Američki predsjednik Donald Trump nakon teškog poraza republikanaca na međuizborima suočava se sa sve manjim prostorom za nastavak rata protiv Irana, piše Telegraph. Ograničene zalihe američkih projektila velikog dometa, rizik od američkih vojnih žrtava i izostanak jasnog političkog rješenja dodatno slabe poziciju Washingtona.
U takvim okolnostima sve je izglednije da će SAD proglasiti pobjedu i povući se iz sukoba, dok bi Iran mogao zadržati kontrolu nad Hormuškim moreuzom, ključnom pomorskom rutom za svjetsku trgovinu energentima. To u svojoj kolumni piše Tom Sharpe, penzionisani oficir britanske mornarice, u kojoj je proveo 27 godina i komandovao s četiri različita ratna broda.
Prošlosedmični međuizbori bili su porazna presuda američkoj politici prema ratu u Iranu. Republikanci su izgubili većinu u oba doma Kongresa, i to razlikom kakvu nijedna od dvije stranke nije zabilježila na međuizborima u posljednjih 50 godina. Potpredsjednik JD Vance u srijedu je vrlo jasno rekao da je razlog poraza – rat.
Kako će Trump privesti rat kraju?
Čak je i Trump ocijenio da je Vanceova tvrdnja „uglavnom tačna“, ali da bi, uprkos tome, sve ponovio. Trećina birača izjavila je u izlaznim anketama da je rat bio presudan za njihov izbor. Ostatak posla odradile su cijene benzina.
Stoga pitanje više nije hoće li Trump privesti rat kraju, nego na koji će način to učiniti, piše Sharpe. Izborni rezultati dodatno su otežali povlačenje iz sukoba, umjesto da ga olakšaju. Teheran rezultate izbora tumači kao potvrdu vlastite politike.
Glavni iranski pregovarač poručio je da su Amerikanci „rekli ne ratu“, a Iran podržava takvu poruku. Regionalni analitičari očekuju da će iranski zahtjevi postati još čvršći. Demokratska većina u Kongresu ne može zaustaviti ograničenu vojnu kampanju prije januara, ali Trump sada mora pronaći rezultat koji može politički predstaviti kao uspjeh pred američkom javnošću, i to iz znatno slabije pozicije.
Izborni rezultat je prekretnica
Sjedinjene Američke Države vojno su slabije nego što se na prvi pogled čini, i to iz dva razloga za koja je odgovoran sam Trump, navodi Sharpe. Prvi je taj što ne želi slati borbene avione s posadom iznad Irana u većem broju. Takvu odluku nije promijenio još od aprila, kada je iranska protivzračna odbrana oborila američki F-15E, a izvlačenje njegovog oficira za naoružanje postalo jedna od najvećih borbenih spasilačkih operacija u američkoj historiji.
U operaciji je na terenu učestvovalo oko stotinu pripadnika specijalnih snaga, dva transportna aviona MC-130 ostala su zaglavljena na pustinjskom uzletištu pa su uništena na licu mjesta, a izgubljen je i jedan avion A-10. Bila je to izvanredna operacija koja je na kraju uspjela, ali jedva.
Da je završila neuspjehom, američki piloti i pripadnici specijalnih snaga prikazani na iranskoj televiziji predstavljali bi ogroman politički problem za Washington. Trump je od tada uglavnom držao borbene avione s posadom podalje od Irana, a nakon posljednjeg izbornog udarca teško je očekivati da će biti spremniji prihvatiti nove ljudske gubitke.
Sve je manje vrijednih projektila
Međutim, takva odluka otvara drugi problem. Zalihe projektila za napade izvan dometa neprijateljske protivzračne odbrane, koji SAD-u omogućavaju izvođenje udara bez izlaganja vlastitih pilota opasnosti, sve su manje. Procjenjuje se da su američke zalihe projektila Tomahawk pale s približno 3.000 na 2.000 komada, dok je samo u prvoj fazi operacija potrošeno više od 1.000 projektila JASSM.
Oba sistema mogu se nadoknađivati samo sporo i uz velike troškove. Proizvodnja se povećava, a u augustu je potpisan sedmogodišnji ugovor kojim bi se godišnja proizvodnja projektila Tomahawk trebala povećati na više od 1.000 komada. Međutim, taj će se učinak osjetiti tek za neko vrijeme. Složeni sistemi naoružanja ne mogu se proizvoditi neograničenom brzinom. Mart je pokazao da ih je moguće potrošiti mnogo brže nego što ih industrija može nadomjestiti.
Zbog toga je masovno i razorno konvencionalno bombardovanje praktično isključeno. Preostaje tek ograničena vojna akcija namijenjena prvenstveno stvaranju dojma odlučnosti ili, što je trenutno vjerovatnije, potpuni izostanak novih napada. Čini se da je Trump zasad sklon upravo potonjoj mogućnosti, navodi Sharpe.
Ozbiljno ekonomsko gušenje Irana
Najvjerovatniji razvoj događaja nakon toga jeste da će SAD proglasiti iransku nuklearnu prijetnju uklonjenom i povući se, bez pokušaja postizanja dodatnog sporazuma. Iran bi tako zadržao kontrolu nad Hormuškim moreuzom, naplaćivao prolazak brodova i povremeno otvarao vatru na one koji odbiju platiti. Regionalni dogovor uz posredovanje zaljevskih država, možda i Kine, zasad je malo vjerovatan. Pravi sporazum o deeskalaciji nakon svih izvedenih napada još je manje izgledan.
