Stogodišnjicu završetka Prvog svjetskog rata Vojska Srbije obilježit će velikom vojnom vježbom koja će trajati šest dana i održavat će se na devet lokacija.
Vojska Srbije će povodom istorijskog datuma upriličiti šestodnevnu taktičku vježbu sa bojevim gađanjem “Vijek pobjednika 1918-2018” koja će početi u ponedjeljak. U vježbi na devet lokacija učestvovat će 7.000 vojnika i predstavit će se 538 složenih borbenih sistema Kopnene vojske, Ratnog vazduhoplovstva i PVO-a.
Ipak, poseban datum bit će 10. novembar, koji je, kako kažu u Ministarstvu odbrane, označen kao Dan visokih zvanica.
– Taj dan će biti utoliko specifičan što će biti angažovani cjelokupni borbeni efektivi koji u vježbi učestvuju. Na vježbi će biti više od 7.000 vojnika, i to na devet lokacija: na poligonima “Pasuljanske livade”, “Pešter”, “Titel”, “Međa”, “Borovac” i “Orešac” i u rejonima Velikog Jastrepca, Zvorničkog jezera i Sremske Mitrovice – kažu u Ministarstvu odbrane.
Posebnu pažnju javnosti na vježbi trebalo bi da privuče čak 538 složenih borbenih sistema Kopnene vojske, Ratnog vazduhoplovstva i Protivvazdušne odbrane.
– Od najznačajnijih borbenih sistema Kopnene vojske na vježbi će učestvovati tenk M84, borbeno vozilo pješadije M80, samohodna haubica 122 mm “gvozdika”, borbena oklopna vozila POLO M83 i BRDM-2, top haubica 152mm “nora” i višecjevni lanseri raketa “oganj” i “plamen-S”, samohodna lansirna oruđa “strela 10M” i “strela 1”, borbeno policijsko vozilo M-83, mali “miloš”, amfibijska vozila, radar “žirafa”, terenska vozila “hamer”, “difender”… Iz sastava Ratnog vazduhoplovstva na vježbi će učestvovati avioni “mig-29”, “orao J22”, “galeb”, i AN-26, helikopteri “gama”, MI-8 i MI-17, sistem KUB i radar AN TPS-70 – podvlače u Ministarstvu.
Podsjećanja radi, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je ovu vojnu vježbu najavio kao najveću u regionu, na kojoj će građani moći da vide više desetina puta moćniju Vojsku Srbije u pogledu opreme i naoružanja, piše Blic.
Pripadnici Specijalne brigade Kopnene vojske Srbije u ponedeljak, 5. novembra, na Zvorničkom jezeru u Sakaru, obavili su generalnu probu vojne vježbe „Vijek pobjednika 1918-2018”, koja će, povodom stogodišnjice pobede u Prvom svetskom ratu, 10. novembra biti izvedena i u opštini Mali Zvornik.
„Učesnici vježbe bit će u uniformi Vojske Srbije i koristit će manevarsku municiju i potrebne artificije (pirotehnička sredstva) za izvođenje vježbe”, saopšteno je iz ove jedinice.
Nedavno je u jednom selu blizu Posušja svečano otkriven novi spomenik – u obliku Velike Hrvatske.Spomenik je izrađen po nacrtu fra Marija Knezovića koji je otprije poznat po sličnim akcijama.
U malom selu Broćancu kod Posušja, prije dvadesetak dana, postavljen je spomenik posvećen poginulima za hrvatsku slobodu. I to ne bi bilo ništa čudno da se ne radi o spomeniku koji je u obliku jedne od verzija Velike Hrvatske.
Spomenik je inače izrađen po nacrtu fra Marija Knezovića, a napravio ga je kipar Grgo Mikulić.
Otvoren je povodom tradicionalnog okupljanja Širića i Knezovića u Broćancu i nakon svečane svete mise koju je fra Knezović predvodio. Spomenik je na svečanosti i blagoslovljen, a iz općine Posušje su se kasnije pohvalili ovim događajem na svojim službenim stranicama, očito ne vidjevši ništa sporno u svemu.
