Home Novosti BiH ŠTA SE IZA BRDA VALJA: Je li rješenje Zapada za Balkan ispunjavanje...

ŠTA SE IZA BRDA VALJA: Je li rješenje Zapada za Balkan ispunjavanje težnji Srbije i Hrvatske?

Ako se zaista želi provesti trgovina suverenitetom i teritorijalnim integritetom na račun Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, kojom bi se namirili susjedni nacionalistički apetiti, razumljivo je onda da nacionalizam ne može i ne smije biti problem u Escobarovim i sličnim izvještajima.

Piše: Dženana Karup Druško za Antenu M

Gabriel Escobar, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a i trenutno glavni za provođenje američke politike na Zapadnom Balkanu (kao specijalni izaslanik), nakon sastanka sa specijalnim predstavnikom Evropske unije za dijalog Prištine i Beograda, Miroslavom Lajčakom, i predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, poručio je da je “prioritet da se nađe rješenje za čitav region, a ne samo za Kosovo i Srbiju“, te ponovio da “kategorički odbacuje povratak Vojske Srbije na sjever Kosova“.

Kada je prije nekoliko dana prvi put iznio taj stav reagirala je premijerka Vlade Srbije, Ana Brnabić, koja je na svom twiteru objavila: “Vidim da je moj prijatelj Gabe Escobar još jedan političar koji je nepokolebljivo protiv važeće Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a.“ Na stranu što se Srbija poziva na rezolucije Vijeća sigurnosti samo kad je u njenom interesu, a ne priznaje ih, kao ni međunarodno prav kad im ne to odgovara (uz brojne rezolucije i presude međunarodnih sudova za odgovornost Srbije u ratovima i zločinima počinjenim u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu), upada u oči da premijerka Srbije američkog specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan “Gabea“ naziva svojim “prijateljem“. Koliko smo još političara Zapadnog Balkana čuli da to govori?

Nije poznato da je premijerka Srbije raspalila roštilj za “Gabea“, kao što je njen predsjednik, Aleksandar Vučić, radio za austrijskog kancelara Sebastiana Kurtza, ili predsjednika Evropskog vijeća Charlsa Michela, ali nije poznato ni da je do sad ijedan političar Zapadnog Balkana Escobara javno nazvao svojim prijateljem. No, ima li prijateljstvo premijerke Srbije sa američkim specijalnim predstavnikom za Zapadni Balkan veze s navodnim obećanjima koje je predsjednik Srbije Vučić dao Escobaru prije nekoliko mjeseci, a koje je on ponovio na sastanku s političarima u Sarajevu, da će Srbija ući u NATO, što bi nesumnjivo bila velika odskočna daska za Escobarovu političku karijeru? Na pokušaje sarajevskih političara da Escobaru objasne kako je to samo nastavak dvostruke politike koju Srbija godinama vodi i koja je pod direktnim uticajem Rusije, Escobar ih je uvjeravao da je on dobio čvrste garancije Vučića u koje nema razloga da sumnja.

Bilo bi zanimljivo “Gabeove“ tvrdnje provjeriti nekim regionalnim referendumom u kome bi građani Srbije, Crne Gore, Kosova i Bosne i Hercegovine, odgovarali na pitanje da li su za to da Srbija postane članica NATO-a. S obzirom da bi to bila istinska garancija mira i sigurnosti u regionu, odnosno poštivanje demokracije i vladavine prava, ali i odustajanje od ideja “srpskog sveta“ a time i bilo kakvih pretenzija prema susjedima, skoro da i nema nikakvih sumnji da bi građani Bosne i Hercegovine, iako su preživjeli genocid za koji je po prvi put u historiji međunarodnog prava presuđena jedna država, Srbija (zbog nesprečavanja i nekažnjavanja) – glasali za, kao uostalom i građani Kosova i Crne Gore. S druge strane, nema nikakvih dilema kako bi glasali građani Srbije – bili bi protiv, što potvrđuju brojna istraživanja koja pokazuju da se smanjuje podrška građana Srbije evropskim i atlantskim integracijama, a NATO smatra agresorom koji je izvršio napad na Srbiju “bez ikakvih razloga“, jer to srbijanskoj javnosti pričaju godinama svi, od predsjednika, preko akademske zajednice, Srpske pravoslavne crkve, do medija. I nastavljaju, što jasno govori o Vučićevim obećanjima Escobaru, odnosno njegovim namjerama.

