Armija BiH

  • DA SE NE LAŽEMO: Banja Luka je 1995. bila pred iseljavanjem, ali, tada je, Armiji RBiH zaprijetio Holbrooke: a, gdje tada bio Dodik? (VIDEO)

    Duguje, Mile kukavica, odgovor na to pitanje

    Banjalučanima su već bile određene koordinate, kojima bi se trebali kretati tokom bijega, ukoliko Armija RBiH bude napredovala.

    Ovi snimci iz septembra 1995. sve pokazuju…

    (SB)

  • POTVRDIO MINISTAR: Nezaposleni borci mlađi od 57 godina uskoro će primati pomoć, kantoni mijenjaju zakone

    Implementirajući Zakon o pravima demobilisanih boraca i članova njihovih porodica Tuzlanski i Sarajevski kanton su na vladama usvojili izmjene i dopune Zakona o dopunskim pravima boraca. Time je prema riječima Salke Bukvarevića, federalnog ministra za boračka pitanja, otvoren put za usvajanje zakona na kantonalnim skupštinama, a potom će borci moći početi s predajom zahtjeva za egzistencijalnu novčanu pomoć.

    Ministar Bukvarević je obišao Tuzlanski i Sarajevski kanton koji su ga upoznali sa dosadašnjim radom na implementaciji Zakona o demobilisanim borcima.

    – Vlada Kantona Sarajevo je jučer na svojoj sjednici utvrdila Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o dopunskim pravima boraca. Također Vlada Tuzlanskog kantona je prije nekoliko dana utvrdila izmjene i prijedlozi su upućeni prema skupštinama kantona. Dakle, i mi ćemo nastaviti obilazak i drugih kantona. Ovo su lijepe vijesti iz KS, uvaženi su zahtjevi boraca i ide to na Skupštinu KS. Očekuju oni do kraja aprila da bude sjednica Skupštine, a onda u maju da mogu borci predavati svoje zahtjeve za dobijanje egzistencijalne novčane pomoći – rekao nam je Bukvarević.

    Podsjeća da je na snagu stupila i odluka u ZDK, koja tretira borce mlađe od 57 godina.

    – Borci već prikupljaju papirologiju i predaju. Tamo se već pripremaju općinske službe BIZ-a i kantonalno ministarstvo da donese rješenja. U Kantonu Sarajevo je oko 4.000 nezaposlenih boraca mlađih od 57 godina, a u Tuzlanskom kantonu je taj broj mnogo veći, oko 7.000 je, oni ubuhvataju i Podrinje. I jedan i drugi kanton će za egzistencijalnu pomoć izdvojiti po pet miliona KM – rekao nam je Bukvarević.

    Dodaje da će u KS ići po pet KM za svaki mjesec proveden u vojsci, dok je u TK nakon što zakon usvoji Skupština TK donijeti podzakonski akt, dok vidi koliko je tačno boraca mlađih od 57 godina, kojim će se odrediti visina po mjesecu provedenom u vojsci.

    Izvor: Faktor

  • Sjećanje na Gorana Čišića: Heroj koji je poginuo s imenom Bosne na usnama

    Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf, posljednje su riječi velikog heroja odbrane Bosne i Hercegovine, komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije Republike BiH, nositelja najvećeg ratnog “Zlatnog ljiljan”. Zvao se Goran Čišić.

    Piše: Faruk Vele

    To ime je dobro poznato svim bosanskohercegovačkim patriotima. Ne toliko onima koji svoj “patriotizam” danas štite velikim riječima i zlatnim karticama, kojima su usta puna Bosne dok prave ‘talove’ i žude za moći i raskoši, a sugrađani im pate u neimaštini, već istinskim sinovima i kćerima ove zemlje. Da, onima koji, valjda, danas više nikome ne trebaju.

    Odlazak ratnika

    Goran Čišić poginuo je na današnji dan prije tačno 25 godina. Stradao je u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, tačnije u rejonu sela Podripci kod Bugojna.

    “Odlazak ratnika”, napisao je Senad Avdić u “Oslobođenju” decembra 1994. godine u povodu ove tužne vijesti.

