Borba povratnika Bošnjaka za bosanski jezik u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska traje već godinama. Neotuđivo je pravo svakog čovjeka na maternji jezik, ma kako ga on zvao. Čak i ako je u Ustavu Republike Srpske napisano da je to jezik “bošnjačkog naroda”, to nije ispravno i treba biti izmijenjeno. Borba za bosanski jezik u školama u RS-u zapravo je borba Bošnjaka povratnika s vladajućom strankom, Dodikovim SNSD-om; borba koja pokazuje poražavajući nedostatak demokratije u entitetu Republika Srpska.
Način na koji se onemogućava ostvarivanje ljudskih prava u RS-u najružniji je oblik diskriminacije, mržnje prema svemu što je drugačije, što je nesrpsko. Nažalost, pokazuje se da niko, ni opozicija ni udruženja civilnog društva, nema hrabrosti, ni želje suprotstaviti se takvom odnosu prema Bošnjacima. Svaki politički lider koji se usudi učiniti bilo šta u tom smjeru, a što Dodiku ne odgovara, biva proglašen izdajicom srpskog naroda, interesa Srba i slično, a možda je posrijedi i da dijele iste stavove o ovim pitanjima kao i vladajući režim. U ovom trenutku nema srpskog lidera spremnog za kompromis, tako da će rješavanje ovih pitanja ostati na plećima bošnjačke povratničke zajednice.
Za ilustraciju navedenog poslužit će nam primjer iz Narodne skupštine RS-a od prije nekoliko dana. Naime, u posljednje vrijeme, s približavanjem općih izbora 2018. godine, opozicija u RS‑u upozorava da vladajući SNSD ne poštuje Ustav te prijeti bojkotom učešća u radu Narodne skupštine. A kada na dnevni red dođe Zakon o srednjem odgoju i obrazovanju, i vladajući i opozicija glasaju protiv amandmana kojim se u taj zakon uvodi bosanski jezik umjesto jezika bošnjačkog naroda.
Dakle, kada su na dnevnom redu pitanja ljudskih prava koja se odnose na Bošnjake, ali i Hrvate u RS-u, onda nema ideoloških razlika između opozicije i pozicije, tada je na sceni srpski šovinizam. Nisu Bošnjaci diskriminirani u RS-u samo po pitanju jezika nego i u svim drugim segmentima života, recimo u zapošljavanju u javnim institucijama, gdje je od 6.768 policajaca u RS-u, samo njih 477 jesu Hrvati i Bošnjaci, a od 5.500 zaposlenih u javnoj upravi RS-a, samo su njih 94 Hrvati i Bošnjaci.
UDŽBENICI IZ SRBIJE
Mržnja prema svemu nesrpskom koju ispoljava Dodikov SNSD uveliko liči na onu koju je Karadžić ispoljavao 1993. godine, kada je Foča postala Srbinje, i zalazi u sve pore društva, pa imamo inicijative promjene imena toponima jer su, navodno, turcizmi, ali inicijative da se vjekovni ijekavski dijalekt bosanskih Srba zamijeni ekavskim.
Korak dalje u tom kontekstu jeste najava da će od naredne školske godine u osnovnim školama u bh. entitetu Republika Srpska i Srbiji učenici izučavati isto gradivo u četiri nastavna predmeta. Riječ je o tzv. nacionalnoj grupi predmeta, a to su srpski jezik, historija, geografija, te poznavanje prirode i društva. Najava o kreiranju jedinstvenog nastavnog plana proizlazi iz nacrta Deklaracije o opstanku srpskog naroda između Republike Srpske i Srbije, koja je još u fazi izrade.
“Nemamo namjeru da bilo koga povrijedimo zato što vodimo računa o zaštiti identiteta srpskog naroda, ne braneći da to i drugi rade. Od 2002. godine u RS učenici bošnjačke nacionalnosti imaju nacionalnu grupu predmeta, kao i učenici hrvatske nacionalnosti”, tvrdi direktor Pedagoškog zavoda Republike Srpske Predrag Damjanović, zaboravljajući pri tome da se djeci Bošnjaka, povratnika u Republiku Srpsku, godinama osporava pravo da jezik koji uče zovu bosanskim. Posljedice takvog odnosa entitetske vlasti natjerale su roditelje u mnogim povratničkim školama da djeci ne daju da idu na nastavu dok god im se osporava pravo na izučavanje bosanskog jezika.
Nedžad Smajlović, jedan od roditelja Bošnjaka iz Vrbanjaca koji je u borbi za bosanski jezik od 2013. godine, kaže da se nije puno zamarao pitanjem udžbenika, ali mu nikako nema logike da se ne mogu koristiti udžbenici iz BiH, a mogu iz Srbije, prije svega zato što Ustav Srbije priznaje bosanski jezik, dok se u Republici Srpskoj insistira na nazivu jezik bošnjačkog naroda.
Prof. dr. Sead Šemsović s Filozofskog fakulteta u Sarajevu i zamjenik predsjednika Bošnjačkog prosvjetnog savjeta u Srbiji kaže da osporavanje obrazovanja jednom narodu na svom maternjem jeziku jeste uskraćivanje temeljnih ljudskih prava. Borba za vlastiti sistem obrazovanja obavezuje svakog pojedinca, kako iz struke, tako i politike, da što cjelovitije mogu predstaviti nacionalne interese svoje zajednice.
