Odbrana Bosne i Hercegovine tokom agresije okupila je ljude različitih nacionalnosti i porijekla. Među njima su bili i dobrovoljci koji su napustili svoje domove u inostranstvu. Došli su pomoći stanovništvu i priključiti se Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od njih bio je Nijemac, bivši pripadnik njemačke vojske.
U aprilu 1992. godine Adolf je radio u prihvatilištu za strance u njemačkom Darmstadtu. Susreti s izmučenim i izgladnjelim Bošnjacima podsjećali su ga na tešku sudbinu njegovog oca Alberta. Njegov otac proveo je čak 17 godina u sibirskim gulazima.
Posebno ga je potresla fotografija koju je vidio u njemačkim novinama. Prikazivala je izgladnjele zarobljenike iz jednog srpskog logora na sjeveru Bosne. Prizori ljudi koji su izgledali poput kostura probudili su u njemu bolna sjećanja na očevu prošlost. Posebno ga je pogodilo kasnije poricanje događaja u tom logoru.
Adolf je odlučio napustiti Njemačku i doći u Bosnu i Hercegovinu. Zajedno sa Salihom Džidićem i rahmetli Enisom Srnom, 9. aprila 1993. godine stigao je u Sarajevo. Imao je 42 godine, a put do opkoljenog grada vodio ga je preko Hrvatske i Igmana.
Dolazak u Sarajevo nije bio nimalo jednostavan. Na putu prema gradu morao je prolaziti kroz područja pod kontrolom srpskih snaga. Ipak, nije odustajao od svoje namjere da pomogne u odbrani Bosne i Hercegovine. Prilikom prijavljivanja u Armiju RBiH postavio je samo jedan uslov. Želio je da bude raspoređen upravo u Sarajevu.
Po dolasku u grad priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi. U njenim redovima učestvovao je u odbrani Sarajeva kao snajperist. U početku je pokušavao pronaći način da prođe kroz neprijateljske položaje i pridruži se borcima unutar grada. Kasnije je raspoređen na liniju odbrane.
Dvije sedmice proveo je na Stupu, naselju na zapadnom dijelu Sarajeva, u blizini aerodroma. Tamo je obavljao svoje borbene zadatke, svjestan opasnosti kojoj je svakodnevno bio izložen. Njegova odluka da dođe u opkoljeni grad značila je i prihvatanje rizika da se iz njega nikada ne vrati.
Adolf Friedrich poginuo je u februaru 1994. godine, na dan prvog masakra na sarajevskoj pijaci Markale. Tog dana ubijeno je 68, a ranjena su 144 civila. Vijest o stradanju nedužnih ljudi duboko ga je potresla.
Prema svjedočenjima njegovih saboraca, te večeri bio je posebno aktivan na položaju. Snajperom je gađao neprijateljske položaje, uprkos upozorenjima drugih boraca. Saborci su ga pokušavali odgovoriti od takvog postupanja. Postojala je velika opasnost da neprijatelj otkrije njegovu lokaciju.
Adolf ipak nije odustao. Njegov položaj na kraju je otkriven, a neprijateljske snage su ga ubile. Nakon pogibije saborci su ga sahranili na sarajevskom groblju Lav. Upravo je to mjesto sam odabrao još prilikom dolaska u Sarajevo.
Tada je svojim saborcima rekao da ga tu sahrane ukoliko pogine. Njegove riječi tako su postale posljednja želja koja je nakon njegove smrti ispunjena.
Priča o Adolfu Friedrichu ostala je dio sjećanja na strane dobrovoljce koji su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu stali u odbranu zemlje. Napustio je sigurnost svog doma u Njemačkoj i došao u Sarajevo, grad koji je tada prolazio kroz jedno od najtežih razdoblja svoje historije.
Njegov život završen je daleko od domovine, ali je posljednje počivalište pronašao upravo u Sarajevu. Uspomena na ovog njemačkog dobrovoljca i danas se prenosi mlađim generacijama kao podsjetnik na njegovu odluku da se pridruži odbrani Bosne i Hercegovine.