    Goran je imao samo 38 godina u trenutku kada je položio svoj život za domovinu. Poticao je iz čuvene mostarske porodice Čišića, koja je iznjedrila i znamenitog Mostarca Huseina Husagu Ćišića, intelektualca i antifašistu koji je na Ustavotvornoj skupštini nove Jugoslavije jedini digao glas protiv nepriznavanja Bošnjaka. Takvi su, eto, Čišići.

    Veliko je Goranovo djelo. Bio je, ostat će zapisano, član užeg rukovodstva Patriotske lige. Obavljao je dužnost komandanta Nastavnog centra, komandira Diverzantsko-izviđačkog voda, komandanta Protivdiverzantskog odreda, načelnika štaba 317. slavne brdske brigade Gornji Vakuf, operativca u Operativnoj grupi „Zapad“, te komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Stradao je u činu natkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH.

    Bio je, bilježio je Avdić, komandant za kojeg su njegovi borci tvrdili da poginuti ne može.

    “Kaži Bosno treba li ti krvi, Goranovi borci da će ti je prvi”, pjevali su tih dana oni koji nisu dozvolili da Bosna šaptom padne.

    Godine 1993., dok je Gornji Vakuf osam mjeseci bio u potpunom okruženju i u njega se moglo doći samo “vratolomnim planinskim putevima”, Čišić i njegovi momci, predvodeći ostale jedinice 317. slavne brdske brigade Armije RBiH, svojim smjelim akcijama oslobodili su zaleđinu grada i omogućili komunikaciju sa susjednim općinama.

    I danas se u Vakufu sjećaju kako je komandant Goran jurišao pucajući iz terenskog vozila pri brzini od sto na sat, prolazeći silovito kroz neprijateljske linije, te kako je u više navrata zamalo stradao od neprijateljskih snajperskih hitaca.

    “Ne, Goran ne može poginuti, ja sam u to uvjeren – pričao je avgusta 1993. Senadu Avdiću, u grotlu gradića u srednjoj Bosni opkoljenog Tuđmanovim tenkovima i elitnim snagama, Goranov najbolji borac i kum Hakija Topić, koji je kasnije i sam poginuo.

    Branio je Čišić i Sarajevo. Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog glavnog grada pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva, zapisao je Hasib Mušinbegović.

    U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi radi oslobađanja Trnova. U oktobru 1992. sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu, no morao se brzo vratiti, jer su postrojbe HV/HVO-a ponovo udarile na Gornji Vakuf kako bi ga okupirale.

    Na dženazi Gorana Čišića decembra 1994. plakao je grad koji je odbranio. Padao je tog dana teški snijeg. Pred mezarom mrtvog komandanta stajali su dugo postrojeni njegovi borci, dajući svoj posljednji zavjet.

    Uprkos svim poratnim izdajama heroja, bivših boraca Armije RBiH, izdajama ideja za koje su oni žrtvovali svoje živote, uprkos činjenici da su “junaci” svih “berlinskih brigada” postali mjera uspjeha u ovom društvu, velikani poput Čišića i drugih ostali su svijetli simboli, stubovi našeg ponosa.

    Ulica u Sarajevu

    Iza Gorana Čišića ostali su supruga Hasiba, sin Mensur i kćerka Sanja. Sin Mensur je, kao i njegov otac, danas je veliki borac u svakodnevnici koja je poštenom čovjeku nije naklonjena. Neka mi ne bude zamjereno, no vjerujem da bi rahmetli Goran, ali i njegovi saborci, voljeli vidjeti bolje uvjete u kojima žive i rade potomci čovjeka koji je za slobodu ove države dao sve što je mogao. Navedeno neka ostane emanet svima koji su koji poštuju djelo komandanta Čišića. Makar je toliko zaslužio.

    Iza velikog Bosanca i Hercegovca je ostala i jedna ulica u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, kao i planinarski pohod kojim ga se sjećaju. Planinari će i sutra pohoditi mjesto na kojem je stradao Čišić, a prigodnom akademijom će ga se i večeras prisjetiti i njegovi saborci iz Udruženja “Goranovi”.

    Nažalost, Goranovo ime izbrisano je iz naziva osnovne škole u rodnom gradu. Tako su tražili oni koji su tražili da zaboravimo prošlost, iako nam se ona iznova i iznova ponavlja. Zato Goranovo ostaje urezano u srcima svih istinskih bosanskohercegovačkih patriota.

