Emir Suljagić

  • Emir Suljagić: Nema niko pravo da Srebrenicu dovodi u vezu sa nabavkom respiratora

    Nakon izbijanja afere u kojoj je otkriveno da je Vlada Federacije BiH nabavila respiratore posredstvom firme koja se bavi uzgojem i preradom voća i povrća, što će biti i predmetom istrage Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, u pojedinim medijima su se pojavili negativni komentari o Srebrenici, Srebreničanima, pa čak i majkama Srebrenice.

    Tim povodom je na društvenim mrežama reagirao Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari:

    “Nema niko pravo da dovodi u vezu sa ovim banalnim i profanim pitanjem Srebrenicu i genocid, samo zbog toga sto je Fikret Hodžić otamo. Neka se sve razjasni oko nabavke i neka se svako izjasni, ali svako ko ovo koristi da omalovaži Srebrenicu i genocid je četnik”, naveo je Suljagić.

    Federalni premijer Fadil Novalić ranije je kazao da će stići još 20 respiratora te da nabavka ovih 100 aparata košta 10,5 miliona maraka.

    (Radio Sarajevo)

  • Suljagić: Nikad nije bilo važnije da se otvorimo prema svijetu

    Imao sam priliku da podijelim ličnu priču kako sam preživio genocid, ali i da dam šire informacije o kontekstu genocida u Srebrenici i svemu što je prethodilo, kazao Hasanović

    Memorijalni centar Srebrenica je u vrijeme pandemije virusa COVID-19 većinu svojih poslova i komunikacija premjestio na online komunikaciju.

    Tim upravo završava novu brošuru za buduće posjetioce Memorijalnog centra u budućnosti. Tim je razvio nekoliko virtuelnih tura, a predavači Memorijalnog centra redovno gostuju u online nastavi različitih univerziteta i istraživačkih centara. Jučer je održano online predavanje sa studentima programa za buduće socijalne radnike pri Univerzitetu u Denveru.

    – Imao sam priliku da podijelim ličnu priču kako sam preživio genocid, ali i da dam šire informacije o kontekstu genocida u Srebrenici i svemu što je prethodilo. Studenti su pokazali veliki interes i za pitanje takozvanog historijskog revizionizma i negiranja genocida. Oni dolaze dvaput godišnje u BiH da uče o različitim praktičnim primjerima vezanim za njihov poziv, te je ova online sesija, na neki način zamjena za takav susret, zbog nemogućnosti putovanja – kazao je Hasan Hasanović iz Memorijalnog centra Srebrenica.

    Profesorica En Petrila (Ann) je direktorica bosanskog programa pri fakultetu-partneru. Ona predaje studentima predmete genocid, propaganda i nacionalizam.

    – Kroz svoja predavanja, Hasanović je dao veliki doprinos u educiranju velikog broja studenata na ovom programu Univerziteta u Denveru o genocidu u Srebrenici i opasnostima negiranja i glorifikacije ratnih zločinaca. I ne samo to, ovakva predavanja im daju značaj uvid u širu sliku i znanje o Bosni i Hercegovini, u prošlosti, ali i kroz kršenja ljudskih prava koja se i dalje događaju – poručila je profesorica Petrila.

    Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić kaže da, uprkos svim izazovima, ova institucija nastoji napraviti sve što je moguće da se sve aktivnosti nastave realizirati, a da se pritome zaštiti zdravlje zaposlenika.

    – Nikada nije bilo važnije da se otvorimo prema svijetu, ispričamo našu priču i podijelimo ono što neki vole zvati ‘naučenim lekcijama’. I zbog toga, svaki oblik zvanične saradnje i rada sa institucijama, poput ove sa Univerzitetom u Denveru, ima svoju težinu na tom putu – zaključio je Suljagić.

    (Avaz.ba)

  • Bajrović i Suljagić: Dodiku i Čoviću odzvonilo, za ulazak u Banju Luku nije više potreban Peti korpus ARBiH

    Emir Suljagić i Reuf Bajrović oglasili se tekstom u kojem navode da je došao kraj secesionističkim politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića

    Tekst prenosimo u cijelosti:

    Epidemija Covid-19 razotkrila je vjerovatno najduže čuvanu javnu tajnu u našoj zemlji: naime, Dragan Čović i HDZ BiH su prevaziđeni i potpuno nepotrebni. Sposobnost Vlade Federacije BiH i njenih organa, poput Kriznog štaba, da donose odluke onako kako to rade svi organi izvršne vlasti pokazala je da su Čović i HDZ ništa drugo nego relikt, atavizam iz vremena kada je većina u BiH u trenutku historijski gledano,vjerovatno najveće slabosti pristala na kakav-takav mir po cijenu aparthejda.

    Činjenica da je Čović na kraju, u najboljoj tradiciji hercegovačkih marksista (vidi pod: Mate Boban) pristao da ostane kratkih rukava tokom pregovora o aranžmanu sa Međunarodnim monetarnim fondom u potpunoj uzaludnoj nadi da će tako sačuvati Milorada Dodika, odnosno entitet RS, to vrlo zorno demonstrira.

