Home Novosti Ugledna američka novinarka: Kako je izgledao moj jezivi susret s Ratkom Mladićem...

Ugledna američka novinarka: Kako je izgledao moj jezivi susret s Ratkom Mladićem i šta je krivo s presudom ‘Mesaru iz Bosne’

Ratko Mladić
Ratko Mladić

Ugledna vanjskopolitička novinarka Dženin di Đovani (Janine di Giovanni) za “New York Times”  napisala je tekst o Ratku Mladiću, kojeg je upoznala tokom izvještavanja iz Sarajeva ratne 1993. godine.

Bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba Haški sud je u srijedu osudio na doživotnu zatvorsku kaznu za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u BiH.

– Susrela sam se s Ratkom Mladićem samo jednom. On je bio zapovjednik rata koji je uništavao Bosnu. Nadgledao je zauzimanje glavnog grada Sarajeva, gdje sam tada živjela i odakle sam izvještavala. Dane sam provodila u mrtvačnici brojeći poginule i sjedeći u bolnici s djecom koju su šrapneli oslijepili – piše Di Đovani.

 

Rekao mi je da će me pregaziti

Jednog hladnog dana 1993. za vrijeme raketiranja Sarajeva, odvezla sam se na planinu Igman, stratešku planinu na jugoistoku, kroz linije fronte bosanskih Srba. U borovoj šumi na blatnoj cesti, vidjela sam Mladića kako sjedi u svom džipu. Oprezno sam prišla prozoru da ga pitam o humanitarnim operacijama u Sarajevu. Hrana neko vrijeme nije dostavljena, a ljudi su izgladnjeli, rekla sam mu i pitala ga hoće li dopustiti da kamioni s hranom uđu u grad.

“Mesar iz Bosne” hladno je pogledao u mene i nešto promrmljao svom pomoćniku, koji mi je onda rekao da mi general poručuje da će me pregaziti ako se još više približim njegovu automobilu. Zatim je dodao na engleskom: ‘Zaista će to i učiniti’.

U Hagu je u srijedu Mladić proglašen krivim za genocid i ratne zločine. Agreesija na BiH, koja je trajala od 1992. do 1995., bila je gorak sukob u kojem je poginulo 100.000 ljudi, a 2,2 miliona ih je raseljeno. Više od 50.000 žena je silovano, nebrojeni životi su uništeni.

Dženin di Đovani

Svakog dana tokom toga rata pomislila sam da sam već čula o najgorim vrstama kršenja ljudskih prava, a zatim bi iskrsnulo nešto još gore. Nakon izvještavanja o ratu, idućih 20 godina sam provela prateći sve o Mladiću, od njegova skrivanja u Srbiji, preko osobne tragedije, smrti njegove kćeri koja se najvjerojatnije ubila upravo zbog njegovih zločina, sve do njegovih dana u Hagu i, na kraju, presude. Ponekad ratovi završe, no pravda nikad ne bude dovršena. Prije 22 godine ta agresija na Bosni završila se Dejtonskim mirovnim sporazumom uz posredovanje američkog diplomata Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke). To je zaustavilo neposredna ubijanja, no nije osiguralo privođenje zločinaca pravdi.

 

Krvnici su godinama bili na slobodi

Godinama su najodgovorniji za zločine u ovom ratu, Mladić, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i predsjednik Srbije Slobodan Milošević bili na slobodi, dok su njihove žrtve bile mrtve ili su se morale nositi s činjenicom da su ti krvnici nekažnjeni. Malo je vjere polagano u učinkovitost pravosuđa na mjestima izvan Haga: u Sarajevu, Zvorniku ili Mostaru, gdje su se događale užasne stvari.

Tribunal za ratne zločine uspostavljen 1993. optužio je više od 160 ljudi. No, to je malen broj u usporedbi s brojem silovanih žena, stanovnika koji su prošli etničko čišćenje, poniženjem i agonijom svih čiji su životi stali u vrijeme agresije. Kao što sam vidjela iz prve ruke, ljudi koji su činili ta grozna djela, koji su ubijali ženu i djecu, koji su kopali masovne grobnice u Srebrenici, koji su sudjelovali u masovnim silovanjima u Foči i drugim gradovima u Bosni, hodali su slobodno. Ti su ljudi, prema mome mišljenju, oni koji su istinski zli.

Mnogo godina nakon rata, u Srebrenici sam upoznala jednu ženu koja je kao tinejdžerica bila zarobljena u gimnaziji u Foči, gdje je desetke puta silovana. Za nju je pravda bila tek iluzija kojoj se mogla nasmijati. Rekla mi je da je svakog dana u svom selu gledala svog silovatelja kako slobodno šeće. Znala je da on nikad neće u Hag ili pred lice pravde, jer je tamo vrlo malo ljudi osuđeno zbog silovanja.

To je bila ona, žrtva koja je sklanjala pogled od srama kad bi prolazila kraj njega na ulici, i on, silovatelj koji je pobjedonosno hodao. A takvo što nije rijetkost. Intervjuirala sam majke i kćeri koje su bile silovane jedne uz druge, a koje još u svojim gradovima viđaju svoje silovatelje, koji su se nakon rata vratili.

 

Doživotna kazna za Mladića

Mladić će u zatvor doživotno. No njemu je 75 godina. Što to znači? Premalo i prekasno? Što je s onim porodicama koje još traže posmrtne ostatke svojih najmilijih?

Nakon genocida u Srebrenici, Mladićevi su ljudi natrpali žrtve u masovne grobnice, no oprezno su ih razdijelili i ponekad su posmrtne ostatke premjestili kilometrima dalje od mjesta na kojima su žrtve ubijene, računajući da će u nadolazećim godinama istražitelji pokušati iskopati tijela.

Šta je s djecom koja su rođena nakon tih silovanja, koja su začeta u mržnji? Što s uništavanjem brojnih knjiga u Vijećnici u Sarajevu, koja je bombardirana samo zato što je bila simbol multikulturalizma? Koliko je generacija potrebno da se ta mržnja izbriše?

Kakva se poruka šalje žrtvama trenutnih sukoba? Za one koji žive u Siriji, u Zimbabveu ili Jemenu? Hoće li Mladićeva presuda, 22 godine nakon, uliti nadu da je pravda dostižna? Mislim da nije tako.

Nakon što je završio rat u Bosni, preselila sam se u Afriku i izvještavala iz Ruande i drugih ratnih zona u kojima su također počinioci groznih zločina hodali slobodno, nakon što su okončali mnoge živote i rastrgali društva. Vidjela sam šestomjesečnu bebu čija je ruka bila odrezana ispod lakta. To su učinili pobunjenički vojnici u Siera Leoneu i djeca vojnici u Liberiji.

PREPORUČENO ZA VAS:

JEDAN OD OSNIVAČA HDZ-a BIH ŽESTOKO KRITIKUJE ČOVIĆA: ‘Čovićev pakt s Dodikom vodi Hrvate u propast, gdje je bio u vrijeme pokolja Hrvata i Bošnjaka u Posavini”

“Drskost, bezobrazluk, bahatost hrvatskog rukovodstva nemaju mjere”

(Avaz.ba)