    (Radio Sarajevo)

  • Objavljen borački registar: Pročitajte koliko je ko dana proveo u ratu

    Jedan od tri glavna zahtjeva demobilisanih boraca proteklih godina bio je i jedinstveni borački registar. Iako prilično skriven od javnosti, registar je ugledao svjetlo dana i u njemu možete pronaći podatke o tome koliko je koji borac učestvovao u borbama tokom agresije na BiH.

    Link na internet stranici resornog ministarstva, koji vodi ka bazi podataka registra nije objelodanjen bh. javnosti na “sva zvona”, no ipak postoji.

    Na jednoj od podstranica Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata dolazimo do formulara u kojem je potrebno unijeti tačne podatke, odnosno prezime i ime osobe koja je bila dio Armije RBiH ili MUP-a RBiH.

    Dakle, ne postoji jedinstvena lista imena, već je potrebno znati koga tačno želite “provjeriti” i saznati da li je ratovao i koliko je tačno dana proveo u uniformi.

    Na prvu pretragu može se zaključiti da baza podataka nije potpuno kompletirana, no pretraživanje radi i u njoj se već nalazi veliki broj osoba koje su učestvovale u odbrani Bosne i Hercegovine.

    Do pretrage ćete stići na način da odete na LINK OVDJE. Nakon što vam se na prvu učini da stranica nije dostupna i pojavi se crveni trokut, kliknite na “Advanced”, a zatim ispod na opciju “Proceed to 80.65.64.70 (unsafe)”.

    Kada napokon stignete do baze podataka, unesite prezime i ime osobe koju tražite, ispunite zadane simbole i kliknite na “Traži”.

    Jedinstveni registar boraca je objavljen na osnovu Zakona o pravima branilaca/branitelja i članova njihovih porodica/obitelji te Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica – Zakon o pravima razvojačenih branitelja i članova njihovih obitelji.

    Nedugo nakon objave ove informacije došlo je do preopterećenja servera na stranici resornog ministarstva pa je stranica postala nedostupna.

    (Klix.ba)

  • DŽEFEROVIĆ UZBURKAO DUHOVE: „Armija BiH je imala ispravan cilj, pokazala je to i druga velika pobjeda u Bugojno nad snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog poduhvata“!

    Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović boravio je u posjeti općini Bugojno, gdje prisustvovao i Svečanoj akademiji održanoj povodom obilježavanja Dana bugojanskih jedinica i 25. godišnjice Kupreške operacije.

    Džaferović se obratio okupljenima u sali Općine Bugojno, na manifestaciji koju je organizovalo Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, poručivši da je riječ o dva izuzetno značajna historijska datuma koja se tiču perioda odbrambeno-oslobilačkog rata.

    – Ova akademija spaja dva krucijalna događaja, kada je u pitanju odbrana Bugojna i cijelog ovog kraja Bosne i Hercegovine. Prvi događaj je 27. godišnjica formiranja Prve bugojanske brigade Armije Republike BiH, a drugi je 25. godišnjica Kupreške operacije. Prvi događaj simbolizira odbrambenu, a drugi – oslobodilačku dimenziju herojske borbe Armije Republike BiH – kazao je.

    Dodao je da su već i prije osnivanja Prve bugojanske brigade, ove jedinice odigrale presudnu ulogu u odbrani Prusca od nasrtaja velikosrpske agresije u ljeto 1992, naglasivši da će ostati zapamćeno da su bugojanske jedinice ARBiH tada tehnički daleko nadmoćnijem i opremljenijem agresoru tada nanijele tolike gubitke da se velikosrpska armada više nikada nije usudila da zauzme Prusac.

    – Da ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog poduhvata. O prirodi tog agresorskog poduhvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i Haški tribunal u svojim presudama – kazao je Džaferović.

    Dodao je da se strateški i moralni značaj bugojanskih jedinica ogleda i u činjenicu da nisu branile samo bugojansku, već su dale značajan doprinos i u odbrani susjednih općina, navodeći primjer odbrane Gornjeg Vakufa.