    Međutim, isto je tako činjenica da su Čović i HDZ u trenutku kada ljudi u ovoj zemlji umiru na dnevnoj osnovi – uključujući i višu stopu smrtnosti u kantonima u kojima je na vlasti HDZ, koji su se pritom pokazali najslabijom tačkom kompletnog sistema javnog zdravstva – pokušali da se ponašaju kao što se HVO ponašao od 1992. do 1995. godine: dvije trećine oružja za HVO, jedna za Armiju RBiH. Stoga stranke sa sjedištem u Sarajevu – naročito sada kada CIK konačno više nije pod kontrolom osovine Čović-Dodik – imaju na idućim Općim izborima samo jedan imperativ: mudrost u sastavljanju kantonalnih lista i preuzimanje entitetskog Doma naroda, to konačno i zakašnjelo slanje HDZ i hercegbosanske politike u historiju.

    Njegov saveznik, Milorad Dodik nije u nimalo boljoj situaciji. I pored „zaljubljenosti“ dijela javnog mnjenja u Sarajevu u tobožnju efikasnost institucionalnog aparata koji je uspostavio Radovan Karadžić – preciznije, Slobodan Milošević i Resor državne bezbednosti Republike Srbije – statistika neumoljivo pokazuje da je četvrtina svih slučajeva zaraze u BiH koncentrisana u Banjoj Luci. Druga najbolje čuvana javna tajna jeste u kojoj je mjeri zarazom pogođena politička klasa bosanskih Srba, počevši od ministara u entitetskoj vladi, do poslanika SNSD-a u državnom parlamentu.

    Odzvonilo Dodiku i entitetu

    Dodikov najveći problem, međutim, je ekonomija. Igrajući se „fast and loose“ sa nastojanjima na secesiji, Dodik lično i njegova partija doveli su u pitanje opstanak tog entiteta više nego malobrojni i hirurški udari NATO avijacije u jesen 1995. godine. Vlada Radovana Viškovića doživjela je potpunu katastrofu u pokušaju da prodajući obveznice na banjolučkoj berzi kupi vrijeme za refinansiranje dugova koji ove godine stižu na naplatu. Usto, i pored toga što se čini da su svi dokazi o tome zataškani, više je nego vjerovatno da se sakriveni dug entiteta mjeri u stotinama miliona maraka: prije tri godine, Dodikova vlast smijenila je glavnog entitetskog revizora Duška Šnjegotu nakon što je otkrio da vlast vodi „duple knjige“, odnosno neprijavljeni dug i deficit u budžetu. Gromoglasni krah povjeranja banaka, odnosno finansijskog tržišta u sposobnost banjolučke autokratije, pokazala je da je odzvonilo ne samo Dodikovoj vlasti, nego najdalje u srednjem roku i entitetu kao takvom.

    Računica je prilično bazična: na naplatu samo ove godine dolazi 497 miliona maraka duga, a gubici izazvani epidemijom su negdje iznad 800 miliona (vjerovatno su bliže milijardu, imajući na umu poslovičnu sklonost „ekonomičnog“ odnosa prema činjenicama vlasti u Banjoj Luci). Zahvaljujući aranžmanu sa MMF-om, vlasti u Banjoj Luci su osigurale 250 miliona i prodajom obveznica se uspjeli zadužiti za nešto ispod 140 miliona BAM. To, ukratko, znači da je rupa u koju se Dodik zakopao, duboka negdje između 850 miliona i milijardu BAM. Pravi problem čeka tek u 2023. godini, kada prispijevaju dugovi u visini od 800 miliona: za privatizaciju, odnosno prodaju nije ostalo ništa i Dodik je suočen da bira između bankrota i kresanja ionako najnižih plaća i penzija u Evropi. Pošto nije riječ o „suverenom dugu“, sasvim je izgledan scenarij u kojem kreditori plijene, recimo, zgradu Administrativnog centra u Banjoj Luci.

    Ukratko, i za Čovića i za Dodika, ponovo, svi putevi vode u Sarajevo. Pošto se ovom zemljom uvijek upravljalo iz Sarajeva – štagodko mislio o tome – umjesecima i godinama pred nama tu će biti donesena odluka i o tome kako će BiH izgledati u narednih pedeset do sto godina. Čović, kao što smo već konstatovali, više nikome nije potreban: sa ili bez pandemije, on je jedan izborni ciklus daleko od političke irelevancije. Kada je, pak, o Dodiku i entitetu RS riječ, kolokvijalno kazano faktura za bilo kakvu pomoć mora biti politička. Ne promjena koeficijenata podjele PDV-a, iako i to mora biti na stolu, ne bilo kakve ekonomske mjere, nego konačni i nepozivi politički kraj entiteta. Scenarij, više kao ilustracija nego kao konkretan prijedlog, „federalizacije“ manjeg entiteta se čini i mogućim i realnim.

    Regionalne okolnosti konačno idu na ruku Sarajevu i Bosni i Hercegovini: i Srbija i Hrvatska će se u godinama pred nama, ako ne i decenijama, baviti same sobom. Srbija se, zbog srednjevjekovnog tipa vlasti (i srednjevjekovnog zdravstva) doslovno raspada od epidemije, dok je recentni novčani transfer Republike Hrvatske za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru ništa više nego labuđi pjev tuđmanizma.