Inače, svećenik Knezović, koji je i idejni začetnik spomenika, prošle se godine na malonogometnom turniru u Širokom Brijegu fotografirao s ekipom Crne legije koja je osvojila turnir. Dječaci su nosili crne majice s natpisom Crna legija i ušivenim grbom na kojemu je prvo polje bilo bijele boje.
Nazivom i izgledom očito se aludiralo na istoimenu elitnu ustašku jedinicu iz Drugog svjetskog rata, no svećenik koji evidentno ne vidi problem u tome, sa smješkom se fotografirao s tako odjevenim dječacima.
“Bošnjacima su na mostu sjekli glave.Zatvorenike su natjerali da glave pošutaju u Drinu, a za njima da bace i trupla”, priča Mujezinović…
Munib Mujezinović
Munib Mujezinović iz Mrđelića kod Ustikoline ni nakon 17 godina ne uspijeva zaboraviti stravične zvuke iz ćelija fočanskog Kaznenopopravnog doma u kojem je proveo devet mjeseci zarobljeništva.
On je samo jedna od žrtava monstruma Milorada Krnojelca, pod čijom je palicom u KPD-u Foča zlostavljano više od 1.000 Bošnjaka, od kojih je većina ubijena, a još se traga za kostima 200 bivših zatvorenika.
Kosti nestalih
Haški osuđenik vratio se u Foču, gdje živi samo nekoliko stotina metara od mjesta zločina. Sada i preživjeli i porodice mučenih iz zloglasnog logora očekuju da Krnojelac progovori o sudbini nestalih.
Munib Mujezinović priča nam da mu je u logoru bilo najteže za hranu. Jedan hljeb za doručak su dijelila 22 logoraša, a ručka i večere nije bilo.
– Dan godina. Patiš od gladi. U septembru 1992. odveli su 35 ljudi da beru šljive i niko se nije vratio. Drugu grupu vodili su da pravi dalekovod i ni oni se nisu vratili. A mi jedva čekamo da se vrate, da donesu koju šljivu. Kada smo pošli na doručak, pitao sam Marjana Vukovića, koji je radio sa mnom na pilani, gdje su ljudi, a on mi kaže da šutim, jer su ih sve pobili – prisjeća se Mujezinović zarobljeničkih dana.
Šta se dešavalo u drugim ćelijama, Mujezinović je mogao zaključiti samo po stravičnim noćnim kricima. Njega, dodaje, srećom nisu tukli, jer je prije rata imao “fiću” kojim je svakome razvozio namirnice.
Češalj i ogledalo
– Jedno jutro vode nas na doručak i izvode na donju, a uvode na gornju kapiju. Dođe reda i na moju sobu, broj 18, u kojoj sam bio. Kada smo izašli, na mostu ih devet poredano, svima glave odsječene. Poznao sam Muniba Vejza, Salema Biču, dva Konja, jednog Granova i profesora Ekrema Dželilovića.Srce mi je pucalo kada sam to vidio. Zatvorenike iz zadnje sobe natjerali su da glave pošutaju u Drinu, a za njima da bace i trupla – priča Mujezinović.
On je iz KPD-a Foča prebačen u Barutni magacin u Kalinoviku, gdje je odmah pretučen. Razmijenjen je na Rogoju, polomljenih rebara i na nosilima. I danas čuva češalj i ogledalce, kao “suvenire” koji ga podsjećaju na logoraške dane u Foči.
Otkrivene 33 masovne grobnice
Član Općinske komisije za traženje nestalih Lutvo Šukalo kazao nam je da su na području Foče do danas otkrivene 33 masovne grobnice. U najvećim su bili upravo logoraši iz KPD-a Foča, čija su tijela skrivana na lokacijama udaljenim desetine kilometara.