Kako će onda Srbiju uvući u NATO i pod “svoju kontrolu“? Obećanim teritorijama – kontrolom nad Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini, prosrpskom vladom dirigiranom iz Beograda u Crnoj Gori, uspostavljanjem zajednice srpskih opština na Kosovu koja će biti lojalna Beogradu? Dok istovremeno Rusija i Kina isporučuju oružje za Srbiju i provode strateške projekte kojima Srbija postaje još ovisnija o njih, a sredstva Srbiji isporučuju svi od SAD-a, preko Njemačke do kompletne Evropske unije time dodatno jačajući “pregovaračke pozicije“ i uticaj Srbije na cijeli region u kome je već dugo glavni izvor nestabilnosti? Svaki benefit za Srbiju, benefit je za Rusiju.

No, vratimo se beogradskom sastanku specijalnih predstavnika SAD i EU s Vučićem kome je povod bio dešavanje na Kosovu nakon koga je Escobar rekao i ovo: “Ovaj region ima bolju budućnost zajedno nego odvojeno. Bolja će vam biti budućnost u integracijama, nego kroz razdvajanje. Zahvaljujući prilikama koje pruža zajedničko tržište, postat ćete najbrže rastući region u Evropi. Ljudi sa Balkana odlaze u EU i Ameriku u potrazi za poslom, a trebalo bi da ostanu ovdje. Integracije i ekonomija je pravo rješenje.“

Svojim izjavama Escobar je indirektno potvrdio ono što su mnogi već spominjali i čega su se pribojavali, da se Kosovo rješava u paketu s drugim zemljama Balkana, prije svega Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom u kojima su trenutno i najžešća politička previranja. Uz to je Escobar još jednom potvrdio svoju tezu koje se drži od kako je došao na poziciju specijalnog savjetnika – na Zapadnom Balkanu nisu problem etno-nacionalističke politike i veliki uticaj Rusije u tome nego korupcija političara “pod plaštom nacionalnih interesa“ sa čim je Escobar početkom godine upoznao i američki Senat.

Koliko god to poznavaocima prilika na Balkanu zvučalo površno, naivno i pogrešno, sve više se čini da je Escobar to uspio nametnuti kao zvanični diskurs trenutne američke politike na Zapadnom Balkanu. U prilog tome govore dešavanja na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, gdje se podržavaju rješenja koja su ne samo štetna za ove države, nego dodatno jačaju ruski uticaj i potiskuju i SAD i EU. Jer, dok Rusija rovari po Zapadnom Balkanu i realizira sve svoje strateške projekte kojima iznutra urušava i slabi i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru i Kosovo, i jača svoju poziciju i izlazak (nakon Crnog) na Jadransko more, Zapad ponavlja poruke o zaštiti teritorijalnih integriteta i suvereniteta država Zapadnog Balkana.

U Crnoj Gori jačaju desničarske srpsko-proruske snage, na Kosovu američki ambasadori traže uspostavljane zajednice srpskih općina, u Bosni i Hercegovini nemaju nikakvu kontrolu nad Dodikom i Čovićem, naivno se nadajući da će to završiti preko Beograda i Zagreba koji prema Rusiji imaju ozbiljne političke i ekonomske dugove a Moskva takve stvari ne zaboravlja.

Kategoričan da na Zapadnom Balkanu neće biti rata, Escobar je indirektno najavio i da je osmišljeno rješenje za region: “Ne želim da ulazim u detalje razgovora, ali moram da kažem da postoje elementi za optimizam. Pored toga, želim da kažem da nam je potrebno ne samo rješenje ove sadašnje krize, treba nam održivo rješenje u kontekstu regionalne situacije.“ Optimizam za koga? Za velike sile koje povlače poteze na šahovskoj tabli, žrtvujući pijune?