    Epidemija je pokazala da jedino političko Sarajevo u Bosni i Hercegovini ima svoje, kakve-takve, autentične elite. I politički Srbi i politički Hrvati u BiH od osnivanja prve Jugoslavije – sa jedinim izuzetkom NOB-a i druge Jugoslavije – nemajuvlastiih elita i uglavnom se rukovode pameću Beograda i Zagreba. Sada su konačno ostali nasamo sa komšijama koje su prije svega četvrt vijeka pokušali fizički uništiti i zavise od njihove dobre volje. Pred ovom generacijom je istorijska prilika. Za ulazak u Banju Luku nije više potreban Peti korpus ARBiH.

    EMIR SULJAGIĆ I REUF BAJROVIĆ

  • Suljagić: Nikada im nećemo ustupiti podatke o žrtvama, ne učestvujemo u negiranju genocida

    Direktor Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica kategoričan!

    Takozvana Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995 zatražila je od Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari “spisak 8.372 lica koja se vode kao žrtve ratnih dešavanja u julu 1995. godine“.

    – U skladu sa odredbama Zakona o pristupu informacijama RS podnosimo zahtjev za pristup sljedećim informacijama, a koje se odnose na stradanje svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. Zaključno sa 31. decembrom 2019. godine, spisak 8.372 lica sa generalijskim podacima o njihovom stradanju koji se u Memorijalnom centru Potočari vode kao žrtve ratnih dešavanja u julu 1995. – navedeno je, između ostalog, u dopisu koji potpisuje v.d. direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i

    U prilogu svog dopisa, Kojić je dostavio i pismo Gideona Greifa, predsjednika tzv. Nezavisne komisije, koji traži ove podatke, a centar na čelu sa Kojićem ga servisira.

    Direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari Emir Suljagić u izjavi za Faktor jasno je poručio da nikada neće ustupiti podatke.

    – Memorijalni centar Potočari nikad neće ustupiti nikakve podatke jer ne učestvujemo i ničim ne doprinosimo negiranju genocida ili normalizaciji negiranja genocida – kategoričan je Suljagić.

    Prije godinu Vlada Republike Srpske donijela je rješenje o imenovanju devetočlane tzv. Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje srtradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995, “s ciljem objektivnog i nepristrasnog utvrđivanja stradanja svih naroda na području srebreničke regije u periodu 1992-1995”.

    U decembru 2003. Vlada Republike Srpske je formirala Komisiju za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. Komisija je entitetskoj Vladi podnijela, šest mjeseci kasnije, izvještaj u kojem se, kako se, navodi, utvrdilo nedvosmisleno da su u području Srebrenice u julu 1995. godine učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, te da je Republika Srpska iskazala odlučnost da se suoči sa istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine.

    Dvadeset i četiri godine od genocida, u februaru 2019. godine, Vlada entiteta Republika Srpska, nakon što je Narodna skupština RS-a odbacila izvještaj iz 2004, donosi odluku o formiranju tzv. Nezavisne komisije, čime poručuje da ne priznaju Haški tribunal, presude ovog suda, kao ni presude Međunarodnog suda pravde, te domaćih sudova u kojima je nedvojbeno utvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid.

    Povodom odluke Vlade RS-a da formira dvije komisije (Srebrenica i Sarajevo), oglasili su se OHR i Američka ambasada u BiH, koji su podsjetili da su Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju zaključili da je u Srebrenici počinjen genocid, te da se hrabro treba suočiti s prošlošću i prihvatiti istinu, bez obzira na to koliko je ona bolna.

    Međutim, to što je svijet utvrdio, što su relevantni sudovi utvrdili, vlasti u ovom bh. entitetu uopće ne zanima, te formiraju svoje komisije koje treba da utvrde neke nove njihove istine.

    Pored Greifa, članovi tzv. Nezavisne komisije su Adenrele Shinaba iz Nigerije, Yuki Osa iz Japana, Roger Bayard iz Australije, Zeng Yi iz Kine, Giuseppe Zaccharia iz Italije, Markus Goldbach iz Njemačke, Laurence Armand French iz SAD-a i Marija Đurić iz Srbije.

    Haški tribunal i sudovi u regionu su do sada za genocid počinjen u Srebrenici osudili ukupno 47 osoba – na više od 700 godina i četiri doživotne kazne zatvora – a u martu prošle godine izrečena je i pravosnažna presuda Radovanu Karadžiću, za koju postupajući tužilac u tom predmetu Alan Tieger tvrdi da predstavlja “pobjedu pravde”, dok se čeka izricanje pravosnažne presude Ratku Mladiću koji je također osuđen na doživotnu robiju.

    – U kontekstu Srebrenice, predmet protiv Karadžića se činio težim u odnosu na predmet protiv bivšeg komandanta VRS-a Ratka Mladića jer je on bio prisutan u Srebrenici, dok je Karadžić komandovao iz daljine. U konačnici, veliki broj dokaza o Karadžićevoj fiksaciji i odgovornosti za Srebrenicu – sve od Direktive 7 u vezi sa stvaranjem nepodnošljivih uslova bez nade za opstanak do naređenja o skrivanju tijela – učinilo je njegovu fizičku distancu nebitnom – pojasnio je Tieger.

