Home Archive Srbija je postala balkansko čudovište koje slavi genocid jer nije kažnjena zbog...

Srbija je postala balkansko čudovište koje slavi genocid jer nije kažnjena zbog onog što je uradila!

Uzalud presude dva suda Ujedinjenih nacija – Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY i i MICT-a) – kao i presuda širom svijeta, posebno njemačkih sudova, te rezolucija UN-a i Evropske unije, odnosno Evropskog parlamenta u kojima se jasno kaže da Srbija neće biti primljena u Evropsku uniju sve dok ne prihvati naslijeđe suda u Haagu i prizna genocid u Srebrenici.

Uzalud visoki predstavnik za BiH već punu deceniju piše o negiranju genocida i revizionizmu Srbije i Republike Srpske, srbijanska politika uz podršku i pomoć Rusije ne posustaje u svojim revizionostičkim akcijama. Posljednja takva akcija u kojoj se srbijanska revizinostičko-negatorska mašina poziva na navodne značajne dokumente iz deklasificiranih britanskih arhiva nova je uvertira pred donošenje konačne presude protiv Ratka Mladića. Ništa čudno, jer ista mašinerija je i pred konačnu presudu Radovanu Karadžiću čak ubjedila samu sebe (pa i neke “stručnjake” i “analitičare”) da postoji mogućnost da Karadžić bude oslobođen.

Međunarodna politika nekažnjivosti

Zašto srbijanska revizionističko-negatorska mašina ne posustaje? Odakle tolika upornost i strategije da se na svim mogućim nivoima pokušava negirati počinjeni genocid i prikazivanje da su Srbi najveće žrtve proteklog rata?

Zasigurno se ne radi samo o srpskim historijskim narativima po kojima je uvijek sve usmjereno i upereno prema Srbima, nego je ključni razlog historijska međunarodna politika nekažnjivosti u Europi, posebno nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Osim suđenja u Nurnbergu, nije bilo ozbiljnijih pokušaja da se makar u određenoj mjeri, ako ne u potpunosti, kazne države, ali i pojedinci koji su bili dio planetarnih zločina u okviru dva svjetska rata. Podjela Njemačke se pokazala kao privremeno, ali s aspekta suočavanja sa istinom i projektom denacifikacije, korisno rješenje.

Svrha svake presude je kazna. Koja je kazna za srbijansku zločinačko-ekspanzionističku politiku devedesetih pod vođstvom Slobodana Miloševića? Ne postoji kazna, izostala je, čak naprotiv nakon izručivanja Miloševića u Haag počelo se sa nagrađivanjem Srbije i pokušajima “odobrovoljavanja”, što se pokazalo kao politički bumerang.

Danas, više nego ikada, srpski revizioniosti su podigli glavu i ne samo da negiraju zločin, glorificirajući ratne zločine i zločince, nego negiraju i samu međunarodnu pravdu i sve ono što su ključne države Zapada uradile sistemom međunarodne pravde i uspostavljanjem međunarodnih stalnih i ad hoc sudova. S nikakvom kaznom, osim privremenog uslovljavnja novcima od strane EU I SAD-a, Srbija nije bila suočena s onim što je uradila i upravo je politika nekažnjivosti Srbije porodila balkansko čudovište koje slavi genocid i pljuje u lice svima od međunarodne zajednice do žrtava genocida.

Kazna za negatore

Uzaludno ICTY i MICT decenijama pišu Vijeću sigurnosti UN-a i EU da Srbija, ne samo da blokira suradnju, nego i na sve moguće načine negira civilizacijske projekte suvremenog svijeta i negira naslijeđe međunarodnih sudova. Vijeće sigurnosti UN-a i UN nikada nisu reagirali, kao ni Evropska unija koja bezličnim rezolucijama uporno poziva Srbiju da prizna genocid i da prestane slaviti zločin koji su počinili.

Negacija je kažu stručnjaci završna faza genocida i uvod u novi genocid, no, dodala bih i ovo: negacija zločina je kao i svaki zločin, te onaj koji negira zločin negira čovjeka i sve univerzalne vrijednosti na kojima počiva univerzum. Moramo shvatiti da imamo posla sa čudovištima, zlikovcima i ubojicama, spremnim na sve, i da oni zaslužuju kaznu. Ali kazne nema. Ona se još uvijek ne nazire ni u tragovima. Više je otrcano stalno se pozivati na presude sudova UN-a i drugih međunarodnih sudova (koje su njima itekako dobro poznate, možda bolje nego i nama). Kazna – kazna je ono čime treba zaustavi negatore, ne samo zakonom o zabrani negiranja koji je obećao visoki predstavnik, Valentin Inzko, nego kazna koju svojim mehanizmima mogu nametnuti Srbiji, kao izvorištu negiranja, i Ujedinjene nacije i Evropska unija.

