod u Bosni pretvarao u “bh nacionalnu manjinu”? Zar to nije radio hrvatski predsjednik Tuđman s vlastitom nakanom i umobolnim nemoralnim konceptom “humanog preseljenja stanovništva”, uz dogovor s Miloševićem o Posavini i Srbima iz Hrvatske koji su uračunati u onu razliku između (c.) 33% i 49% u Bosni i Hercegovini i napravljenom entitetu “rs”?

Ovdje je BiH poslužila kao “prostor” na kojem će se razriješiti i smiriti konflikt između srpstva i hrvatstva. Po tome morbidnom konceptu, na tlu Bosne i Hercegovine trebaju se riješiti sva srpsko-hrvatska pitanja! U operativnoj politici HDZ BiH se predstavlja kao “stranka Hrvata”. S kojim pravom? Tuđmanovi nasljednici u BiH traže da samo oni mogu na svojim listama kandidirati Hrvate i ni jedna druga politička partija u BiH – jer oni su “legitimni predstavnici” Hrvata. Ni jedan Hrvat ne može biti izvan HDZ-a! To je fašistoidna i opasna tendencija. Zato Hrvatima, kao i drugim narodnim grupama u Bosni i Hercegovini, odgovara potpuna demokratija. Model konsocijacijske demokratije koji je 2005. godine predlagala M. Kasapović, slijedeći projekt A. Lijpharta, vodi direktno u getoizaciju u zapadnoj Hercegovini i migracijski proces. To je pogubni proces tihog etničkog čišćenja koji se potvrđuje kroz nejednaku vrijednost glasa građana. Konsocijacijski model političkog poretka podrazumijeva proporcionalnost – a ne paritet u institucijama vlasti – što znači da bi najmalobrojnija narodna grupa ostala u vlasti prema procentualnom udjelu u broju stanovnika ili, drugim riječima, postavka “koliko te ima toliko možeš imati vlasti” bila bi princip.

Ključna politička mistifikacija “unije etno-teritorija” je antidemokratska, jer se narod pojavljuje kao “izborna jedinica”! To podrazumijeva da se jednakost i ravnopravnost građana pred zakonom preobražava i interpretira kao “konstitutivnost naroda”. Tako se, naprimjer, administrativna jedinica BiH, entitet FBiH, namjerno interpretira kao “federacija Bošnjaka i Hrvata”, a ne kao federacija multietničkih kantona. Pozadinska priča o većinskim kantonima Hrvata i Bošnjaka upravo je proizvela i priču o “manjinama” i stanje iseljavanja.

Cjelokupna politika i ideologija tuđmanizma bila je ambivalentan i nekorektna prema Bosni i Hercegovini u zadnjih trideset godina. Ona je stvorila frustracije i shizofreniju među narodnim grupama, trudeći se koncentrirano da potisne i obesmisli bilo kakvu ideju o slobodnim i ravnopravnim građanima. Govoriti protiv etnopolitike koja je završila kao UZP, ne znači govoriti protiv Hrvata kao bosanskog naroda i povijesno-kulturne forme. Hadezeovskoj politici u Bosni sada bi najviše odgovarala “antihrvatska kampanja” u kojoj bi se pojavila rasistička politika s bošnjačke strane.