Neka nam oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, stećke. Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj!
Tako je Krleža govorio o Bosni, a takvih kao na stećku ima i danas.
Dijete majke Danice i oca Marka, dobitnik najvećeg ratnog priznanja Zlatnog ljiljana, dokazani patriot, brani u ratu, a sada i u miru suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Jedan je od rijetkih koji rade za dobrobit cijele BiH i s pravom možemo reći da je simbol BiH, antifašist, ali prije svega Bosanac i Hercegovac, predsjedavajući predsjedništva BiH Željko Komšić.
S obzirom na program Hayat TV-a povodom Dana državnosti, s razlogom smo počeli ovaj dan razgovorom s gospodinom Komšićem. Zašto volite BiH?
Zato što je moja, zato što nema druge domovine, može se čovjek preseliti, ali samo jedno mjesto zoveš domovinom, a to je ono odakle potječeš i zato je volim, kakva god da je, volim je. Ja imam milion i jednu primjedbu na svašta nešto, ali to je moje, to jedino osjećam kao svoje. Lijepo je otići bilo gdje u svijetu, ima i možda ljepših planina, većih rijeka, čistijih, mora, ali ovo je moje, ali ovo je naše i to se jedino voli kao dijete svoje. Jedino se tu osjećaš svojim. U svom životu imao sam priliku biti van BiH i na duži period, ali kada sam se vraćao, kada vidite ona svjetla grada Sarajeva, iako znate, možda, da nije idealno, vama je draga, lijepo vam je, jer došao si kući.
Kada putujete svijetom, kada govorite o BiH, čime se najviše ponosite? Šta najviše ističete?
Gospođa Vesna Pusić je nedavno rekla genijalnu rečenicu: ‘BiH JE JEDNA NEVJEROVATNO OTPORNA ZEMLJA, otporna država i ono što izdrži BiH, pitanje je bi li veće zemlje mogle izdržati, jače ekonomski i vojno.’ Svi mi znamo u kakvoj zemlji živimo i s čim se sve sudaramo. Na kraju krajeva, znamo i kakvi smo ljudi, šta ko hoće, gdje stremi neko, međutim BiH sve to nekako preživi, nekad tiho, nekad uz ogromnu patnju, ali ne može niko da je okrnji i to je veličina ove zemlje. Ovo je jedna otporna zemlja zahvaljujući ljudima koji je vole, a kojih je mnogo.
Mnogi su pokušali vladati BiH, nisu uspjeli, samo im se učinilo da jesu.
Sjetimo se samo ko je sve prošao kroz historiju, bilo je carstava koja su prošla kroz BiH, mislili ste nikad im kraja nema i veličinom i snagom kolika su bila i to je historijski dugo trajalo i nikog više od njih nema, a mi stojimo ovakvi kakvi jesmo i, ponavljam, nevjerovatno otporna zemlja, ne može joj niko ništa.
Vi ne date na Bosnu, neke ste upozorili da mogu dobiti po prstima, drugima ste poručili da neće uspjeti u svom naumu da unište BiH, a nedavno ste francuskom predsjedniku u oči rekli da je uznemirio građane vaše zemlje. Odakle motiv da tako uporno branite BiH?
To je moja kuća, a dodatno me obavezuje mjesto na kojem se nalazim, jer kad polažeš zakletvu, obavežeš se, preuzimaš javno obavezu da ćeš to raditi, a na kraju krajeva, šta drugo čovjek da brani nego svoju kuću, a manje-više sve što voliš i sve što volim, ovdje je u Bosni i Hercegovini. Braneći BiH, branim i sebe i sve one koje volim, najbliže svoje.
Mnogi vam, ipak, zamjeraju što se ponekad ne ponašate baš diplomatski i ne uklapate se u neke norme političara. Međutim, vi nastupate srčano i neki naši analitičari i političari, a naročito oni iz Hrvatske kažu da to sve radite kako biste se dodvorili raji. Ima li istine u tome?
