Erich Vad, penzionisani brigadni general Bundeswehra i bivši vojni savjetnik njemačke kancelarke Angele Merkel, smatra da se ne mogu isključiti ruski udari na evropske članice NATO-a. Prema njegovoj procjeni, nije nezamislivo da bi Washington Moskvi mogao dati “zeleno svjetlo” za takvu akciju, a zatim ne intervenisati. Riječ je o njegovoj hipotezi i političkoj procjeni, a ne o utvrđenoj činjenici: u izvoru nema dokaza da je takav dogovor postojao.
Zašto Vad otvara ovo pitanje
Vad, koji je i historičar i publicista, upozorava da bi odnosi između velikih sila mogli dovesti evropske države u situaciju za koju njihova politička rukovodstva nisu spremna. Odluke koje se donose daleko od evropskih prijestolnica, tvrdi on, ne moraju nužno biti u skladu s interesima njihovih saveznika, a posljedice bi mogle biti ozbiljnije nego što se danas pretpostavlja.
Kao polaznu tačku navodi nastavak evropskog pritiska na Rusiju i vojne pomoći Ukrajini, što otvara pitanje dokle Moskva može trpjeti takvu situaciju bez direktnog odgovora. Posebno osjetljivim smatra industrijske objekte na evropskoj teritoriji u kojima se proizvodi naoružanje i oprema namijenjena ukrajinskim snagama.
Bi li Moskva prethodno kontaktirala Washington
Posebnu pažnju izazvalo je pitanje bi li Rusija, prije eventualnog napada na evropska postrojenja za proizvodnju vojne opreme, prethodno razgovarala sa Sjedinjenim Državama. Vad smatra da bi Moskva svakako stupila u kontakt s Washingtonom kako bi dobila odobrenje ili makar provjerila kakva bi bila američka reakcija, jer bi potencijalne mete bile na teritoriji američkih saveznika. Rekao je:
“Praktično sam siguran da bi se uvjerili da njihov ‘stariji partner’, odnosno svjetska sila, razumije šta se događa”, izjavio je Vad.
Kao primjer naveo je mogućnost ruskog udara na fabriku bespilotnih letjelica u Zapadnoj Evropi. Ključno pitanje, kaže, bilo bi šta slijedi nakon napada: bi li to zaista aktiviralo mehanizam ulaska NATO-a u rat i kakav bi stav zauzeo Washington. Ne isključuje mogućnost prethodnih razgovora velikih sila, podsjećajući da su slični kontakti postojali i uoči rata u Ukrajini. Ukazao je i na historijske primjere, uključujući rat u Iraku i invaziju na Kuvajt, koji pokazuju da dogovori velikih sila mogu imati drugačiju logiku od one koju javnost očekuje.
Vadova procjena američkih motiva
Najozbiljnije upozorenje odnosi se na moguće ponašanje američke administracije. Prema Vadu, rat na evropskom kontinentu mogao bi iz perspektive Washingtona biti racionalan scenarij, jer bi Sjedinjene Države od takvog sukoba mogle ekonomski profitirati. Zato smatra da nije nezamislivo da američko rukovodstvo Moskvi da zeleno svjetlo, a zatim odbije vojno intervenisati. Objasnio je suštinsku razliku:
“Jer u tom slučaju u samim Sjedinjenim Državama ne bi bilo razbijeno nijedno prozorsko staklo. U tome je suštinska razlika”, naglasio je Vad.
Ovo je izrazito spekulativna procjena. Nisu navedeni konkretni dokazi, a američke vlasti, koliko je poznato, nisu davale izjave koje bi takav scenarij potvrdile.
Kritika njemačke vanjske politike
Vad kritikuje i način razmišljanja evropskih država, posebno Njemačke. Smatra da velike sile ne donose odluke onako kako mnogi zamišljaju, te da se njihovi vremenski horizonti i strateški pristup razlikuju od predstava koje dominiraju u dijelu evropske javnosti.
U tom kontekstu kritikovao je i ranije proglašeno opredjeljenje njemačke vanjske politike za politiku “zasnovanu na vrijednostima” i “feminističku” vanjsku politiku, koju, prema njegovoj ocjeni, u savremenim međunarodnim odnosima karakteriše djetinjast pristup, jer zanemaruje način na koji velike sile ostvaruju svoje interese. Problem vidi i u tome što mnogi donosioci odluka u Njemačkoj jednostavno ne mogu zamisliti određene događaje, iako su se slične situacije već dešavale tokom historije.
Šta kaže NATO-ov okvir
Za razumijevanje ove rasprave korisno je znati osnovno pravilo saveza. Član 5 sjevernoatlantskog ugovora predviđa da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve, ali svaka država sama odlučuje koje mjere smatra potrebnim, što ne mora značiti automatsku vojnu intervenciju. Upravo se na tom prostoru između zvaničnih obaveza i stvarnih odluka odvijaju rasprave poput ove, u kojima se postavlja pitanje koliko bi saveznici bili spremni reagovati.
Kako čitati ovakve tvrdnje
Izjave bivših vojnih savjetnika korisne su za razumijevanje rizika, ali ne predstavljaju potvrdu da se nešto sprema. Hipotetički scenariji često služe da potaknu raspravu o spremnosti i strategiji. U ovom slučaju nema potvrde da je Washington ikada dao ikakvo odobrenje bilo kakvom napadu, niti da takva razmjena između velikih sila postoji.