Sharpe smatra da bi dogovor postignut pregovorima, bez novih vojnih udara, bio najčistiji i najsigurniji način izlaska iz sukoba. Međutim, američki zagovornici oštre politike prema Iranu takvo bi rješenje teško prihvatili jer bi ga doživjeli kao poraz. Osim toga, stavovi dviju strana i dalje su veoma udaljeni, uprkos pokušajima posredovanja Katara i drugih aktera, navodi Sharpe.
Još jedna, također malo vjerovatna mogućnost za Trumpa jeste održavanje postojećeg stanja: nastavak pomorske blokade koja vjerovatno neće dovesti do iranske kapitulacije u nuklearnom pitanju, ali bi se mogla održavati uz „samo“ jedan nosač aviona, što bi je učinilo relativno održivom. Kao i od početka ove faze sukoba, očekuje se da bi ekonomsko gušenje Irana moglo postati toliko ozbiljno da izazove unutrašnji ustanak.
Zauzimanje otoka u Hormuzu
Međutim, stručnjaci koji poznaju iranski sistem vlasti i njegove mehanizme za sprečavanje ili gušenje takvih pobuna, ili oboje, posebno nakon protesta u januaru, nisu optimistični. U međuvremenu iranski narod snosi sve teže posljedice.
Zauzimanje otoka Harg ili manjih otoka u Hormuškom moreuzu teoretski je također jedna od američkih mogućnosti. No takva bi operacija značila veliki broj američkih vojnika u mrtvačkim vrećama, a ujedno bi bila i najsigurniji pokazatelj da politička poruka koju su birači poslali na međuizborima nije shvaćena.
Upotreba nuklearnog oružja na nekom iranskom nuklearnom postrojenju, srećom, malo je vjerovatna, bez obzira na to šta govori komentator Tucker Carlson. Kako navodi Sharpe, postoji ozbiljna opasnost da takav napad ne bi postigao gotovo ništa. Nuklearno oružje nije čarobno sredstvo i samo po sebi ne garantuje uništenje duboko ukopanog postrojenja. Uostalom, ljudi ne grade nuklearna skloništa, utvrđene lansirne silose i slične objekte bez razloga, dodaje.
Učestali napadi na teretne brodove
U međuvremenu, stanje u Hormuškom moreuzu već pokazuje šta znači iranska kontrola nad tim područjem. Prvog novembra tegljač Selat Storm pogođen je kod poluotoka Musandam i potonuo, teretni brod Era S pretrpio je oštećenja trupa u blizini mjesta Limah, a tanker Largo Atom onesposobljen je napadom dronovima kod obale Saudijske Arabije.
Drugog novembra indijski jedrenjak Al Jusufi pogođen je u blizini Limaha, pri čemu je poginuo jedan od njegovih 14 članova posade. Trećeg novembra supertanker Grit pogođen je projektilima. Četvrtog novembra Iranska revolucionarna garda (IRGC) ustvrdila je da su četiri tankera naišla na mine te da su još dva broda zaplijenjena.
Riječ je o tvrdnjama kakve je IRGC iznosio više puta, a američko Središnje zapovjedništvo (CENTCOM), nadležno za američke vojne operacije na Bliskom istoku, redovno ih demantuje. Ipak, te večeri tanker je pogođen i kod obale Katara.
Kina i Izrael igraju važnu ulogu
U samo četiri dana zabilježeno je osam napada, a mnogi brodovi prestali su prijavljivati incidente nakon što budu pogođeni. Plovidba moreuzom uz zaštitu američkih dronova i helikoptera, nakon čega se teret pretovara na moru, funkcionisala je tokom posljednjih mjesec dana. Međutim, takav poslovni model nije dugoročno održiv, a ako pitate neke od pomoraca koji su bili meta napada, nije naročito razuman ni s aspekta sigurnosti.
Kada se sve to uzme u obzir, Sharpe kaže da su izgledi veći od 50 posto da će Iran na kraju zadržati kontrolu nad Hormuškim moreuzom, čak i kada se sukob smiri. Rezultati međuizbora nisu promijenili tu procjenu. Međutim, Kina i Izrael i dalje imaju važnu ulogu u daljnjem razvoju događaja, prenosi Telegram.hr.
„Ko zna šta će poduzeti“
Kina, najveći kupac iranske nafte, želi da moreuz ostane otvoren, ali dosad nije pokazala naročitu spremnost da utiče na tok događaja. Benjamin Netanyahu, koji je 27. oktobra izgubio parlamentarnu većinu, ali i dalje obavlja dužnost premijera u prijelaznom mandatu, nastavit će zagovarati nešto više od tek simboličnih vojnih udara ili će možda čak djelovati samostalno.
Iz američke perspektive, proglašenje pobjede i povlačenje iz sukoba i dalje se čine najvjerovatnijim scenarijem. Ipak, kao i uvijek kada je riječ o Trumpu, pokušaj predviđanja sljedećeg poteza Bijele kuće rizičan je posao. Sve navedene mogućnosti već su poznate teško uzdrmanom predsjedniku i njegovom ministru rata.
„Iskreno, ko zna šta će poduzeti kako bi se izvukli iz situacije u koju su uvučeni pod pritiskom“, zaključio je Sharpe u svojoj kolumni za Telegraph.