– Sve to ukazuje da se radilo o planiranom, sistematski izvršenom zločinu za koji su morali znati ljudi koji su bili na čelu KPD-a, među kojima je i Milorad Krnojelac. Očekujemo da progovori o tome gdje su tijela još oko 200 logoraša, među više od 600 nestalih za kojima još tragamo. Tragično je da su zločinci izdržali kaznu, a da se još ne zna gdje su tijela njihovih žrtava – kaže Šukalo.
Povodom izjave Milorada Dodika o “okupaciji Drine”, na press konferenciji u Tuzli, oglasili su se Koordincija boračkih saveza Tuzlanskog kantona i udruženja koja okupljaju povratinike, borce iz Podrinja i žrtve genocida.
– Ova strašna izjava potvrđuje da Milorad Dodik pokušava da sačuva ono što su ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, zajedno sa svojim istomišljenicima “očistili” ratnih devedesetih, kada su iz Podrinja protjerali i pobili na desetine hiljada nesrba, uglavnom Bošnjaka, etničkim čišćenjem i genocidom te njegovu želju da spriječi Bošnjake da se vraćaju na svoja ognjišta. Dodika podsjećamo da su iz Podrinja, sa Drine, upravo okupacijom najstrašnijih razmjera, etničkim čišćenjem i genocidom, Bošnjake protjerali tadašnji ratni zločinci koji i danas uživaju upravo njegovu podršku – rekao je Fahrudin Hasanović, predsjednik Koordincije boračkih saveza TK.
Poruka Dodiku
On je istakao da okupcija nije kada se Bošnjak vrati na svoje ognjište odakle su ga protjerali osuđeni ratni zločinci i dželati.
– Svjesni smo da vam je još žao što niste sve Bošnjake Podrinja uspjeli pobiti pa da se nikada ne vrate tamo odakle su protjerani, ali imajte na umu da su Bošnjaci danas mnogo pametniji, mudriji i organizovaniji nego devedesetih i da ćemo itekako znati braniti i odbraniti svoje pravo na ognjište, jezik, kulturu… – rekao je Hasanović.
Dodao je da je “ovo dokaz da je Milorad Dodik po svojoj prirodi zločinac i da je spreman na sve”.
Podsjećamo, Dodik je sramotnu izjavu dao 7. jula u Bratuncu.
– Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način – rekao je, između ostalog, Milorad Dodik.
Predstavnici boračkih udruženja TK pozvali su bošnjačke političke i vjerske predstavnike da ozbiljno shvate ovu strašnu izjavu i da poduzmu sve kako bi se zaustavila ovakva zločinačka politika Milorada Dodika. Apelirali su i na predstavnike međunarodne zajednice, OHR-a i PIC-a, da poduzmu sve neophodne radnje i mjere kako bi se najveći nemir i najveća prijetnja miru, stabilnosti i suživotu na cijelom prostoru BiH, Milorad Dodik, konačno zaustavio u svojim, dugo planiranim i organiziranim projektima razgradnje naše zemlje.
Žrtve genocida se ne boje
Kadefa Muhić, predsjednica Organizacije šehida i poginulih boraca općine Srebrenica, istakla je da žrtve već godinama doživljavaju potcjenjivanje od Milorada Dodika.
– Mi žrtve genocida poručujemo da se više nikoga ne bojimo. Vraćamo se i vraćat ćemo se. U Srebrenici je bez očeva ostalo 4.752 djece, a to su sada uspješni ljudi. Mi ih učimo da nikoga ne mrze, ali da nikada ne zaborave ono što se dogodilo. Želimo da oni perom nastave borbu, koji su njihovi očevi vodili oružjem – poručila je Kadefa Muhić.
Predsjenik Udruženja dobitnika najviših ratnih priznanja Podrinja Muhamed Čikarić istakao je da je izjava Milorada Dodika sve, osim bezopasna.
– Ja očekujem da je to poziv, maltene, na linč. Možete zamisliti kada prvi čovje RS-a, nekom Srbinu koji živi u neimaštini, nešto tako saopći. Onda on za svoju bijedu i neimaštinu traži krivca i u nama Bošnjacima. Ne vjerujem da će se desiti nešto drastično kada je u pitanju međunarodna zajednica. Ovo je poruka Bošnjacima da budemo zajedno i da se pomažemo i spriječimo sve ono što nam se dešavalo – poručio je Čikarić.