Pa nema istine u smislu da nema diplomatski i nediplomatski, zavisi kako ko tumači, sve je danas diplomatski. Možete reći da je nediplomatski poslati svoje avione u tuđu zemlju, a neko kaže da je to diplomatski. Dakle, nema diplomatski i nediplomatski, ovo je posao u kojem postoji cilj. Ako ga znaš, iskoristit ćeš priliku da taj svoj posao obaviš u svrhu zaštite cilja, a cilj je BiH. To što se to, možda, nekom ne sviđa, šta ću im ja. Ja ne mogu sam sebe natjerati, odnosno ne mogu se nikad toliko koncentrisati da stvari zamotavam. Osim toga, nema potrebe da ih zamotavam. Istine su obično vrlo jednostavne i sva veličina istine je u tome što je jednostavna. Šta je problem reći istinu na direktan način? Tačno je to, rekao sam i rekao bih i sutra bilo kome i nema potrebe da ja sad govorim bilo kojem predsjedniku: znate, to je ovo, to je ono, to je ono što ste vi rekli, tačno je, izazvali ste uznemirenost u mojoj zemlji jer to nije tačno.
A neki su rekli da nisu saglasni s vama, da je to lični stav.
Pa, evo, ako mislite da je pogrešno ono što sam rekao, demantujte me, dokažite da je drugačije. Mi smo dokazali ono što tvrdimo, precizne podatke dali. Dakle, tačno je ono što smo rekli, a to što se nekima ne sviđa, ja ih pozivam neka iznesu neke druge podatke, pa ću, možda, i ja reći da sam bio u krivu. Ali imam činjenice, imam istinu i što bih se ja ustručavao da saopštim nekome istinu? Ono što je rečeno o BiH, nije tačno, sad možemo raspravljati s kojom namjerom je to rečeno, šta je pozadina, ali to je sasvim druga priča. Činjenica je da je predsjednik jedne prijateljske države rekao nešto što nas je uznemirilo, mene je uznemirilo, jer znam da nije tačno. Čuj lični stav, pa kakav hoćete da imam stav, pa sve je lično što radim, ovo lično ja radim, šta treba? Koga da pitam za taj stav?
Jedne godine ste spasili život trudnice i bebe, a roditelji su u znak zahvalnosti djetetu dali ime po vama. Koliko je ovakvih situacija za koje se ne zna, kojima se, pretpostavljam, ponosite?
Prvenstveno radite neke stvari kao čovjek, ne kao član Predsjedništva, to nije bitno sada, valjda to radite od sebe, valjda to radite jer mislite da treba da uradite kao osoba, a ne što ste predsjednik ili niste. Mene su uvijek moji roditelji učili da treba pomoći kome možeš, a nikome ne treba odmagati.
Vi, zapravo, nikada ne govorite o svojim humanim gestama, o akcijama u kojima učestvujete, a danas su, moramo priznati, ipak dio neke PR-strategije.
Pa jeste, danas očigledno postoji potreba ljudi da se predstave onakvima kakvi nisu, a danas je sve, zapravo, PR. U ovoj eri modernih tehnologija sve je PR, informacije se brzo plasiraju, ništa se ne može sakriti, ljudi se bore za taj medijski prostor, rade neke stvari koje, možda, i ne bi radili. Ako si nekome pomogao, pusti, čuvaj to za sebe, ne spominji te stvari. Neka ostane između tebe i onoga kome si pomogao. Ne radiš te stvari da bi se dopao nekome, obično te stvari radiš instinktivno, a ne s namjerom da ih iskoristiš za neku kampanju i promociju. Ali dobro, ljudi to prepoznaju, ljudi uvijek prepoznaju šta radiš nasilu, šta radiš isforsirano, a šta onako izađe iz tebe što si, valjda, takva osoba.