Da li su SAD i Velika Britanija (prećutnom podrškom velikog broja evropskih političara), u uslovima ruske agresije na Ukrajinu i položaja u kome se našao NATO, požurili da pokušaju riješiti pitanje Zapadnog Balkana i to tako što će po svaku cijenu istisnuti Rusiju i preuzeti mjesto koje Moskva ima u odnosima sa Srbijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Kosovom? Nudeći im isto, ili čak i više, od onoga što im pomaže ili nudi Rusija? Zauzvrat bi Srbija (najodaniji ruski partner na Balkanu) ušla u NATO i pristala na rješenje za Kosovo koje joj, kakvo god bilo, ponudi SAD koje će izvršiti pritisak na Kurtija da to prihvati. S druge strane, Srbija bi dobila dodatne ustupke po pitanju Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Kako bi se obezbijedio konačan dogovor za “rješavanje regiona“ koji ne smije opterećivati tzv. srpsko-hrvatsko pitanje, odnosno odnose između jedne članice i druge buduće članice NATO, Hrvatska će dobiti ono što traži u Bosni i Hercegovini (uz podršku Beograda i Banja Luke), a Republika Srpska i Dodik će ostati nedodirljivi i izvan svih “reformi“ i pod kontrolom Beograda.

Smeta li nekome što bi to u najvećoj mjeri implementiralo poznati dogovor Cvetković-Maček, koji su i Milošević i Tuđman uzeli kao osnov za postizanje iste međunacionalne nagodbe (podijeljena Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo pod kontrolom i upravom Srbije)? Očito ne, pogotovo ne onima koji misle da time rješavaju probleme u regionu, i da se mir i sigurnost na Balkanu dugoročno mogu obezbjediti stvaranjem hrvatskog i srpskog svijeta u kojima bi svi bili namireni. Osim, naravno, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, koje bi svojom suverenošću, a u nekoj kasnijoj fazi vjerovatno i teritorijalnim integritetom, platile ceh za tuđe “diplomatske uspjehe“ i slavlje.

Nažalost pored Escobarovih izjava i neki potezi međunarodne zajednice govore u prilog ovoj tezi. Zahtjevi koji se upućuju Kurtiju za formiranje zajednice srpskih općina (i pored njegovih upozorenja da bi to bila druga Republika Srpska), politika i podrška djelovanju srpsko-ruskih grupa snaga koje ruše građansku Crnu Goru, izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije BiH, uz to što ruše građansku BiH, pogoduju ne samo Hrvatskoj, nego i srpsko-ruskim planovima na Balkanu.

Ukazujući na korupciju u Bosni i Hercegovini u izvještajima međunarodnih eksperata prokazuju se korumpirani nacionalisti iz – Sarajeva i podržava se rad državnog tužiteljstva, s druge strane i pored brojnih izvještaja koji govore o velikoj korupciji u Bosni i Hercegovini, te konkretnih saznanja o pojedinim slučajevima, takvih slučajeva nema ni u Banja Luci ni u Mostaru. Možda i zbog toga što bi takve akcije pravosudnih organa destabilizirale rukovodstva srbijanskih i hrvatskih satelita a što bi onda ugrozilo dogovorene “radove na terenu“? Ne svjedočimo li sličnom scenariju i u Crnoj Gori?

S druge strane, ako se zaista želi provesti trgovina suverenitetom i teritorijalnim integritetom na račun Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, kojom bi se namirili susjedni nacionalistički apetiti, razumljivo je onda da nacionalizam ne može i ne smije biti problem u Escobarovim i sličnim izvještajima.

Ukoliko najavljene odluke visokog predstavnika u BiH o dodatnoj izbornoj i ustavnoj reformi i reguliranju državne imovine zaista i odu u pravcu daljnjeg jačanja položaja Republike Srpske i kantona sa hrvatskom većinom, te završe s uspostavljanjem “legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH“, hrvatskom izbornom jedinicom, državnom imovinom u vlasništvu hrvatske izborne jedinice i Republike Srpske, onda će to biti i definitivna potvrda tačnosti ove teze. Kao što bi je potvrdila i odluka o izmjenama Zakona o predsjedniku Crne Gore na način da povrijedi Ustav Crne Gore. Ili formiranje zajednica srpskih opština, odnosno podjela Kosova. No, to bi, nažalost, bila slaba utjeha i Albancima na Kosovu i probosanskim i procrnogorskim snagama.

(SB)