On je istakao da Bošnjaci svojim ponašanjem u Podrinju trebaju pokazati da nisu okupatori, sve ostalo je suvišna priča.
Drina je čudna rijeka, reći će Hasan. I izletište i grobnica, misli on. Pogled je usmjerio prema kućama na drugoj strani rijeke, prema Srbiji. Kuće su iste kao i prije rata. Šume su iste. Ista su i brda, podrinjsko zelenilo i prelijepa rijeka. Sve je isto, a ustvari, ništa isto nije.
Cvrkut srebreničkih ptica i blagi povjetarac rove po prošlosti. Hasan je zabacio štap. Oči su pune suza. Ruka drhti, stisnuo je zube i počeo da zapisuje svoje misli.
Piše: Samir KARIĆ
Selam, babo,
Znam da ovo nećeš nikada pročitati, ali ja jednostavno imam potrebu da pišem. Evo me, babo, pored Drine. Ovo je prvi put da sam smogao snage da dođem na naše mjesto. Zabacio sam. Tvog štapa nema. Sinove nisam želio dovesti. Juli je, znaš. A ja želim da budem sam. Dovest ću ih drugi put, obećavam. Tvoje divne unučiće.
Sjećaš se, babo, da mi je juli bio najdraži mjesec. Ja naredam petica u školi, pa mi raspust uvijek bude lijep.
“A ona četvorka iz matematike”, zadirkivao si me.
“Ma, hajde, znaš da me nastavnik nešto ne voli”, pravdao sam ti se.
Pa ti uzmeš godišnji u rudniku boksita i onda pola ljeta uživamo na rijekama i jezerima. Kad smo mogli, znaš da smo i na more išli. A bracu Adema si često ružio, jer se nije družio s nama. Govorio si da su mu drugovi i cure važniji od nas. Ja mu nisam zamjerio, meni je bilo drago što imam takvog brata. Bio je prelijep i sve su djevojke ludile za njim. Bio je pravi mangup. Kako mi samo nedostaje.
Eh, babo, a šta smo tek dobroga vidjeli od mamine ruke. Iako je radila skoro kao i ti, naša kuća je bila skoro pa savršena. Sve čisto i uredno. Znam da se nisi nikada ljutio jer uvijek njoj prvoj otrčim u zagrljaj. Majka je majka. A tek njena hrana. Znaš i sam, pa to je neopisivo. Čini mi se da bih dao sve bogatstvo svijeta da samo okusim komadić njene sirnice. Dao bih sve da bar još jednom možemo zajedno sjesti za sto u našoj porodičnoj kući u Srebrenici i zajedno iftariti u ovim ramazanskim danima. A Bajram? Tek tad me tuga razara. Evo brišem, babo, suze, gledam Drinu, vidim punu džamiju, vidim tebe i Adema, vidim mamu na vratima, baklavu i kolače na stolu, vidim naselje puno djece…
Danas, babo, mrzim juli. Živim u Sarajevu i ponekad dođem u Srebrenicu. I da znaš, završio sam fakultet. Ispunio sam ti želju. Našao sam i posao i dobro živimo. Stariji sin se zove Haris. Po tebi sam mu dao ime. I liči na tebe. Ovaj mlađi se zove Adem, isto kao i braco. Često im pričam o tebi i Ademu. Pametni su i dobro uče. Ovaj mlađi je i učenik generacije. Vjeruj, bio bi ponosan na njih, baš kao što sam i ja. Samo, ne govorim im to, bojim se da ih ne razmazim.