    Govoreći o dokazima koji su na njega ostavili najveći utjecaj, Tieger izdvaja presretnuti razgovor između šefa sigurnosti Glavnog štaba VRS-a i komandanta Drinskog korpusa u kojem se traži 15 do 30 ljudi jer postoji još “3.500 paketa” koje treba “distribuirati”.

    U odnosu na Karadžića, Tieger izdvaja dokaz o tome da je on 14. jula 1995. godine pokazao na izvještavanje CNN-a i Sky Newsa u vezi sa Srebrenicom i s ponosom izrekao da je to njegova Direktiva broj 7.

    – Izazovi u istraživanju i procesuiranju genocida u Srebrenici su ogromni. Međutim, u Srebrenici je postojao organizovan plan skrivanja zločina koji se desio u relativno kratkom vremenskom periodu – koji je uključivao šifrovane razgovore tokom samog počinjenja zločina do akcije prekopavanja i skrivanja tijela na lokacije za koje se smatralo da nikada neće biti otkrivene. To nije bio prvi način nastojanja skrivanja zločina, ali su obim i koordinacija u ovom slučaju bili nevjerovatni – kaže Tieger.

    Izvor: Faktor

  • Emir Suljagić predložen za direktora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari

    Komisija za izbor kandidata danas je na sastanku u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine predložila Emira Suljagića za direktora tog centra.

    Nakon konkursa i provedenog postupka Komisija je utvrdila listu uspješnih kandidata i predložila Upravnom odboru Memorijalnog centra da kandidata Emira Suljagića, doktora društvenih nauka iz Sarajeva, imenuje za direktora Centra na mandatni period od četiri godine.

    Emir Suljagić je u oktobru 2019. godine imenovan za vršioca dužnosti direktora Memorijalnog centra, po odlasku direktora Merseda Smajlovića u penziju. U manje od šest mjeseci je pokrenuo niz aktivnosti na proširenju međunarodne saradnje, osiguranje novih izvora podrške i većeg uključivanja javnosti u rad Centra, saopćeno je iz Press službe Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

    Fena

  • USPJESI NOVOG DIREKTORA MEMORIJALNOG CENTRA U SREBRENICI: Prikupljeno blizu 600.000 KM za rad i sanaciju

    Iz Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari stižu lijepe vijesti. Tamošnja biblioteka u nastanku ovih je dana postala bogatija za nekoliko donacija.

    Jedna od njih potiče od prof. dr. Sabahudina Hadžialića iz Sarajeva i njegovog brata Armina, koji su Centru poklonili kompletnu kućnu biblioteku roditelja Asima i Amire, bivših prosvjetnih radnika.

    Knjižni fond

    “Donirali su oko 600 knjižnih jedinica različitih žanrovskih orijentacija, knjiga, udžbenika, enciklopedija i lektira”, rekao je kustos MC-a Azir Osmanović za Oslobođenje, zahvalivši porodici Hadžialić, ali i svim drugim koji su u relativno kratkom periodu biblioteku učinili bogatijom.

    U četvrtak je pun kombi knjiga dopremio i Media centar Islamske zajednice u BiH, čiji nam je direktor Amir Sakić objasnio da nije riječ samo o njihovim knjigama.

    “Pokrenuli smo i naše medijske potencijale. Radio BIR je pozvao slušaoce da se uključe u ovu akciju, a Preporod svoje čitaoce. Ne mogu reći tačno koliko je knjiga sakupljeno, ali našoj akciji su se pridružili i IC El Kalem, kao i IK Dobra knjiga”, rekao je Sakić, a direktor Memorijalnog centra prof. dr. Emir Suljagić otkriva da je u pitanju više od 1.000 knjiga.

    Podsjećamo da je više od 200 knjiga MC-u Potočari poklonilo i federalno Ministarstvo za kulturu i obrazovanje.

    Direktor Suljagić kaže da je blizu 600.000 KM – dosadašnji rezultat mini donatorske konferencije koju je on prošlog decembra organizovao s ministarstvima izbjeglica i civilnih poslova BiH, te predstavnicima federalne i kantonalnih vlasti, kao i načelnicima opština, naglasivši da nemaju novca da sačuvaju Fabriku akumulatora niti da rade vlastite istraživačke projekte.

    “Ono što je meni podjednako važno, važnije i od novca koji ćemo moguće dobiti, jeste da se pokaže da Srebrenica nije samo naša briga i da je riječ o javnom dobru. Toliko je obećano sredstava, a jedan dio je već uplaćen”, ističe Suljagić, napominjući da u tu sumu nisu ušle pojedinačne uplate, za koje je u Ministarstvu finansija otvoren poseban račun.

    Suljagić podsjeća i na inicijativu upućenu zastupnicima parlamenta.

    “Imamo neke reakcije, ali nedovoljne da bismo mogli donijeti zaključke”, ističe direktor Memorijalnog centra, koji navodi da će krajem februara biti održana donatorska večera.

    Dio svih nas

    “Poziv je otišao na adrese stotinjak privatnih firmi, a na putu je i da se realizuje pozamašna donacija jedne privatne strane banke u Sarajevu”, govori Suljagić.