    – Upravo u tom gradu, agresor je pokazao svu svoju nemoć spram Armije RBiH, a svaki pripadnik Armije RBiH koji je učestvovao u toj herojskoj odbrani može da osjeća samo najveći ponos, i zbog vojne i zbog moralne supremacije u odnosu na agresorske sile – kazao je član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

    On je u svome obraćanju izdvojio Kuprešku operaciju, kao posebnu, jer je bila prva oslobodilačka akcija ARBiH u Bugojnu, kada su bugojanske jedinice napravile prodor prema Kupresu, oslobađajući značajan dio općina Bugojno i Donji Vakuf, kao i sam Kupres.

    – Činjenica da je Armija RBiH, nakon konsolidacije i organizacije, pokazala da je u stanju ne samo braniti se, već i oslobađati teritoriju imala je presudan značaj. Kupreška operacija na jako dobar način ilustruje probijanje ne samo vojnog fronta, nego i mentalne barijere koje je 1994. godine izvršila Armija Republike Bosne i Hercegovine. Od isključivo defanzivne pozicije došli smo u poziciju legitimne, oslobodilačke ofanzive. Konačno smo počeli da igramo bijelim figurama – kazao je Džaferović.

    On je kazao da, povodom godišnjice tih događaja, želi istaknuti važnost njegovanja pobjedničke dimenzije Armije Republike BiH i pobjedničkog mentaliteta, za koji su osnov dale veličanstvene oslobodilačke operacije iz 1994. a posebno iz 1995. godine.

    – To je od posebnog značaja u političkom kontekstu, gdje naša zadaća ne može biti svedena samo na odbranu interesa države BiH od političkih nasrtaja retrogradnih sila. U periodu koji je pred nama, od najvećeg je interesa da krenemo u političko oslobođenje javnog prostora u BiH, koji je već decenijama kontaminiran retrogradnim politikama i ideologijama – poručio je Džaferović.

    Naglasio je da je prvi korak u tom procesu depolitizacija pravosudnih institucija u BiH, koje su u određenoj mjeri uzurpirale te retrogradne politike, te da u proteklih nekoliko godina neprestano svjedočimo pokušajima da se, kroz permanentno pokretanje neosnovanih optužnica protiv pripadnika Armije RBiH, uspostavi etnički balans u procesuiranju ratnih zločina.

    – Cilj je, što je više moguće, izjednačiti Armiju RBiH sa VRS-om i HVO-om. Najprije se to radi, na kvantitativnom planu, optuživanjem što većeg broja pripadnika Armije RBiH, te smanjenjem broja procesa protiv pripadnika drugih; a zatim i na kvalitativnom planu, gdje se oslobodilačke akcije Armije RBiH na vještački način pokušavaju kvalificirati kao udruženi zločinački poduhvati, s ciljem njenog izjednačavanja sa agresorskim formacijama – kazao je Džaferović.

    Naglasio je da se Armija RBiH u Bugojnu kao i drugim dijelovima BiH suprotstavljala udruženom zločinačkom poduhvatu, te da do sukoba između Armije RBiH i HVO-a ne bi došlo da nije bilo velikodržavnih pretenzija i udruženog zločinačkog poduhvata usmjerenog protiv države BiH, čiji su izvođači bili HV i HVO-a.

    – Bošnjacima Bugojna, kao i Bošnjacima cijele Vrbaske doline bila je namijenjena sudbina nestanka, i da nije bilo Armije RBiH danas ne bi bilo ni Bošnjaka u Bugojnu. Svako ko je počinio zločine mora odgovarati, i niko nije oslobođen krivice, ali je nedopustivo da se tendenciozno i selektivno procesuira samo pripadnike Armije RBiH, a da istovremeno niko ne odgovara za zločine nad Bošnjacima u Bugojnu – kazao je Džaferović.

    Smatra da je potpuno nedopustivo da Tužilaštvo BiH nije procesuiralo odgovorne za ubistvo 45 bošnjačkih civila u Vrbanji.

    – Za ovaj zločin osuđeno je samo jedno lice, i to na temelju vlastitog priznanja, dok Tužilaštvo već decenijama ne pokazuje nikakav interes da procesuira i desetine drugih odgovornih, za zvjerstva u Vrbanji. Štaviše, kako ističu iz udruženja žrtava, pojedini tužioci su pokazali i otvorenu spremnost da zataškaju procesuiranje odgovornih za ovaj zločin. Nije jedan čovjek ubio 45 nedužnih civila, i Tužilaštvo mora da procesuira odgovorne – poručio je Džaferović.

