Home Novosti BiH SREBRENICA: Nihadov put do slobode

SREBRENICA: Nihadov put do slobode

Nihad Hrnjić je bio samo 16-godišnjak kada je u julu 1995. godine u “Maršu smrti” krenuo prema slobodi. Za SEJL MEDIA, ispričao nam šta je sve preživio i kako se jednog momenta našao pod nogama prestravljenih nana, neznajući da li će živ stići do slobodne teritorije. Ovo je njegova priča.

Nikad nisam ni sanjao da će se desiti rat. Sjećam se samo da se pročulo kako je Cerska opština Vlasenica pala i da smo morali da pođemo u Konjević Polje. Nakon par dana u Konjević Polju dolazi UNPROFOR tj. zapovijednik zaštitinih snaga UN-a, francuski general Philippe Morion koji se sa Naserom Orićem dogovorio da žene i djeca odu u Srebrenicu. Po dolasku u Srebrenica tog hladnog marta 1993 primjetili smo kako je dosta naroda spavalo na polju pokraj pošte i bolnice. Moja familija i oni koji su bili iz mog sela nas 22-je su smješteni u jednu kuću tj. svi u jednu sobu.

IMG 0633 696x522 1

Sljedećih dana u Srebrenicu su dolazili humanitarni kamioni koji su prevozili narod za Tuzlu ali moja famiija je odlučila da ostane i sačeka jer mi je sestra bila trudna. Razlog tome je bio zato što su kamioni koji su prevozili bili prepuni i zagušljivi pa nismo smjeli da je izlažemo opasnostima koje bi bile kobne za bebu. Ostajući iza nismo ni slutili da ćemo ustvari sljedeće dvije godine provesti u Srebrenici.

IMG 0653 696x522 1

Tokom te dvije godine provedenih u Srebreniici ja sam se brinuo o svojoj familiji i počeo se družiti sa UNPROFOR-cima koji su nas štitili i uz njih sam naučio pričati engleski jezik pa sam prevodio po bolinici i u labaratoriji. U zamjenu oni su me isplaćivali u hrani, odjeći i obući koju smo ja i moja familija preprodavali na pijaci a nešto i zamjenjivali za brašno i ostale potrepštine. Bilo je i dana kada bi narod donosio zlato i nudio za malo soli i brašna ali mi bi smo odbili i pomogli koliko smo bili u mogućnosti i baš zbog toga vjerujem da nas je Allah dragi sačuvao od četničke ruke.

IMG 0650 451x800 1

Kada je Srebrenica pala ja sam tad poznavao dosta UNPROFOR-aca i mislio sam da će mi možda oni moći pomoći ali kada sam vidio da se i oni sami boje četnika, da im četnici oduzimaju oružje i pancirke znao sam da mi tu u Srebrenici nemamo nikog da nas zaštiti i da smo prepušteni sami sebi.

Prvog dana pada Srebrenice ja nisam ni slutio šta se dešava jer sam kao i inače išao da tražim hrane za familiju, ali dok sam prolazio iza kompleksa fabrika ugledao sam vojnike u uniformama Armije B&H koji su me pitali ako ima vojske u blizini. Ja sam odgovorio da nema i pošao svojim putem, ne znajući da su to u stvari bili četnici prerušeni u borce Armije BiH. Tek kasnije kada sam se vratio vidio sam da su ti isti sišli pred kompleks. Gledajući preplašeni narod vidio sam kako u kuće odvode žene na silovanja a muškarce da ubijaju i kolju, jer ti se nikada nisu vratili. Stajo sam sa narodom nepunih 30 metara od ratnog zločinca Ratka Mladića koji je pred kamarama obećavao sigurnost preplašenom narodu, no po svemu što sam vidio u međuvremnu znao sam da kada se kamere isključe da će nas poubijati.

Kada su se kamere isključile, najavili su da prvo idu žene sa malom djecom a ja sam samo rekao svojoj familiji da idem i da ćemo se naći kada i ako pređemo na slobodnoj teritoriji. Kretajući se tako kolonom i prolazeći pored mezarja, četnici su bili sa obje strane naspram nas, a po kućama su bili oni koji su pljačkali i i traktorima odvozili stvari skupa sa stokom koju su zaplijenjivali po imanjima.

Dolazimo tako pred parkirane avtobuse i kamione, dobro se sjećam “Lasta” srbijanskog avtobusa i pokušaja da uđem ali me razdvojiše i poslaše preko puta na avtobusku stanicu, na raskrnici za Pale gdje je već bilo oko 20-tak odvojenih muškaraca. Čekajući tu, gledamo gluhonijemog čovjeka koji prolazi a četnici mu govore da stane, no on ih nije čuo. Oni su to shvatili kao ignorisanje i dva stražara koja su nas čuvali su pošli za njim a ja sam taj trenutak iskoristio i ponovo se vratio u kolonu sa narodom.