    Njega posebno raduje to što je razvojna agencija nama prijateljske države zainteresovana za to da popravi krov objekta Memorijalnog centra, ali i da osposobi prostore za neke muzejske sadržaje u Centru.

    “BH Telecom je otvorio humanitarni telefon i puno bi značilo za Centar, ali i za našu zajednicu da što više naših građana pruži ovu vrstu pomoći, te da se i na taj način pokaže koliko je Memorijalni centar u Potočarima dio svih nas”, kaže dr. Suljagić.

    (oslobodjenje.ba)

  • Emir Suljagić: Šta da su ravnogorci orgijali u Sarajevu, a ne u Potočarima?

    Među Bošnjacima je sada potpuno legitiman argument da se genocid dogodio kao rezultat „dogovora etnokratskih elita da opljačkaju narod“. To nije tačno, to je revizionistički argument

    Ovaj narod mora pokazati da se osjeća vlasnikom Memorijalnog centra Potočari, vlasnikom svoje historije. A pitanje je jesmo li vlasnici svoje historije. Izjavio je ovo u intervjuu za „Avaz“ Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra, od čijeg dolaska se na čelo ove institucije o Potočarima počelo govoriti tokom cijele godine, ne samo u julu.

    – Pitanje je jesmo li mi vlasnici svoje historije. Kada pogledamo historiju i koliko smo uradili, kada pogledamo kako se sramno ponio, recimo, Univerzitet u Sarajevu, onda i nismo Bog zna koliko vlasnici svoje historije. Imamo dijelove akademske zajednice u Sarajevu u kojima se osporavanje toga što se nama dogodilo u devedesetim smatra akademskom slobodom. To ne može biti akademska sloboda. I ja sam doktorirao i ja predajem. Ali, to nigdje na dunjaluku nije akademska sloboda – ističe Suljagić.

    Zato nam se događa Handke

    Pokrenuli ste inicijativu za pomoć Memorijalnom centru. Kakav je odaziv općina, kantona, poslanika, ima li već konkretnih rezultata?

    – U ovom trenutku znamo da je barem jedan poslanik uplatio novac za Memorijalni centar Potočari. Riječ je o Elvisu Vreti iz Kantonalne skupštine Sarajevo. Koliko znam, niz poslanika u Državnom parlamentu je, također, najavio da će uplatiti tih simboličnih 100 KM mjesečno za Memorijalni centar.

    Međutim, poenta ove inicijative nije samo taj novac. On je simboličan. Tim novcem, istina, mogu zaposliti nekoliko mladića ili djevojaka da rade za Memorijalni centar. To je, također, uloga Centra. Ne mora povratnik u Srebrenicu, Bratunac biti isključivo na motici i frezi. Može malo i u kancelariju, laptop, malo engleski i neke druge vještine i znanja koja su nam potrebna, a koja moramo „uvoziti“ iz drugih dijelova zemlje.

    Poenta ove inicijative je da kad budemo znali ko su ti ljudi, koji žele pomagati, da sjednemo sa svima njima i da se dogovorimo. Mnogo je tu parlamentaraca koji putuju po svijetu, koji su članovi naših komisija, delegacija, da tamo gdje dođu promoviraju naše zajedničke vrijednosti. Jedna od tih temeljnih vrijednosti je ta da nam se genocid ne ponovi. I u tome je poenta. Tih 100 maraka je praktično ulaznica u jedan klub, koji će činiti, uvjetno rečeno, ti ljudi koji će biti ambasadori Memorijalnog centra.

    Da kada oni idu u svijet, pričaju o Srebrenici, o genocidu, o iskustvu našeg naroda tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, jer, nažalost, to iskustvo u ovom trenutku nema relevanciju koju bi trebalo imati. I zato nam se događa Peter Handke. Zato što naše iskustvo prije svega mi nismo shvatili kao relevantno iskustvo.

    U kakvom se stanju sada nalazi Memorijalni centar? Upozoravali ste da prokišnjava, da puše…

    – Moje opredjeljenje, i ne samo moje, nego i Upravnog odbora, je da se fokusiramo na očuvanje autentičnosti te lokacije. Citirat ću Hasana Nuhanovića: „Naš izbor je da posjetiocima u budućnosti pokazujemo ili fotografije te lokacije iz jula 1995. godine ili da im pokažemo lokaciju onako kako je izgledala u julu 1995.“. Zbog toga smo se mi odlučili da se fokusiramo na očuvanje autentičnosti lokacije.

    Nije ta lokacija izabrana da bude memorijal, spomenik, tek tako. Ona je mjesto gdje su počinjeni zločini, gdje su trupe UN-a isporučile hiljade ljudi Ratku Mladiću. Mi želimo da sačuvamo autentičnost lokacije, da rekonstruiramo, konzerviramo ono što treba, ali imajući na umu da to izgleda kao i 1995. godine. Kao takva, lokacija ima mnogo problema. Posljednja tri mjeseca pričam o krovu, već se po podu uhvatio led, i to nam dovodi u pitanje ono malo memorijalnih sadržaja koje imamo. Tu je i upravna zgrada kroz koju puše. Treba razmišljati i šta će biti za nekoliko godina.