Babo, rekoh ti, danas ne volim juli. A Drinu i volim i mrzim. Naše naselje je sad prazno. Ukupno 43 muškarca su ubijena. Među njima ste, babo, ti i Adem. Zato mrzim juli. Adema smo ukopali prije tri godine. Tijelo nije kompletno. Fali lobanja i lijeva noga. Tvoje kosti još tražimo. Trčim od grobnice do grobnice, nadajući se da će iz neke izviriti ona zelena majica i plave pantole u kojima si bio kada smo se rastali u Potočarima. Za sada nam ostaje da se nadamo i da čekamo. A mama? Mama je preminula prije dvije godine. Bar je dočekala da ukopamo Adema. Nakon 1995. godine, babo, ona je bila druga žena.
Ali, babo, nisu nas sve ubili. Vratilo se našeg naroda i u Srebrenicu, i Bratunac, i Zvornik… Svi ponosno i čista obraza hodamo Podrinjem. Često sretnem Ramiza Mustafinog. I on ima dva sina. Idu u školu. Sretnem još dosta komšija i naših sugrađana. A meni ostaje da se nadam da će ova naša mjesta ponovo zaživjeti, kao i prije rata. Ostaje mi da se nadam pozivu iz identifikacionog centra i da se borim za bolju i sretniju budućnost tvojih unuka.
Za neke od nas to je bila, ne samo najljepša, nego i jedina rijeka na svijetu. Čuli smo za druge rijeke. Upoznavali smo ih na časovima prirode i društva, kasnije i geografije, ali jednostavno nismo htjeli znati. Nismo odavali priznanje ni Amazonu ni Eufratu, kamoli Savi ili Dunavu. Za nas je ta zelena vijugava ljepotica bila aršin svim tekućim vodama na svijetu.
Drina. U ljetne žege svojim ledenim jezičcima lizala je naša dječija tijela koja su vrlo često tek prije kupanja pristigla sa štrkljastih stožina ugaženog sijena, kukuruznih polja ili iz materine, s ljubavlju njegovane, savze. Zelenilo drinskih polja, bogate i tabijatli uređene njive činile su divan sklad koji nam se u tim godinama podrazumijevao kao nešto što nikad neće proći. Posebnu čar djetinjstvu davale su priče naših nana u kojima nismo mogli čuti ništa što bi moglo skrnaviti ili nagovijestiti uništenje tog jedinstva čovjeka i prirode. Najstrašnije priče koje smo mogli čuti bile su one o prikazama, džinima ili onima koji su nagazili na vilinsko kolo. Ipak, ni prikaza ni vilinskog kola se nismo bojali koliko Drine u dane Bajrama.
Odvojeni jedno od drugoga, Drina i Bajram su bili najveće dječije radosti nas, koji smo rasli, igrali se i kupali na obalama ove ljepotice. Spojeni u istoj priči činili su nas tužnima, uplašenim i opreznim. Danas je ta tuga mnogostruko dublja zbog prekinute mladosti i zbog svega onoga što će kasnije odnijeti Drina i donijeti bajrami devedesetih.
Ne znam kada sam prvi put čula to predanje, niti ko mi ga je prvi puta ispričao, znam samo da je u nama izazivalo jezu i neku zlosutnu radoznalost.
K’o sad se sjećam tih ljetnih bajrama moga djetinjstva. Njima, bajramima, je prethodilo ravnomjerno kloparanje papučice sa šivaćoj mašini moje majke. To kloparanje smo sestra i ja mogle čuti samo kasno noću kada bi majka posvršavala sve poslove u kući, njivi i štali. Tada je sjedala za mašinu i šila bajramske haljinice za nas. Te haljinice, suknje s volanima u jarkim bojama smo oblačile za Bajram. Iako smo svi znali da ih šije, majka ih je krišom šila. To krišom ogledalo se u tome da nismo znale kakav je dezen platna, je li odlučila da to budu haljinice, dimijice ili šalvare. Znale smo samo da će biti iste za obje i da će biti gotove do Bajrama. Naveče, kada bismo čule majku na potkrovlju kuće da ih šije, govorile bismo kako ćemo sutra zaviriti u drveni sanduk mašine i vidjeti, a kada bi jutro svanulo, zaboravljale bismo na radoznalost i predavale se igrama, sitnim poslovima, a sve da bi nas majka što prije pustila na Drinu, na kupanje. Danas, kada razmišljam o tome, sigurna sam da smo svjesno dopuštale da nas majka, u rani sabah na prvi dan Bajrama, iznenadi. Bilo je ljepote u tom iznenađenju. Oca bi ispratila u džamiju na bajram-namaz, nas probudila podsjećajući nas da je to jutro najposebnije i da će našim licima umivanje u rani bajramski sabah dati poseban sjaj. Umivenih lica smo se ubrzo nestrpljivo gurkale u dovratku istezajući se na prste da što prije ugledamo bajramsku odjeću koju bi majka brižno odložila preko kauča.