Prvo što treba da uradi svjetska zajednica jeste da hitno i javno i kroz institucije EU i UN-a donese odluku, pa čak i na bilateralnom planu, da se ne priznaje nikava politička, vojna i dr. neutralnost Srbije, ali i BiH. Samoproglašena neutralnost Srbije je dio negacije genocida i uvertira za nova teritorijalna osvajanja i zločine zbog čega se Srbiji se ne smije dozvoliti neutralnost nakon što je presuđena pred ICJ kao prva država u svijetu odgovorna za kršenje Konvencije o genocidu.

BiH ne smije biti neutralna (po beogradskom receptu) iz mnogo razloga. Prije svega jer bi bila žrtva velikodržavnih politika Srbije i Hrvatske, a onemogućavanje ulaska BiH u NATO (pravdano nekakvom entitetskom neutralnošću) također je i stvaranje uslova da se “neutralna Srbija” umiješa u unutrašnje stvari “neutralne BiH” u cilju podjele BiH i novog zločina u BiH. Svi razlozi koje navodi Srbija o svojoj neutralnsoti, uključujući i NATO bombardovanje je izmišljena priča i klasično spinovanje.

Srbija nije i ne može biti neutralna

Trik o neutralnosti koji je Srbija preko Milorada Dodika uvela u Republiku Srpsku je ustvari sprečavanje NATO kišobrana i objektivnih granica kako bi se lakše mogla napraviti (već mnogo puta najavljivana) secesija koju bi pratio i zločin. Zbog toga je važno da se svim sredstvima na međunarodnom nivou donese zaključak, odluka, politika, da BiH i Srbija ne mogu biti neutralne upravo zbog različitih razloga, a prvenstveno zbog činjenica o napadu i agresiji Srbije na suverenu državu BiH i zločine počinjene u okviru toga koji su presuđeni pred sudovima UN-a, uključujući i presuđenu odgovornost Srbije pred Haškim tribunalom.

Srbija ne može biti nutralna jer ne priznaje svoju odgovornsot i ne priznaje pravno naslijeđe sudova UN-a i neutralnost u takvim uslovima postaje negacija i priprema za novi genocide. Zapadna civilizacija bi mogla da krene upravo od toga da jednom zajedničkom politikom jasno i deklarativno da do znanja da srbijanska neutralnost neće biti prihvaćena, ali i da BiH ne samo da ne može biti neutralna, nego treba da se upravo ispoštuju sve dosadašnje akcije, ukljčujući i zadnju – Dodikov potpis na program reformi, i da se BiH uvede u NATO.

Treba jasno kazati državama koje gaje sumnju (opravdanu) da BiH ne bi trebalo primiti u NATO zbog Dodikov vezanja za Rusiju (što je moguće podmetanje trojanskog konja) da kroz MAP, odmah prime BiH u NATO i da BiH bude formalno članica NATO-a, samo da bi se BiH zaštitila od rusko-srbijanske intervencije. Formalno članstvo BiH u NATO najveća je garancija da neće biti rata u Europi. Najbolji primjer je Crna Gora koja bi ovih dana ušla u neviđenu opasnost da nije članica NATO-a. Zbog toga oni političari koji sebe nazivaju bosanskim, trebaju HITNO tražiti da BiH odmah bude primljena u NATO kako bi i formalno došla pod kišobran Alijanse čime bi bila osujećena ruska politika u BiH i napad koji se sprema preko Beograda i Banja Luke. Ove poteze bi najjače evropske države trebale povući i zbog sebe. A pogotovo jer Hrvatska trenutno predsjedava Evropskom unijom čime će se još dodatno problematizirati pitanje BiH koja se uz pomoć Hrvatske i Srbije i dan danas pokušava podijeliti.

Formalno članstvo BiH u NATO-u, članstvom na papiru, najveća je kazna za negatore i revizioniste i najbolja kazna za Srbiju kao glavnog uzročnika svih ratova na Balkanu. Nepodržavanje neutralnosti Srbije na svakom planu pomoć je, ne samo Bosni i Hercegovini, nego i Srbiji da se iščupa iz kandži Rusije.

Autor: Avangarda.ba