    A koji su to planovi za proširenje memorijalnog sadržaja Centra?

    – Mi moramo stvarati muzejske i memorijalne sadržaje. Ove godine je moj lični favorit među projektima sakupljanje predmeta koji su bili vlasništvo žrtava ili porodica žrtava, s ciljem da jedan dan to izložimo. Predsjednice udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe“ te „Žene Srebrenice“, Munira Subašić i Hajra Ćatić, donirale su nam oko 3.500 fotografija. Kada budemo popravili krov, moja ideja je da u velikom prostoru gdje se sad nalazi spomen-soba izložimo te fotografije. To će biti stalna postavka. Dakle, to su stvari za koje nam treba novac. Ne za službena vozila!

    Fokusiramo se na srce našeg mandata, a to je sjećanje na Srebrenicu, pa, na kraju krajeva, i na devedesete godine prošlog stoljeća. Volio bih da taj Memorijalni centar postane gravitacioni centar našeg sjećanja na devedesete. Da bude mjesta za muzejske, dokumentarne, istraživačke aktivnosti koje komemoriraju sve što se nama dogodilo kao narodu.

    Momci i cure iz ruralne istočne Bosne

    Koliko se sada, 25 godina nakon genocida, govori o Srebrenici? Je li se uopće dovoljno govorilo?

    – Haj’mo pogledati ko je pisao, ko je objavljen na engleskom o Srebrenici: Hasan Nuhanović, Haris Halilović, Edina Bećirović i ja. Govorim o knjigama. Tu je i Hikmet Karčić, koji je izvanredan istraživač. To je pet ljudi! O čemu govorimo mi onda? Ljudi ove stvari doživljavaju lično kada ja to kažem, iako ne želim nikoga povrijediti. Ali, Univerzitet u Sarajevu je nama proharčio 25 godina. Uspjeli su organizirati jednu ozbiljnu konferenciju o genocidu u Srebrenici. I to je to!

    Ja Sarajevo volim, ali ima dijelova akademske zajednice u kojima ćete naći mnogo više saosjećanja za žrtve latinoameričkih desničarskih diktatura nego za žrtve Ratka Mladića. Jer, žrtve Ratka Mladića su momci i cure iz ruralne istočne Bosne, a ne iz latinoameričkih metropola, pa su samim time i malo manje vrijedni žaljenja. Nema nijedne laži izrečene na račun majki i sestara onih koji su ubijeni u Srebrenici, a da prvo nisu izrečene u Sarajevu, u određenim medijskim i akademskim krugovima.

    Iznenađuju li onda povorke ravnogoraca koje se organiziraju svake godine kroz Potočare? Kako reagiraju Bošnjaci povratnici?

    – Što bi te povorke i orgijanje u Potočarima ikoga iznenadile. To se nama događa svake godine. To ljudi koji tamo žive doživljavaju kao prijetnju. Jedino se to može doživjeti kao poruka „kad god se ponovo steknu okolnosti za to, ponovo ćemo vam uraditi isto“.

    Kako tumačite reakcije iz Sarajeva i Federacije na ta orgijanja, kao i nadležnih institucija bh. entiteta Republika Srpska?

    – Ovdje postoji neki drugi problem. Memorijalni centar je državna institucija. Zamislite da je pored Državnog tužilaštva prošla slična kolona ravnogoraca, pored SIPA-e, Predsjedništva BiH u Sarajevu…. Pa, to bi „gorjelo“.

    Ne znam ko je taj koji donosi odluku o tome treba li pokrenuti istragu zbog toga što neki svake godine na badnju noć okite traktore zastavama i puštaju muziku koja realno ponovo poziva na isto i prođu kroz Memorijalni centar. A ko god da je taj, treba da računa da ga naš porezni obveznik finansira. Pri tome, ovo je državna institucija. Ako neko misli da će Memorijalni centar ostaviti ljudima koji su prije 25 godina ubijali, neka nam barem kaže, tim ljudima koji tamo rade, od kojih svaki ima nekog u tim mezarima.

    25 godina je treptaj oka

    Kako komentirate članak koji je objavljen u „New York Timesu“ u kojem se mistificira zločinac Radovan Karadžić, kao i dodjeljivanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu, ljubitelju Miloševićevog režima?

    – Što dublje neki događaj tone u historiju, sve ga je lakše revidirati, odnosno pokušavati revidirati. Ove godine će biti 25 godina od Srebrenice i počinjenog genocida. Neki ljudi misle da je 25 godina historija. Ja mislim da je to bilo jučer. Možda je do mene. Ali, ja mislim da 25 godina u historiji jednog naroda i jedne zemlje nije ni treptaj oka!

    Druga stvar, mi nismo radili dovoljno da sami shvatimo šta nam se dogodilo. Nastranu to što nismo pričali svijetu. Ali, u ovoj zemlji, među Bošnjacima je sada potpuno legitiman argument da se genocid dogodio kao rezultat „dogovora etnokratskih elita da opljačkaju narod“. Dakle, krađa se među Bošnjacima navodi kao legitiman izgovor za genocid. To je van svake pameti.