    Istakao je da se Bugojno i bugojanske jedinice trebaju da se ponose svojom časnom i herojskom ulogom u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije, naglasivši da je Bugojno, kao izuzetno razvijena općina, dala krucijalne resurse u odbrani i primila i zbrinula veliki broj izbjeglica iz gradova širom BiH.

    – U životu svakog čovjeka postoje granične situacije, trenuci velikih izazova kada ljudi pokažu ko su i šta uistinu. Način na koji se u takvim situacijama postavimo ostaje trajno obilježje našeg identiteta. Suočeni sa najvećim izazovima i opasnostima, pokazujemo – jesmo li slobodni ljudi ili nismo. Takva je granična situacija za sve nas bio period odbrane od agresije, od 1992. do 1995. godine. Pokazali smo da smo u stanju odbraniti se, časno i dostojanstveno, i sačuvali smo državu Bosnu i Hercegovinu, kao najbolji državno-pravni okvir našeg historijskog postojanja – poruka je člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića.

    Svoje obraćanje je zaključio riječima da način na koji se sjećamo tog perioda najbolje opisuje ko smo danas.

    – Neki bi željeli da se stidimo borbe, žele nas ušutkati, jer im smeta naša sloboda i država Bosna i Hercegovina. Neka znaju da nikada nećemo oboriti glavu. Mi imamo razloga da se ponosimo, i uvijek ćemo se se ponositi veličanstvenom borbom Armije Republike Bosne i Hercegovine – zaključio je Džaferović, saopćeno je iz Predsjedništva BiH.

    (SB)

  • Zlatni ljiljani Podrinja poručuju Komšiću i SDP-u: Ne popuštajte pred pritiscima dezertera

    Udruženje dobitnika najvećih ratnih priznanja Podrinja osuđuje sramne kvalifikacije koje je iznio član Predsjedništva tzv. «Naše stranke» Tarik Haverić u ime te političke opcije i otuđenih dijelova SDP-a, u javnim nastupima u kojima se promoviše razbijanje patriotskog političkog bloka u Bosni i Hercegovini.

    Najprije je u programu Federalne TV Haverić, na ciničan i bahat način, odbio odgovoriti na pitanje koje su mu postavili povratnici iz Podrinja: da li priznaje međunarodne granice u kojima je priznata Bosna i Hercegovina, što uključuje i brigu o povratnicima u Podrinju, ili je briga njegove političke opcije svedena isključio na područje Kantona Sarajevo?
    To je prvi put da je ikada jedan političar iz reda stranaka sa sjedištem u Federaciji otvoreno odbio kazati da priznaje međunarodno priznate granice Bosne i Hercegovine.

    Da stvari mogu biti i još gore, Haverić je pokazao, kada je u programu N1 kazao da njegova stranka ima interes samo za Kanton Sarajevo, nazivajući ga čak «Republikom Sarajevo». To bi, nakon odbijanja da prizna BiH u njenim granicama, jedino moglo značiti podjelu suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH na «Republiku Sarajevo», «Republiku Srpsku» i valjda još neke republike, što je najveća uvreda za sve časne ljude u ovoj zemlji, a najviše za žrtve genocida, čiji je cilj bio takva podjela BiH.

    Samo je jedna republika i cjelovita država – a to je Bosna i Hercegovina, za koju su patriote i Podrinja i Sarajeva i svih krajeva Bosne i Hercegovine bile spremne položiti živote 1992-1995, dok nas je Haverić iz udobnih fotelja u Parizu svrstavao među nacionaliste i izjednačavao sa onima koji su vršili agresiju i genocid.
    Zlatni ljiljani Podrinja očekuju od patriota u DF-u i zdravim dijelovima SDP-a i njihovih lidera Željka Komšića i Nermina Nikšića da neće naivno nasjesti na priču, koju im plasiraju dezerterske strukture i ubačeni elementi. Sve patriotske snage moraju biti ozbiljne i ne smiju razmišljati samo o vlastitim i stranačkim interesima, već o državi i ljudima širom Bosne i Hercegovine, i ujediniti se radi viših ciljeva i očuvanja cjelovitosti jedine nam države.