Kauči zeleni, haljinice cvijetne a naša sreća neizmjerna.
Brzo smo ih oblačile, provjeravale jesu li baš iste, upoređivale i sjećale se prošlogodišnjih nalazeći da su baš te najljepše dosad, ljepše od najljepših. Zanimljivo, ali tad nismo ni primjećivale da je majka svoje dimije i bluze uvijek nosila teta Velidi, komšinici i krojačici, ali naše bajramske haljine je umorna s nekom posebnom radošću šila sama.
-Ostavi to sad. Zar nisi umorna? Kasno je, idi lezi – čule bismo oca ponekad.
-Neka, malo ću, ide Bajram, adet je da djeca novo obuku – govorila bi izvlačeći tešku Bagat mašinu iz usta lakovanog sanduka, čiji mi visoki bordo sjaj i danas zacakli u oku.
Radost Bajrama bi se nastavljala već po očevom povratku iz džamije. Ljubile smo mu ruku na ulasku u kuću, bajramovale se i prihvaćale slatkiše i dinare unaprijed ih zbrajajući s bajram-bankom što ćemo tek dobiti od starijih sestara i rodbine, svih onih koji će nam doći prvog dana ili koje ćemo mi obići drugog dana Bajrama. Ipak, kada bi prošla i ta prva dva dana, Bajram bi nam postajao težak. Trebalo je izdržati još dva duga vrela dana prije nego što nam majka dozvoli ići na kupanje.
-Nemojte me pitati – odgovarala bi čim bismo izokola započele o nesnosnoj vrućini – Na Bajram ne idete na Drinu i gotovo. Drina na Bajram uvijek uzima sebi žrtvu, kurban. Neko će se ugušiti. Već je… Ali to nećete biti vi!
Od svega što bi, odlučno i sa strijepnjom, majka izgovorila mi bismo najglasnije čule ovo: ”Već je!”, pa bismo do kraja Bajrama s drugom djecom iz komšiluka, do duboku u noć na sokacima, pričale gdje bi se to moglo desiti, koga bi ”Drina mogla ponijeti”. S nestrpljenjem smo čekali tu groznu vijest kao da ćemo tako osigurati svoje živote jer i jedna žrtva je bila dovoljna i previše. I zaista, takvu vijest, u čiju vjerodostojnost nikada nismo ulazili, bi uvijek čuli do kraja bajramovanja. Nakon Bajrama, mi bismo s neskrivenom ljutnjom i strahom prilazili njenim obalama, gasili vrućinu u tijelima vodenim kristalima prepuštajući se s podozrenjem valovima, koji su po pričama mještana, dan ili dva prije, udavljenog nosili kilometrima nizvodno dok se tijelo ne bi zaplelo u žalosne vrbe i topole prosute duž obale.
Da li je Drina zaista na bajrame ”uzimala sebi kurban” ili su to bile podudarnosti koje su prerasle u predanje, ne znam. Znam da se ni dan danas ne mogu osloboditi bolne tuge koja me obuzima pri pomenu Drine i Bajrama. Njihov pomen ima snažnu pokretačku moć koja čini da se moja sjećanja pretvore u vječiti san o djetinjstvu, o cvijetnim haljinama, o bajramlucima, ali i košmar o svim onim tijelima koja će Drina uzeti sebi u zagrljaj i nositi daleko od onih koji su bili po okolnim brdima smišljajući pakosti, od onih čija krvnička lica i krvave ruke nikada ne bi mogla saprati i kad bi vijekovima spirala.