    To mogu samo budale da kažu. Ali, te budale imaju priliku da govore u javnosti, dobivaju od medija pažnju i pričaju kako su nas poklali samo da bi se kralo. Nije tačno! To je revizionistički argument, koji treba da nas ponovo uvjeri u to da samo ako odustanemo od toga šta smo i ko smo, sve će biti uredu. Neće biti uredu!

    Moja porodica je u ovu zemlju došla u oktobru 1862. godine sa Soko grada u Srbiji, koji skoro da mogu vidjeti iz svoje kuće. To je bila posljednja, nikad osvojena tvrđava pod osmanskom kontrolom, zvali su je Sultanova nevjesta, jer nikad nije pala. Od oktobra 1862., kada su iseljeni, do danas nema generacije koja nije bila predmet genocidnog ili barem pokušaja genocidnog istrebljenja. Moj djed je ostao bez oca u 17. godini, ja sam ostao bez oca u 17. godini! Ko god misli da će se to promijeniti ili se promijenilo, što je ta demokratska granica danas u Kladnju, a ne na Drini, e taj je budala.

    „To Srpkinja samo rađa…“

    – Postoji milje u javnosti u kojem je mnogo lakše mene nazvati radikalom nego one koji su se neki dan provezli kroz Memorijalni centar s četničkim zastavama, puštajući „to Srpkinja samo rađa…“. Dakle, oni nisu radikali, ali sam zato ja radikal – kaže Suljagić.

    Želimo da uđemo u učionice i pričamo djeci o genocidu

    – Kroz Memorijalni centar godišnje prođe oko 200.000 ljudi, što je malo. Ali, dominantan dio tih koji se najave su djeca iz srednjih škola. Ja želim da to postane obavezno. Od ove godine ćemo još nešto uraditi. Već imamo sporazum s ministarstvima obrazovanja u Sarajevu i Tuzli, čak i USK, da će u martu oni koji su preživjeli genocid održati historijske časove u završnim razredima u srednjim školama.

    Želimo da uđemo u učionicu s tom pričom, da pričamo s djecom u okruženju koje je njima poznatije, sigurnije. I da onda dođu u Memorijalni centar. Nadam se da ćemo ući i u univerzitete… To je način na koji se gradi narativ o relevanciji vlastitog iskustva. To što se nama događalo je relevantno iskustvo čak i za Evropu – ističe Suljagić.

    Važno je da načelnik Srebrenice ne bude osoba koja negira genocid

    – Vitalno je važno da načelnik Srebrenice ne bude osoba koja negira genocid. Upravo zbog onoga što nam se dogodilo 6. januara. Jer, kada je načelnik Srebrenice osoba koja ne negira genocid, onda postoje načini kako da se takve stvari osujete. To se baš nije nešto plaho događalo kad je bio Ćamil Duraković načelnik. Ja bih volio da se to dogodi jer bi meni bio život lakši, funkcioniranje Memorijalnog centra bi bilo lakše nego sada, kada imamo načelnika koji ne propusti nijednu priliku da nam gurne prst u oko.

    (Avaz.ba)

  • Emir Suljagić: Memorijalni centar treba postati edukacijski i istraživački centar

    U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari u posljednje vrijeme pokrenuto je nekoliko značajnih projekata. O tome je za Radio BIR govorio direktor Memorijalnog centra dr. Emir Suljagić govorio.

    Naime, Memorijalni centar uputio je javni poziv preživjelim, porodicama i srodnicima žrtava genocida u i oko Srebrenice da toj instituciji daju na čuvanje predmete koji su pripadali žrvama genocida – sve kako se ne bi zaboravile strahote Srebrenice.

    Direktor Suljagić ističe da projekat nema određen naziv, ali da ga on naziva memento – podsjetnik, opomena, upozorenje.

    -To je, uslovno govoreći, naš projekat za 2020. godinu. Vjerujem da će trajati nekoliko godina dok sakupimo predmete i javnost treba toga biti svjesna. Dio moje vizije i dio vizije koju dijelim sa Upravnim odborom je da Memorijalni centar postane gravitacioni centar našeg pamćenja i sjećanja na 90-te godine. Srebrenica je zločin koji je uperen i počinjen protiv svih nas. Iskustvo Srebrenice je iskustvo svih nas. Želim da tamo bude mjesta i za izložbe, za sjećanje, za memorijalizaciju Prijedora, Brčkog, Sarajeva, Tuzle, želim da to bude gravitaciono mjesto pamćenja i sjećanja. Borimo se protiv vremena, nemamo dovoljno svog istraživanja, stoga, sada to pokušavamo nadoknaditi–kazao je Suljagić.

    Dalje je naveo da je u javnosti potrebna edukacija, kako bi projekti u punini zaživjeli.

    -Koliko god to bio sizifovski posao, narod je potrebno obrazovati o važnosti ovakvih projekata. Nužno je da shvatimo koliko je naše iskustvo relevantno, koliko je važno – za narod, za generaciju, za svijet u kojem živimo. Kada je riječ o odzivu na ovu akciju prikupljanja predmeta, on je jako dobar. Ljudi se javljaju i donose predmete, ali očekujemo da će odziv biti dobar i u predstojećem periodu–ističe Suljagić.