    (SAFF.ba)

  • Priča o Dragi Iliću majoru 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine

    Čitavo vrijeme posljednje operacije 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, “Sana 95”, na glavnom isturenom komandnom mjestu nalazio se i major Drago Ilić.

    U posljednjim danima operacije “Sana 95” sa svojom jedinicom je bio stacioniran u neposrednoj blizini Sanskog Mosta te je pružao artiljerijsku podršku snagama koje su napredovale prema Prijedoru. Na pitanje kako je biti Srbin u 5. korpusu ARBiH, odgovorio je: “Pravo da vam kažem, ne znam kako da odgovorim na to pitanje. Nisam jedini Srbin u korpusu. Ima nas nekoliko starješina srpske nacionalnosti. Ima i Hrvata te Albanaca”.

    U vrijeme socijalističke Jugoslavije bio je kapetan u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Rodom je iz Šipova, a odrastao je u Jajcu.

    Izbijanje ratnih dejstava ga je zateklo u Bihaću, gdje se već u aprilu 1992. godine pridružuje Teritorijalnoj odbrani Bihaća. Iako je mogao na hiljadu načina da napusti Bihać, to nije učinio i ostao je sa svojim Bišćanima u dobru i zlu. Nije otišao niti u posjetu porodici koja je bila u inostranstvu. Naprotiv, porodicu je doveo u Bihać. Čitavo vrijeme rata je proveo na terenu, na ratištu te je učestvovao u gotovo svim ratnim operacijama 5. korpusa. Najviše kao načelnik artiljerijsko – raketne jedinice protivvazdušne odbrane. Kako navodi, nije učestvovao u pješadijskim borbama, jer je zadatak njegove jedinice bio da brani nebo iznad slobodne bihaćke teritorije. Prema njegovom svjedočenju tokom rata su oborena tri srpska aviona, dok ih je dosta ometnuto da djeluju. Ipak, tokom operacije “Sana 95” njegova jedinica je pružala i artiljerijsku podršku pješadijskim napadima 5. korpusa.

    Autor Ekrem Halilagic Bihac

    (ZASREBRENICU.ba)

  • Braća Dragan i Marinko Pekić – i pored poziva da se priključe HVO zakletvu su položili Bosni i Hercegovini

    Majka Mara imala je dva sina, Dragana (13.3.1952 – 22.7.1993.) i Marinka (8.1.1956 – 9.10.1994.), oba su poginula na linijama odbrane Konjica, kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine.

    Stariji je prvi poginuo. Zvali su ga u Hrvatsko vijeće odbrane, vršili razne pritiske i davali obećanja, ali on datu zakletvu saborcima, Konjicu i Bosni i Hercegovini nije htio pogaziti. Nikada se nije pokolebao, a kad je, sa suprugom Mirom (rođ. Džumhur) dobio sina Alena još odlučnije je, govorila je njegova majka, odlazio na zadatke, zajedno sa svojim komšijama sa Tuščice. Dragan je sa porodicom stanovao u jednoj maloj sobici, nije htio uzimati napuštene tuđe stanove ni stvari, jer znao je kako je to teško zaraditi. Plavokosi Dragan imao je nadimke Tiće i Lela, svi su ga znali, a 60-tih godina bio je prvi konjički kolporter – ulični prodavač novina. Kao mali ostao je bez oca i počeo je zarađivati svojim radom. Kasnije se zaposlio u Vijčari, a dopunski je radio kod mesara Smaje. Lela nije imao visoke škole, stanove, auta ni funkcije, ali je kroz život naučio da cijeni slobodu, pravdu, sebe, druga, komšiju i sve druge i drugačije oko sebe. Dragan je bio omiljen u društvu, volio je igrati lopte na Partizanovom igralištu, posebno se isticao na noćnim turnirima kada je nastupao za “Vijčaru” i za Tuščicu. Volio je ribolov i planinarenje, volio je Neretvu, Prkanj, konjičko kino i sve što je konjičko. Tuščica, Neretva, Prenj, Ljubina, Varda, Trešanica i Stanica, sve ulice i cijela općina Konjic, slobodni su, a Konjic treba zapamtiti da je svoj doprinos tome dao i Dragan Pekić Lela, zajedno sa bratom Marinkom, koji je poginuo 9.10.1994. godine u Džajićima.

