Najava lidera SNSD-a Milorada Dodika o donošenju novog entitetskog ustava prema kojem bi Banja Luka postala glavni grad, a Pale prijestonica, ponovo je pokrenula buru na političkoj sceni.
Komentirajući činjenicu da u aktualnom ustavnom poretku piše da je glavni grad entiteta Sarajevo, Dodik je ironično poručio: „Zamislite, sada piše da je to Sarajevo. Glavni grad RS je Sarajevo, ne Istočno Sarajevo, već ono federalno.“
Međutim, ono što Dodik u svojim populističkim istupima namjerno prešućuje jeste nesporna historijska činjenica – Sarajevo u Ustav RS nisu upisali ni stranci, ni OHR, niti probosanske snage, već sami srpski predstavnici na početku rata.
Ratni planovi i zaboravljene odluke
U februaru 1992. godine, nelegalna Skupština srpskog naroda u BiH usvojila je prvi ustav tadašnje paradržavne tvorevine u kojem je Sarajevo navedeno kao glavni grad. U tom trenutku, paljansko rukovodstvo predvođeno ratnim zločincem Radovanom Karadžićem tretiralo je Sarajevo kao ratni plijen, s jasnim ciljem stvaranja etnički čistog urbanog centra.
Tokom četverogodišnje opsade, ali i prilikom potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ta odrednica nikada nije mijenjana jer se vjerovalo u vojničku pobjedu i podjelu grada.
Čak ni u poslijeratnim godinama, kada su institucije već preseljene u Banju Luku, a OHR 2000. godine nametao amandmane, Sarajevo je ostalo u ustavu jer su bošnjački predstavnici kroz mehanizme zaštite vitalnog nacionalnog interesa redovno odbijali pokušaje brisanja, sprječavajući da se entitetskim prekrajanjem cementiraju rezultati etničkog čišćenja.
Danas, kada se planovi o etnički čistim teritorijama definitivno raspadaju, pokušaji brisanja Sarajeva iz ustava predstavljaju samo očajnički pokušaj bijega od vlastite historije i pravnog naslijeđa koje su sami kreirali.