“Sasvim je prirodno da neko nekome osporava prava, to su nam pokazala stoljeća iza nas, ali nije prirodno da predstavnici osporavane zajednice blagovremeno i argumentirano ne reagiraju. Ukidanje imena jezika posljednja je instanca, a kojoj je prethodilo ukidanja sadržaja obrazovanja. Dakle, i kada je korišteno ime bosanski jezik u školstvu Republike Srpske, sadržaj takvog predmeta bio je isključivo srpski jezik, srpska književnost i srpska kulturna tradicija. Bošnjački predstavnici odmah su trebali reagirati, a ne čekati da dođe do ukidanja imena”, kaže Šemsović.
NE SMIJEMO ODUSTATI
Bošnjacima je, ističe Šemsović, stalo do imena bosanski jezik jer to ime oslikava njihov potpuni identitet koji je neupitno povezan isključivo s imenom zemlje Bosne.
“Ideja o ukidanju imena počela je davno. Ukoliko se samo prisjetimo svih onih preimenovanja gradova, a posebno onih s prefiksom bosanski, vidjet ćemo da je to ista ideologija koja ne odustaje. Bošnjački interesi moraju biti isto tako provođeni bez odustajanja i s vrlo malo povjerenja u dobronamjernost onog drugog. Ideja bosanskog jezika preživjela je mnogo opasnija vremena, tako da je samo pitanje naše ustrajnosti da u konceptu demokratskog sistema izgradimo naš jezički i kulturni identitet što ozbiljnije”, objašnjava on.
S druge strane, bosanski jezik vraćen je na prostoru Republike Srbije najprije za potrebe popisa stanovništva 2001. godine, potom je 2004. započeta nastava izbornog predmeta Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture, da bi školske 2013/2014. bilo uvedeno cjelovito obrazovanje na bosanskom jeziku. Trenutno nastavu na bosanskom jeziku u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu pohađa preko 15.000 djece u predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju, dok je u Prijepolju započela nastava izbornog predmeta Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture. Ukupno je od strane nadležnog ministarstva odobreno preko 200 udžbenika na bosanskom jeziku i očekuje se odobravanje još nedostajućih dvadesetak udžbenika.
“Sada smo u fazi revizije ranije odobrenih planova i programa te udžbenika, s jedne, te kreiranje pedagoškog studija za bosanski jezik, historiju i kulturu Bošnjaka, s druge strane. Školske 2016/2017. godine prvi put je organizirano polaganje eksterne mature za svršenike osnovnog obrazovanja na bosanskom jeziku, a u pripremi su standardi i normativi za eksternu maturu za svršenike srednjeg obrazovanja na bosanskom jeziku. Posljednji veliki događaj bila je konstitutivna sjednica Bošnjačkog prosvjetnog savjeta održana 21. februara ove godine, na Dan školstva na bosanskom jeziku u Republici Srbiji”, kaže profesor Šemsović.
Obrazovanje na bosanskom jeziku u Republici Srbiji, prema njegovim riječima, koncipirano je tako da sadržaj predmeta bosanski jezik u osnovnoj školi i bosanski jezik i književnost u srednjoj školi Bošnjaci kreiraju sami, a kod predmeta od nacionalnog interesa – historija, likovna i muzička kultura, odnosno, priroda i društvo te svijet oko nas – kreiraju do trideset procenata sadržaja prema postojećem planu i programu. Udžbenici za ostale predmete bivaju prevođeni. Ovo je model obrazovanja koji u potpunosti odgovara potrebama Bošnjaka u Republici Srbiji.
“Ukoliko bi se iznašao način da Republika Srpska po ugledu na Republiku Srbiju uvede i ovaj sistem obrazovanja, pored svog, mogu sa sigurnošću kazati da bi Bošnjački prosvjetni savjet ustupio sve ishode i standarde, potrebne planove i programe, te udžbenike kako bi bošnjačka djeca i na ovom prostoru imala obrazovanje na bosanskom jeziku. Međutim, treba biti vrlo oprezan jer su Bošnjaci u Republici Srpskoj konstitutivni narod, a u Srbiji nacionalna manjina. Time je bosanski jezik u Srbiji jedan od manjinskih jezika, a u Republici Srpskoj jedan od zvaničnih državnih jezika.
To znači da bi se zamka sastojala od toga da se jedan konstitutivni narod pretvori u nacionalnu manjinu, što je za Bošnjake neprihvatljivo. Paradoks je takav da na ukupnom prostoru bivše Jugoslavije bošnjačka djeca samo u Republici Srpskoj, kao neotuđivom dijelu Bosne i Hercegovine, nemaju pravo svoj jezik zvati bosanskim, dok to mogu činiti i u Makedoniji, i u Crnoj Gori, i u Srbiji, i na Kosovu, i u Hrvatskoj, i u Sloveniji. Od svih pobrojanih mjesta, bošnjačko obrazovanje, u punom smislu tog imena, provodi se samo u Novopazarskom sandžaku u punom kapacitetu, što je sasvim prirodno da posluži kao primjer svim predstavnicima Bošnjaka gdje god da oni žive”, zaključuje Šemsović.
(bosniaks.info)