Kada niste u Predsjedništvu, kada niste okruženi osiguranjem, savjetnicima, ne obavljate poslove državnika, kako provodite vrijeme? Imate li uopće slobodnog vremena, volite li sport, volite li čitati ili pogledati neki film?
Volim kada imam priliku, u pravu ste, nemam baš puno vremena i ovo je takav posao gdje ti sebi ne možeš odrediti radno vrijeme, ne možeš se baš osloniti ni na vikende ni na godišnji odmor, jer uvijek postoji nešto što ti to prekine, ali nastojim. Najviše vremena provodim sa svojima kad mogu, bježim kući, jer mi je tamo najljepše, sa suprugom i kćerkom, jer najljepše se osjećaš s onima koje najviše voliš.
Možete li ostaviti sve brige kad uđete u svoju kuću?
Teško to ide, trudim se i desilo se, možda, u nekoliko navrata da sam bio relaksiran, ali obično ne možete pobjeći od ovih prokletih telefona. U svakom trenutku si dostupan svakome i jednostavno ne postoji ta vrsta reza, prekida, gdje ćete reći: danas sam uradio to, završio sam svoj posao i sad nastupa period odmora. Možda neko može, ja ne mogu tako, za mene to ne postoji, ne postoji ni za vikend ni na odmoru.
Još od osnovne škole, pa i srednje, volim čitati, dam sebi zadatak. Sad sam se uhvatio Umberta Eca, dao sam sebi zadatak da sve pročitam. Pogledam tu i tamo pokoji film, koju seriju, ne baš tako redovno, ali to su obično oni trenuci kad ste na putu pa to možete raditi kad niste ničim drugim okupirani ili su to trenuci prije spavanja, inače nemate vremena.
Malo ste se dotakli svog privatnog života. Vješto ga krijete, ali vas često možemo vidjeti u društvu supruge Sabine i kćerke Lane, bez pratnje.
Pa ne bi se one složile s vama, kažu da je to rijetko.
Vi ste šef države, a ko je šef u kući?
Ja nisam, a zna se kako to ide. Znači, supruga se ne bi složila s vama, a posebno kćerka. Kako raste, postaje sve svjesnija da ne mogu biti često s njima, suočavam se često s tim prigovorima da im posvećujem malo vremena.
Ima li Željko Komšić neostvarenih želja?
Kao da je to bitno kako čovjek postaje stariji. Sve one naše izreke i mudrosti, ono što su stari govorili, imaju smisla. Možda imaš želja kad si mlad, ambicija, da se nešto desi, a što više stariš, postaješ svjestan vrijednosti zdravlja, sigurnosti i stabilnosti porodice. Kako godine prolaze, sve se više vraćaš na to i postaješ svjestan da su to najvažnije stvari, da nešto materijalno danas jeste, sutra nije, da neka funkcija, posao, danas jeste, sutra nije, ali da su neke stvari trajne i treba ih čuvati, treba ih paziti. Kako godine prolaze, treba paziti zdravlje, čuvati porodicu, treba je štititi.
Rekli ste da želite da vaše dijete ostane u BiH i da ne traži sreću van nje. Šta mislite hoće li vas poslušati?
Ne znam. Ona je već sada vrlo tvrdoglava, mislim tvrdoglava je u tom smislu što zna donijeti odluku i stoji iza te odluke, to je nevjerovatno. Ta djeca se danas rađaju pametna i s fakultetima, izgleda.
Krajnje uvjetno rečeno. Ali zaista zna donijeti odluku i sama stoji iza nje, ja i supruga se vrlo često iznenadimo kako je došla do takvih odluka i kako čvrsto stoji iza njih. Dok je s nama do 18. godine, tu je. Siguran sam da će ona znati donijeti ispravnu odluku. Naravno da bih volio da ostane ovdje. Mislim, šta mi znači kad mi dijete ode, čemu onda sve? Sve gubi smisao, onda to više nije to, da se viđamo praznicima ili, ne daj Bože, u nekim lošim situacijama. Boli to, boli me sad kad je nema 4-5 dana, a kamoli da vam dijete sutra dođe i kaže da želi ići negdje, pogotovo da ode negdje daleko pa da se ne možemo često viđati, da ne možemo biti zajedno. Znate, da vam neko odsiječe najvažniji dio života.