Ulazim u prvi avtobus, sjedam kad dođe četnik i naredi da izađemo i reče da su avtobusi samo za žene i djecu a kamioni za muškarce. Izlazim s jednim djedom i vidim ode on prema kamionima a ja samo prođem do drugog avtobusa, kad opet isto dolazi četnik i tjera, psuje nam majku balijsku, a ja za inat opet i sve tako dok najzad nisam ostao u četvrtom. Sjednem tako na stepenice kod zadnjih vrata preplašen, kontajući da me neće vidjeti ako opet uđu, kad me srećom ugledaše dvije vidno uplašene nene i predložiše da sjednem ispod njihovih nogu a one će me pokriti sa svojim torbama. Ulaze četnici provjeriše još jednom, izađoše pa tek onda krenu pun avtobus, u kojem se nije moglo da diše, strah znajući da je odzada na sećiji sjedio četnik i da svakog trenutka može da me nađe i izvede, natjera insana da preživi sve te patnje samo da stigne do slobode. Kada smo stigli do Bratunca, autobus broj 3 se pokvario, narod se uspaničio pa srećom izađe onaj četnik iz našeg avtobusa a mi krenušmo dalje. Odlučio sam da izađem ispod sjedišta i sjednem na stepenice opet.

Kada smo stigli do Kravica vidim do zuba naoružane četnike kako odoše uz brda a ispred naše avtobuske kolone i UNPROFOR-ovog mercedes koji nas je predvodio stajao je oklopni kamion, i dok smo čekali da ga maknu u međuvremenu vidio sam nekoliko vojnika koji ulaze u avtobuse i ponovo se sakrio. Čuo sam kada su pitali ako ima neko iz Cerske i da svi izvade pare i zlato koje posjeduju i daju im. Oni izlaze a mi krećemo dalje na put, izađem opet i sjednem na stepenice. Sjedeći na stepenicama i gledajući kroz prozor vidio sam prolazeći kroz Vlasenicu kako avtobuse lokalni Srbi pozdravljaju sa 3 prsta.

Nastavljamo prema Tišči gdje nas istjeravaju iz avtobusa i u tom momentu shvatam da mi je svejedno šta će biti sa mnom pa sam krenuo među prvima u koloni. Kada smo stigli do neke barikade izađe pred mene četnik i pita me kako se zovem i odakle sam. Prisjetio sam se u tom momentu da mu dam rođakovo ime (Mirsad) i da slažem da sam iz Konjevića Polja jer smo načuli da tragaju za ljudima iz Cerske. Čuo sam kako se raspituju za meni neka poznata imena a kasnije smo saznali da su se bojali Bošnjaka iz Cerske jer su oni bili poznati kao veoma opasni nepriatelji, i još neke iz Sela Džoze kod Srebrenice. Čekajući tako u koloni pogledam desno prema rijeci kad ugleda njih 20-30-tak četnika kako sjede pored jedne štale i pjevaju četničke pjesme. Tu su nas zadržali oko dvadesetak minuta dok jedan od njih nije uklonuo mine kako bi mi mogli da nastavimo dalje.

Ja sam i dalje ostao na vrhu kolone jer nisam više mario šta će mi se desiti i samo sam želio da se sve to završi. Nakon par kilometara pješačenja nailazimo na vojnike obučene u uniforme Armije B&H ali pošto su isto tako obučeni bili i u Potočarima oni četnici, ja im nisam odmah povjerovao kad su me pitali da li su nas četnici povrijedili, nego sam plačući rekao da nisu i nastavio da bi na nekoliko stotina metara ugledao svoga učiteja Bešira Aljukića skupa sa Salihom Brkićem, doktorom Ademom Korkutom i pakistanskim UNPROFOR-cima. Tek kada sam njih vidio shvatio sam da smo stvarno izvukli živu glavu i da sam ja, dječak od 16 godina, bio prvi koji su izašli na slobodnu teritoriju iz okupirane Srebrenice. Zahvaljući dragom Bogu, sutradan je stigla i moja familija.

Naši nas prebacuju na aerodrom Dubrave gdje ostajemo par dana, da bi nas Šaban Mumunović svojim kaminom prebacio u Tinju u školu. Tu se kasnije i nastanjujemo a u međuvremnu ja završavam školu i zanat za automehaničara. U junu 2000.godine odlučujem da se preselim u Ameriku, dolazim u Čikago, gdje se 2004. godine ženim a nedugo poslije toga postajem otac sina Adnana i kćerke Amine, te postajem džematlija Sabah Centra kod Senada ef Agića.

IMG 0634 600x800 1

Za SEJL MEDIA priredila HS