    Također, pokrenut je program „Zastupnici/e za Memorijalni centar“, u okviru kojeg se planira značajnije uključivanje izabranih predstavnika u državnim, entitetskim i kantonalnim zakonodavnim tijelima u aktivnosti ove institucije.

    -Ako mi na simboličnom i svakodnevnom nivou ne počnemo shvatati da je ta institucija zajedničko vlasništvo, nikad nećemo postati ni vlasnici svoje historije. Posljedice toga što nismo bili vlasnici svoje historije smo platili od 1992. do 1995. godine i krajnji je trenutak da postanemo vlasnici svoje historije. Tražili smo, dakle, od zastupnika da simbolično daju 100 KM na mjesečnom niovu. Taj iznos smo tražili kao ulaznicu u jedan klub ljudi koji će putovati po svijetu i koji će pričati o genocidu u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini. Želimo na tim vrijednostima okupiti ljude koji će biti ambasadori Memorijalnog centra-izjavio je Suljagić, podsjećajući da je ovo način da zauvijek pamtimo.

    U toku je i akcija prikupljanja knjiga za biblioteku Centra. Trenutno Memorijalni centar posjeduje malu biblioteku, a Suljagić ističe da je cilj akcije istu obogatiti i od Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari napraviti edukacijski i istraživački centar u koji će dolaziti naučnici, istraživači i studenti iz cijelog svijeta da izučavaju genocid, ratne zločine, kršenja međunarodnog humanitarnog prava i istraživati različite segmente tranzicijske pravde, zaštite ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije.

    -Mi posjedujemo nešto novca i možemo kupiti određeni broj naslova, međutim, potrebna nam je podrška i pomoć, a svi možemo doprinijeti ovoj akciji. Ovo je način da svi nešto uvakufimo u Memorijalni centar. Možda nismo u prilici da izdvojimo određenu cifru novca za ovu akciju, ali možemo pokloniti knjigu. Moja knjiga će biti tamo, sutra će neko doći i čitati tu knjigu i na taj način će se omogućiti da se znanje prenosi – to je ideja. Ako Centar nije zajedničko vlasništvo, onda sam i ja i svi mi smo tamo uzalud, sve je uzalud, ako to nije ugaoni kamen našeg narativa-zaključio je on.

    Najavljeni su i novi projekti, a s obzirom da su već u toku pripreme za obilježavanje 25. godišnjice genocida u Srebrenici, iz Memorijalnog centra poručuju da je svaki oblik podrške važan.

    (preporod)

  • Grad Tuzla na račun Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari uplatio 50.000 KM

    Suljagić se Imamoviću zahvalio na Twitteru

    – Hvala Jasminu Imamoviću, Gradskom Vijeću Grada Tuzla. Ovako zajedno i najbolje odgovaramo na revizionizam, negiranje, minimalizaciju genocida, na humanizaciju masovnih ubica, napisao je na svom Twitter nalogu Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

    Suljagić se Imamoviću zahvalio na uplati 50.000 KM koju je na račun Memorijalnog centra izvršio grad Tuzla.

    (Oslobodjenje)

  • Suljagić o tekstu NY Timesa: Indikator sveopšteg neznanja o genocidu u BiH

    Direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić za N1 je komentarisao članak objavljen u NY Timesu u o Radovanu Karadžiću, kazavši da je to još jedan rad koji će doprinijeti “zamućivanju vode”.

    “Treba sačekati knjigu da vidimo da li ovaj članak odražava knjigu. Jessicu Stern poznajem površno, znam da je dijete preživjelih Holokausta. Ako je suditi po ovom članku, to je još jedan rad koji će doprinijeti daljem zamućivanju vode. Nije problem samo njen članak, nego činjenica da NY Times u dva mjeseca objavljuje dva članka koja se odnose na genocid u BiH; jedan je posvećen Handkeu, tema drugog je, ako mogu biti sarkastičan, jedna topla ljudska priča o ratnom zločincu osuđenom za genocid”, kazao je Suljagić za N1.

    Dodao je da ovaj članak upućuje na sveopšte neznanje o genocidu u BiH.

    “To je indikator nečeg drugog; jednog sveopšteg neznanja o bosanskom genocidu u Zapadnom svijetu, što je začuđujuće pomalo jer je u devedesetim jedan od rijetkih saveznika koje je BiH imala bila grupa novinara sa Zapada”, ističe i dodaje:

    “Mogao bih reći da je dio problema to što smo mi proteklih 25 godina razgovarali jedni s drugima, a ne razgovarajući sa svijetom o tome što se dogodilo i nismo puno objavljivali na engleskom. Ja spadam u grupu ljudi koja misli da se istorija dvadesetog vijeka dijeli do Španije i poslije Španije i do BiH i poslije BiH”.

    “Naše akademske elite su učinile sve da narativ koji je bio izgrađen devedesetih godina razvodnji i narodu počne “prodavati” naraciju da je cilj agresije na BiH bio pljačka, a ne uništenje jednog njenog naroda i BiH kao države. Ti ljudi su još uvijek glasni i glasni među nama. Jedina utjeha je da se počela pojavljivati novija generacija autora, istraživača spremnih da se uhvate u koštac sa ovim talasom revizionizma”, dodao je Suljagić.

    (N1)

Close
Close