Pogotovo jer ste je dugo čekali.
Pa da, čekali smo, ali i dočekali.
Kako ona doživljava činjenicu da je njen otac prvi čovjek Predsjedništva BiH? Kako njeno društvo gleda na to?
Ima tu zadirkivanja, ali ona se zna veoma dobro nositi s tim, ona zna to odsjeći i postaviti stvari na pravo mjesto da je to nevjerovatno. Danas su djeca drugačija. Kad se sjetim sebe, u tim godinama me interesovao pony bicikl, škola, raspust, a ova djeca danas pokazuju nevjerovatan interes, toliko mnogo znaju o svemu, taj internet, valjda, tome doprinosi.“
A jesu li sretniji zbog toga?
Pa ne znam jesu li sretniji. Meni se čini da su pod većim stresom nego što smo mi bili. Gledam kako na kćerku sve to stresno utječe. Ne znam, svako vrijeme ima svoj teret. Kad sam ja bio dijete, život je sasvim drugačije izgledao nego život koji danas djeca žive.
ZAVNOBIH-om je rečeno da je BiH jedinstvena i nedjeljiva. Koliko BiH danas živi svoju državnost?
Pa živi, ne možda onako kako bismo mi to željeli i voljeli, ali živi. Dokaz je što postoje institucije ove države, ova država je nezavisna, suverena je, te institucije takve su kakve su. Na kraju krajeva, narod na izborima bira sve nas, ali država živi. Možda možemo reći da nismo zadovoljni svime što vidimo i što se dešava, ali tako je kako jeste. Država postoji i valja je i dalje čuvati, s nekom nadom da će možda neke generacije koje će doći iza nas biti malo mudrije, pametnije. Svi smo mi robovi svog životnog iskustva i to iskustvo nas oblikuje i oblikovalo nas je takvim kakvi jesmo, možda će buduće generacije gledati na to sve drugačije, relaksiranije. Interes će biti drugi, fokus njihove pažnje bit će pomjeren na nešto drugo što je, možda, bolje i pametnije, ali sada je tako kako jeste.
Žive li građani BiH, ako izuzmemo ova dnevnopolitička nadmudrivanja, zapravo, tu zbratimljenu zajednicu?
Neću vam otkriti nikakvu tajnu ako vam kažem da to nije baš tako, jer postoje različiti interesi kada je riječ o BiH, ali onima koji kažu da vole neku drugu zemlju više nego BiH, ja samo kažem da se sjete gdje im je kuća. Mislim, kuća vam je ovdje, a to što vi volite još neku državu, još neko mjesto, uredu je, poštujem to, meni to nije problem, ali, ljudi, kuća vam je ovdje, u BiH, u granicama BiH, dajte da barem uredimo svoju kuću, da bude pristojna, da živimo kako treba, a, iskreno rečeno, mislim da je i to prolazna faza. Kako sve ovo ide naprijed i kako će sve u ovoj zemlji biti bolje, pogotovo ako uspijemo u tim nekim stvarima koje se tiču velikih ciljeva, kako ćemo biti zemlja, društvo nekog većeg projekta, plemenitog stabilnog projekta, mislim da će i te stvari polako gubiti na značaju, to što nas, navodno, dijeli, a šta ima da nas dijeli, svi smo isti, ne razlikujemo se ni po čemu.
Rekli ste da volite više BiH nego Hrvatsku.
Naravno, i zašto bi to bio problem? Sve mi je ovdje. Ne valja nikad željeti tuđe, nije to dobro. Uvijek se drži sebe i svog, to je recept za miran život.
(Hayat.ba)