Na tim obalama nas više nema. Nisu se stigle zasititi naših koraka i igara, naših Bajrama. Sve naše tamo je brisano, i kuće i mezarja, i savze, i žitna polja, i predanja, čak i naši potomci, ali ne naša sjećanja.
Kažu da danas Drina teče bistrija nego ikad, neko kaže da je to zbog uništene industrije, a ja znam da je to zbog neokaljanih bajramskih radosti pohranjenih u cvjetnim dezenima nekog novog bajramskog ruha, ali i u suzama svih onih majki koje nisu ni slutile koliko će kurbana i žrtava Drini biti dato preko njene volje… Koliko će biti i bilo je bačeno u nju, okrvavljeno, ubijeno i izmučeno.
Nije ih uzela, silom su joj date.
I zbilja, uzela je Drina sebi kurbane, žrtve, mnoge od njih je nekad golicala svjetlucavim valovima u dječijim igrama, poslije su joj dati u smrtni zagrljaj. U bajramskim haljinama.
Dejan Andrić (20) iz naselja Žuti Most utopio se juče u Drini, potvrdili su Srni članovi njegove porodice.
Portparol Policijske uprave Zvornik Miljan Bobar rekao je Srni da je Policijskoj stanici Bratunac juče u 14.20 časova prijavljeno da se na lokalitetu Kriva Drina utopio mladić čiji su inicijali A.D.
“O nesreći je obaviješten dežurni tužilac. Obavljen je pregled tijela i konstatovano je da je smrt nastupila utapanjem”, rekao je Bobar.
Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.
Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.
Mučeni i ubijani
Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.
Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.
Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.
Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.
Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.
Jasmina Ahmetspahić, bošnjačka heroina
Dva regruta
U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.
Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.
Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.
Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.
Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.
Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.
Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.
Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.
Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.
Bacani s višegradske ćuprije
Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.
Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.
Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.
Dževad voli reći da je predvodio najbrojniji džemat u BiH, onaj u Memorijalnom centru Potočari, jer ne treba zaboraviti ono što nas vjera uči: šehidi nisu mrtvi, oni su živi, samo što mi to ne vidimo
Dževad Orić rođen je nekoliko mjeseci prije genocida u Srebrenici u julu 1995. godine. Rat i period poslije rata obilježili su njegovu, kao i hiljade drugih podrinjskih porodica. Dževad nije bio ni svjestan šta se dešava oko njega i kroz kakvu je golgotu u logoru prošao njegov otac Fadil. Orići su se, bez obzira na sve, nakon nekoliko godina provedenih u izbjegličkim kampovima, 2001. godine odlučili vratiti u svoje rodno mjesto Gornje Potočare. Danas, 21. godinu nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, mladi efendija Dževad Orić ostvario je svoj dječački san – da predvodi džemat i bude imam. Orić je imam u Dobraku, selu koje je od Srebrenice udaljeno više od 30 kilometara, na samoj Drini, vjekovnoj bosanskoj istočnoj granici.
“Moja se porodica vratila u Potočare, ali ja nisam odmah došao s njima. Oni su se vratili kada sam ja bio prvi razred. Nekoliko godina sam ostao s nenom u Puračiću kod Lukavaca. Kada sam završio šesti razred, i ja sam se vratio u Potočare i nastavio školovanje u Srebrenici. Nakon osnovne škole, upisao sam Behram‑begovu medresu u Tuzli. Jedan od razloga zbog kojih sam upisao medresu bio je i Faruk ef. Hasanović. Kada sam se vratio u Srebrenicu, mnogo sam vremena provodio s njim, tako da je i pala odluka da upišem medresu, i zaista sam sretan i zadovoljan zbog toga”, kaže mladi efendija Orić, koji dodaje da period školovanja nije bio ni lahak.
