Home Archive Srebrenica: Masakr na školskom igralištu

Srebrenica: Masakr na školskom igralištu

Na današnji dan 1993. godine četiri granate isapljene s položaja srpske vojske na mjestu su ubile 74 i ranile više od 100 civila Bošnjaka koji su bili na igralištima ispred osnovne i srednje škole u Srebrenici. Broj žrtava se povećao jer je nekolicina podlegla na putu do bolnice i u bolnici. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao.

Ratna drama u Srebrenici početkom ‘93. godine trajala je uveliko. Ofanziva vojske RS u Podrinju natjerala je kolone izbjeglih Bošnjaka u Srebrenicu. Jedino mjesto u tom kraju pod kontrolom Armije BiH. Grad je bio pretrpan zbog brojnih izbjeglica koje su stizale u Srebrenicu. U odnosu na prijeratnih 7.000 stanovnika, u gradu je u toku rata živjelo više od 30.000 ljudi, a u okolnim selima još toliko. Smrtonosni obruč oko Srebrenice postajao je sve uži, posebno nakon što su Srbi zauzeli Cersku i Konjević-Polje. Zaseoci i sela su nestajali u plamenu. 20.000 izbjeglica iz tog područja osvanulo je na ulicama Srebrenice.

Početkom aprila među narodom u Srebrenici se proširila vijest da je sklopljeno primirje i da uskoro dolaze trupe UN-a. Ljudi su zato bili opušteniji i slobodnije su se kretali ulicama. Djeca su se tih dana okupljala na školskom igralištu, gdje su bili organizovani nogometni turniri. Tako su 12. aprila 1993., dok je na tribinama sjedilo nekoliko stotina gledaoca, na samo igralište pale četiri granate većeg kalibra. U trenu je poginulo više od 70 ljudi, a više od stotinu je ranjeno. Krvi je bilo na sve strane.

Fatima Husejnović, predsjednica tadašnjeg Aktiva žena u Srebrenici, ovako taj događaj opisuje u svojoj autorizovanoj izjavi, štampanoj u knjizi “Samrtno srebreničko ljeto ‘95.”:

“Srebrenica,12. april 1993. godine. Lijep i sunčan, neuobičajeno miran dan. Na školskom igralištu veselje i svirka. Saznao narod za demilitarizaciju Srebrenice pa se okupio da se malo proveseli. Najednom, u rano popodne (oko 15 sati) kiša granata se osula na grad. Nisam znala gdje padaju. Kratko vrijeme od pada prvih granata UN-ov transporter je odjurio prema gradu. Ulicom gore-dolje juri kombi u kojem je prije rata vožen hljeb, a u ratu ga vozio Ramo, zvani Hljebara. Prevozi nastradale. Bez obzira na granate, koje još padaju, stojim ispred svoje kuće. Sporednim putem iz pravca škole trči preplašen i izbezumljen narod. Pitam: Gdje su pale granate? Odgovaraju: Na školsko igralište, ima mnogo mrtvih i ranjenih! Nailaze dvojica mladića. U građevinskim kolicima voze trećeg, kojem su ruke krvave do lakata, a lice mu se ne vidi od razmazane krvi i samo viče: ‘Vratite mi moje oči, vratite mi moje oči!’ Vidjevši ovaj prizor odlučih da idem na igralište, da vidim šta se desilo. Išla sam sporednim putem, ulicom ispred kuća na Vašerištu (gdje je i moja kuća). Dođem kod igrališta. Živih ljudi je bilo veoma malo, više je mrtvih, dok su ranjeni već odvezeni u bolnicu. Po čitavom malom igralištu razbacana beživotna tijela. Ondje glava, ondje ruka, noga, trup. Na tribini sjede mrtvi ljudi. Jedni bez glave, drugi bez pola glave, ruku, nogu. Idem u krug. Prolazim između kuće Save Jeremića i igrališta gdje je najviše mrtvih. Izlazim na glavnu cestu. Na cesti dječija nožica (odgovara djetetu od 4-5 god.) i samo kostur od kičme. Na trotoaru uz samu ogradu ležalo je pokriveno mrtvo dijete. Granate počeše ponovo padati. Razbježa se i ono malo naroda što se tu našlo. Kad su pred veče utihnule granate, prolaznike, koji su dolazili iz pravca škole, pitam: ‘Da li su pokupljeni svi mrtvi?’ Odgovor je bio: ‘pokupljeni su’.

Ne sjećam se da li su granate padale u toku noći. 13. april 1993. godine. Oko 10 sati prolazim pokraj igrališta i mjesta gdje se prethodnog dana dogodio zločin nad nedužnim civilima. Mrtvi su odvezeni. Psi su napali na ostatke tijela koji nisu pokupljeni iz straha od ponovnog granatiranja. Mrežasta ograda oko igrališta bila je izlijepljena komadima mozga i sitnim komadićima tijela. Vidjevši sve to, bilo mi je teško.

Dođe mi ideja, da bismo mi žene mogle očistiti igralište i da to moram organizirati. Idem putem i razmišljam šta i kako dalje. Kod robne kuće srećem N. M., ratnog hirurga iz Tuzle. Kažem mu šta sam vidjela i šta namjeravam. On mi je saopštio broj nastradalih i rekao da treba ubrzo početi sjednica opštinskog predsjedništva. Predložio je da tamo iznesem svoju ideju. Odem brzo u Opštinu. Napišem zahtjev da organizujemo prikupljanje ostataka nastradalih civila na igralištu i njihovu sahranu na jednom mjestu. U međuvremenu je stigao konvoj sa hranom, koji je u to vrijeme, na žalost, mnogo više značio od sakupljanja ostataka nastradalih. Uspjela sam kontaktirati J. B., tadašnjeg direktora radnog voda za izbjeglice smještene u školi i uz pomoć tri čovjeka iz radnog voda uspjeli smo prikupiti ostatke tijela. Pokupili smo ih u polivinil kese i zatvorili u školsku garažu da ih u toku noći ne nađu psi. Sutradan su nam se iz Civilne zaštite pridružila još tri čovjeka da s nama idu u Kazane na groblje da iskopaju mezar. Sa onom trojicom ljudi iz škole i nekoliko žena dobro konzervirane ostatke smo zakopali, obilježili mjesto i zamolili sve učesnike ove ceremonije na groblju da svi dobro zapamtimo gdje smo zakopali ostatke. Jer, neko od nas mora preživjeti rat i nekad o ovome pričati i pokazati mjesto gdje se u jednoj polivinil kesi nalaze posmrtni ostaci dijelova tijela nedužnih civila koji izginuše od dušmanskog granatiranja.”

Ramo Kadrić, zvani “Hljebara”, iz ovog svjedočenja Fatime Husejnović, koji je tada kombijem prevozio nastradale do bolnice, preživio je ratnu golgotu Srebrenice i davno se već vratio u svoje selo Gladovići, gdje se danas bavi poljoprivredom. “Ne volim da se sjećam toga, bilo je to kao u klaonici. Ranjene su samo ubacivali, ja sam ih samo vozio do bolnice ne razmišljajući o tome da i mene može pogoditi granata”, prisjeća se Kadrić.

(SAFF)