    Jedan mostić na Tuščici zove se “Most braće Pekić”, kojeg saborci sagradiše i otvoriše 24. novembra 2016. godine, kao nezaborav na konjičke patriote, braću Pekić. Na granitnoj spomen – ploči pored mosta piše “Mostovi spajaju ljude, a ovaj spaja sjećanje na Marinka i Dragana – Prijatelji i saborci 443. bbr.”

    (Autor: Mirsad Čukle / bosnae.info)

  • ZABORAVLJENI HEROJI: Brigadir Ivan Mijačević

    Brigadir Ivan Mijačević je vjerovatno manje poznat u cijeloj BiH,komandant odbrane Gradačca.

    U vrijeme dok su ga još vrbovali u “pravi” HVO, nudili mu kojekakva mjesta i pozicije, “Mijač” je izabrao da brani svoj rodni grad, objasnivši to jednom jedinom rečenicom: “Ja nisam Hrvat po zanimanju, nego samo po nacionalnosti”.

    Ivan Mijačević, u narodu poznat kao Mijač, bio je prije svega čovjek i borac za Bosnu i Hercegovinu i svoj Gradačac.
    – Bio je komandant najmnogoljudnije i prve viteške brigade u Bosni i Hercegovini.

    Legendarni zapovjednik 107. viteške brigade umro je 5. Septembra 2007. godine od posljedica teškog moždanog udara zbog kojeg je izgubio moć govora i ostao nepokretan.

    R.I.P Mijače Zauvijek smo ti zahvalni… !!!

    (ZASREBRENICU.ba)

  • ŽIVOT PIŠE ROMANE: Emina Halilović, od borca Armije R BiH do vlasnice jednog od najboljih restorana u Calgariyu

    „Za dvije godine rada, zahvaljujući našoj upornosti, uspjeli smo doći na listu 10 najboljih restorana koje vrijedi posjetiti u Calgaryu. Vole našu kuhinju, a za baklavu kažu da je najbolja na svijetu.Sada su nam gosti pored naših sa Balkana, i Kinezi, Filipinci, Kanađani, Rusi, Turci, Pakistanci. Svi koji probaju našu kuhinju dođu ponovo u naš restoran Cozy Kitchen“.

    Emina Dedić-Halilović, uspješna je Bosanka u Kanadi. Nije bilo lako napustiti BiH. Prvi put su sa dvoje djece otišli 2001. godine, ali želja da se vrate u domovinu bila je jača od svega što im je Kanada nudila. Čak ni to što su 2006. dobili kanadsko državljanstvo nije ih moglo zaustaviti. Vratili su se, ali nakon nekoliko godina borbe za posao, za preživljavanje, shvatili su da ljubav prema Bosni nije dovoljna, da bi opstali. I ponovo 2012. put pod noge. Kanada.

    -Sa suprugom Nisvetom i dvoje djece rat sam provela u svojoj zemlji. Nakon rata, radila sam u Opštini Novi Travnik na poslovima inspektora za rad i radne odnose. Suprug Nisvet, magistar tehničkih nauka, radio je kao rukovodilac raketnog sistema u travničkom ” Bratstvu”. Sada već daleke 1996., rahmetli general Mehmed Alagić pozivao nas je da dođemo u Sanski Most, rodno mjesto mog supruga.

    Isti dan dobila sam posao, opštinska Služba za inspekcijski nadzor i na tim poslovima ostajem sve do 23.jula 2001.godine.Odluka da napustimo našu zemlju je prevagnula pozivom moje starije sestre dr.Skenderije Huskić i njenog supruga, koji su vec 1994. godine otišli za Kanadu.Prvi radni dan mi je bio već 1.august 2001., priča nam Emina.

    Nova sredina, novi ljudi, sve nepoznato. Novo radno mjesto, poslovi čišćenja salona automobila, muzeja…noćna smjena od 22 sata do 6 ujutro.