Daleko od porodice
“Otac nije radio, tako da s finansijske strane nije bilo lahko. Tokom školovanja sam bio odvojen od roditelja. Valjalo je sve to izmoći i skupiti snage da se sve to završi. Porodica je uvijek bila uz mene i sretan sam što ih imam. Zahvaljujući njihovoj podršci, trudu i odricanju, danas sam imam”, govori ef. Orić, koji je nekoliko godina predvodio, kako kaže, najveći džemat u Bosni i Hercegovini
Naime, kada je završio prvi razred medrese, dobio je poziv od Medžlisa islamske zajednice u Srebrenici da klanja teravih–namaz u Memorijalnom centru Potočari. To je bila prekretnica u njegovom životu.
“Osjetio sam da mogu i da želim biti imam. Moj medresanski san bio je da budem imam, ali imam u Srebrenici. Moj život bez ovog grada i naroda ne bi bio to što jeste”, priča ef. Orić, koji smatra da je velika odgovornost predvoditi džemat u Memorijalnom centru: “Vjera nas uči da su šehidi živi, samo što ih mi ne vidimo. Kada dođete u Memorijalni centar i predvodite namaz, osjećaj je poseban. Stati i biti imam u džematu gdje leže najbolji sinovi domovine koji su dali ono najvrednije, život, posebna je i velika odgovornost. To je najveći džemat u Bosni i Hercegovini. Kada šehidi s vama klanjaju, kada klanjaju majke, očevi ubijenih sinova, sestre ubijene braće – sve je to prepuno emocija i teško je riječima opisati”, priča mladi ef. Orić, koji tek odnedavno radi kao stalni imam u džematu Dobrak. Orić je najmlađi imam Medžlisa islamske zajednice Srebrenica.
Osim njega, još šest imama radi na području općine Srebrenica. Dobrak obuhvata prostor od Peći pa sve do Daljegošte. U okviru tog džemata imaju četiri džamije.
“Drugačije je u Potočarima nego u Dobraku. U džematu ja moram sa svima da radim, i s Bošnjacima i Srbima. Problema nema. Naši ljudi cijene mlade koji ulažu trud da bi nešto napravili. Mi do sada nismo imali stalnog imama, ali ovo je sigurno dobar potez da sada i ovaj džemat ima stalnog imama. Džamija i imam mnogo znače za jedno mjesto. Islamska zajednica i džamija mjesta su gdje se ljudi skupljaju. Džamija je mjesto gdje uvijek možemo doći i pričati o aktualnim problemima”, istakao je ef. Orić.
23 džamije u Srebrenici
Džemat Dobrak na samoj je granici između BiH i Srbije. Žrtva ljudi koji su se vratili na prijeratna ognjišta zaista je velika. Veća od svih njih.
“Drina je naša rijeka. Ona je bila granica između velikih carstava i civilizacija. Bošnjaci su mnogo vezani za Drinu. Mi smo čuvari granice. Drina protječe našim venama i zaista je moramo čuvati. Dok je Bošnjaka na Drini, bit će i Bosne”, ističe ef. Orić i dodaje da su možda Bošnjaci na Drini malo i zaboravljeni od svih.
“Moramo se svi više aktivirati, od vlasti do Islamske zajednice, da napravimo bolje uvjete za život ovim ljudima na granici. Imam osjećaj da su oni malo zaboravljeni. Mnogi misle da su oni tu zato što moraju biti. Oni su tu zato što hoće da budu i iz ljubavi su na svojim ognjištima. Svaki trud i svako dobro koje se prema njima uradi oni vraćaju višestruko. Svaki dobar čovjek s dobrim namjerama dobro je došao u naš džemat. Mi ćemo ga lijepo dočekati, naša su vrata uvijek otvorena”, poručuje za kraj Dževad ef. Orić.
Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, na području općine Srebrenica bile su 23 džamije. Osim u Luci i Slapovićima, gdje su džamije zapaljene, sve su ostale do temelja porušene. Do sada je obnovljeno 19 džamija, a jedna je i novoizgrađena u mjestu Podgaj. Na području općine Srebrenica dužnost imama obavlja sedam efendija.
