Potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković pokrenuo je zakonodavnu inicijativu kojom predlaže donošenje Zakona o ravnopravnoj upotrebi jezika i pisma u ovom entitetu. Prema dostupnim informacijama, nacrt zakona je dostavljen narodnim poslanicima s ciljem da se razmotri i uputi u redovnu skupštinsku proceduru.
U fokusu inicijative je preciznije uređenje upotrebe bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika, kao i oba pisma – ćirilice i latinice u oblastima koje direktno utiču na svakodnevni život građana: u radu institucija, pred upravnim organima i sudovima, u javnim ustanovama i preduzećima, te u obrazovanju i javnom informisanju.
Zašto se zakon predlaže baš sada?
Tema jezika i pisma u BiH je više od administrativnog pitanja — ona se u praksi često pretvara u političko i identitetsko pitanje, posebno u sredinama gdje postoje tenzije oko prava povratnika i manjinskih zajednica. U Republici Srpskoj se već godinama vodi rasprava o tome kako se ustavna i zakonska načela o ravnopravnosti jezika primjenjuju “na terenu”, naročito u školama i u izdavanju službenih dokumenata.
Durakovićev prijedlog se u javnim objašnjenjima opisuje kao pokušaj da se pitanje jezika i pisma u RS uredi “na jasan, savremen i pravno održiv način”, uz naglasak da se ravnopravnost ne smije svesti na deklaraciju, nego da mora biti vidljiva u procedurama i praksi institucija.
Šta zakon obuhvata: institucije, sudovi, isprave, evidencije
Prema opisu nacrta koji je prezentovan javnosti, zakon detaljno uređuje službenu upotrebu jezika i pisma u:
-
radu organa vlasti i uprave
-
upravnim i sudskim postupcima
-
izdavanju javnih isprava i vođenju evidencija
-
radu javnih ustanova i javnih preduzeća
-
komunikaciji građana s institucijama (obrasci, zahtjevi, rješenja, dopisi)
Praktično, to znači da bi građanin, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili mjesto stanovanja, trebao moći ostvariti pravo da mu se službena komunikacija i dokumenti vode na ravnopravno priznatim jezicima i pismima, a da institucije imaju jasne obaveze kako se to sprovodi.
Poseban fokus: obrazovanje i dokumenti učenika/studenata
Jedan od najosjetljivijih dijelova ovog prijedloga odnosi se na oblast obrazovanja. U javno dostupnim objašnjenjima navodi se da prijedlog uključuje odredbe koje garantuju ravnopravnost jezika u školama i da učenici i studenti imaju pravo da slobodno izaberu naziv jezika koji će biti naveden u svjedočanstvima, diplomama i drugim zvaničnim dokumentima.
Istovremeno, u istim opisima naglašava se da se zakonom predviđa izričita zabrana segregativnih i diskriminatornih praksi u obrazovanju.
Za mnoge roditelje i učenike, upravo je ovaj segment ključan, jer se pitanja jezika u školama često pretvaraju u sporove koji traju godinama i opterećuju i djecu i nastavnike, ali i odnose u lokalnim zajednicama.
Javno informisanje i RTV servis: obaveze ravnopravne upotrebe
U dijelu koji se odnosi na javno informisanje, posebno se ističe da prijedlog propisuje obavezu ravnopravne upotrebe sva tri jezika i oba pisma u okviru javnog RTV sistema. U javnim objašnjenjima se ovaj segment navodi kao važan zato što javni servis ima obavezu da bude servis svih građana, a ne samo jedne zajednice ili jednog jezičkog standarda.
Ovdje se otvara i šire pitanje: koliko javne institucije u praksi šalju poruku uključivosti i jednakosti, i da li se ravnopravnost vidi u programima, titlovima, najavama, te u zvaničnim dokumentima i platformama.
Politička realnost: od inicijative do glasanja
Važno je napomenuti da je ovo trenutno inicijativa i nacrt koji treba proći skupštinsku proceduru. To znači: razmatranje u radnim tijelima, eventualne amandmane, raspravu u Narodnoj skupštini RS i na kraju glasanje.
U javnim istupima povezanim s inicijativom, Duraković je najavljivao da će tražiti podršku i na najvišem entitetskom nivou, naglašavajući da je cilj da zakon dobije institucionalni legitimitet i da se o njemu razgovara ozbiljno, bez politizacije i etiketiranja.
Šta bi zakon promijenio “na terenu”?
Ako bi zakon prošao, njegova najveća vrijednost bi bila u tome što bi:
-
postavio jasna pravila i obaveze institucija,
-
smanjio prostor za proizvoljna tumačenja,
-
dao građanima konkretnu osnovu da traže zaštitu svojih prava,
-
uveo standarde koji su razumljivi i primjenjivi.
U praksi, najveća razlika bi se vjerovatno vidjela u školskim dokumentima, obrascima i komunikaciji s institucijama, te u javnim servisima i javnim ustanovama.
Durakovićev prijedlog zakona o ravnopravnoj upotrebi jezika i pisma predstavlja pokušaj da se pitanje jezika i pisma u RS uredi preciznije i operativnije, s fokusom na institucije, obrazovanje i javno informisanje. Hoće li inicijativa dobiti podršku većine u skupštinskoj proceduri zavisi od političkih odnosa i spremnosti da se ovo pitanje tretira kao standard ljudskih i građanskih prava, a ne kao povod za nove podjele.
Pročitajte i: “Maske su pale”: Vukanović napao SNSD i Mazalicu zbog izostanka dogovora o rezoluciji — “podaništvo i akt izdaje”