    -Suprug, ja i dvoje djece. Po cijelu noć radiš, a ujutro djecu u školu, a i nas dvoje isto. Sve ispočetka. ESL program na Bow Walley College, učimo engleski. Nakon godinu dana dobila sam posao u lancu trgovina ” Sunterra “, na odjelu kolača i peciva. Tu sam stekla znanje koje mi je bilo odskočna daska za posao kojim se danas bavim. Pet godina sam radila u trgovini, a suprug je nakon završenog ESL programa dobio posao mašinskog inženjera, po preporuci našeg čovjeka iz Novog Travnika, kaže Emina.

    Nostalgija za Bosnom svakog je dana bila sve veća.

    -Sjeli smo nas četvero, i nakon što smo dobili kanadske pasoše, razgovarali šta da radimo. Donikelo smo odluku, spremili se i nazad u našu domovinu. Za tih pet godina u Kanadi, nismo mogli objasniti ljudima, kako to mi toliko volimo Bosnu, mi koji smo bili u njoj kada je bilo najgore sada se iz rahatluka vraćamo u neizvjesnost. Po njihovoj priči, njima je bilo ovdje teže nego nama u ratu. Što bi rekao jedan moj prijatelj borac „jeste Emina, njima je bilo teže na -30 okretati antenu da vide kako je nama u Bosni u ratu“. I tako, 2006. vraćamo se u Sanski Most. Pratimo konkurse, prijavljujemo se, ali bez obzira što ispunjavamo sve uslove posla za nas nema. Nisi član vladajuće stranke, i nemaš šansi, prisjeća se Emina onoga što je prolazila prije 12 godina.

    I ponovo sa suprugom kreće u poslovnu avanturu. Otvaraju trgovinu PVC stolarije, da ne bi zavisili od politike. Radili su četiri godine, dok dugovanja kupaca nisu prešla cifru od 15. 000 KM.

    -Pošteni su to ljudi, ali nisu imali odakle da plate. Zavaljeni u dugove, posao ne ide, ne znamo šta da radimo. I onda poziv vlasnika kompanije u Kanadi gdje je suprug radio, da dođe i da odmah ima posao. Nisvet već šest mjeseci putuje iz Sane u Gračanicu, na posao u firmu „Širbegović“, gdje je bio direktor čeličnih konstrukcija. Plate mjesecima ni na vidiku, a da ne govorimo o 400 radnika koji su radili džabe. I ponovo suprug i ja pakujemo kofere, i drugi put dolazimo u Kanadu. Ostavljamo roditelje, djecu, braću, sestre. Ponovo se moramo dokazivati, priča nam Emina.

    Od 2012. do 2016. radi u „Suntera market“, kao šef odjela pekarski proizvoda.

    -Znam da vrijedim više, ali satnica ne ide gore. Sjedam sa menadžerom da porazgovaramo. Kaže šta je u pitanju, odgovorim satnica. Nakon tri godine rada ista. Samo sam mu rekla, ja vas napuštam. Kada? Kažem ,sutra! U šoku je, ali mu odgovaram, nema više potrebe za povišicom, otvaram svoj restoran.

    I tako, 16.augusta 2016.godine otvorismo restoran ” Cozy Kitchen“. Za dvije godine rada, ni jedan dan nismo imali slobodan.Toliko sam radila da su nas Kanađani prepoznali, a sva hrana koju nudimo, nešto sasvim novo je njima ovdje. Popularna CBC radio i TV kuća nas je reklamirala, da nismo ni znali da su već bili naši gosti. Zamislite, kada vam svaki dan dođe 100 gostiju a nakon reklame na toj TV kući taj broj se četiri puta uveća, ponosno nam govori Emina.

    U Kanadi im je život super. Sve imaju, uspješni su. Ali, nostalgija za Bosnom nikada nije iščezla.

    -Možda se jednom vratimo. Možda….ali za sada, nema mjesta u Sanskom Mostu, niti našoj Bosni za nas, kaže Emina.

    Pripadnici Armije RBiH

    Emina je majka dvoje djece. Kćerka je stomatolog, udala se, živi i radi u Sarajevu. Emina i Nisvet su tokom rata bili pripadnici Armije R BiH. Najmlađi su bračni par, koji je 1995. godine usvojio djevojčicu iz Srebrenice, Mubinu Ajšić, koja je sretno udata i živi u Americi.

    (E.L. / Index.ba)

Close
Close