Kao potencijalni potpredsjednik RS-a nakon izbora drugog oktobra Ćamil Duraković čvrsto stoji u uvjerenju da će samo promjene u Bosni i Hercegovini ogoljenu višedecenijsku politiku učiniti marginaliziranom i tada ćemo konačno ugledati “svjetlo na kraju tunela”.
Njegov osvrt prenosimo u cjelosti!
“Popularno je – naročito u predizbornim vremenima – hvaliti se onim što se “učinilo, uradilo, izborilo i zaštitilo” bez obzira je li to istina ili ne.
Još je popularnije isticati funkcije na kojima se „bjelohljebilo“ protekle četiri, osam, dvanaest godina, bez ikakvih rezultata.
S druge strane, krajnje je nepopularno i politički nepametno i spomenuti sve ono što se moglo a nije, što se trebalo a nije, što se moralo a nije učinjeno.
Zašto Bošnjaci ni na koji smislen način nisu iskoristili ugled i reputaciju koju su uživali po okončanju agresije na Bosnu i Hercegovinu i pozicionirali se kao faktor bez kojega se kao ozbiljnog političkog činioca ne može ni razmišljati o suvremenom Balkanu pa, zašto ne i Europi?
Zašto Bošnjaci nisu iskoristili jedinstvenu historijsku priliku da postanu most između Istoka i Zapada?
Zašto su umjesto neprocjenjive pozicije medijatora izabrali da budu anomalija koju i Istok i Zapad nastoje ili istisnuti ili pripojiti bilo Srbiji na istoku, bilo Hrvatskoj na zapadu i prisvojiti teritorij i asimilirati stanovništvo?
Nije li buđenje iz višedecenijske uspavanosti i nemara bilo jedno od najvećih postignuća prošlog i aktualnog saziva političkog establišmenta na kojem grade i drže sve pozicije dok država i društvo, ustvari, propada brže i intenzivnije nego “prije rata”?
Nadalje, koliko ima bošnjačkih i bosanskih ustanova, ureda, kancelarija – da ne kažem institucija – u etitetu RS, osim mezarja i ponekog vjerskog službenika?
Kako se mislilo provesti Anex VII Dejtonskog mirovnog sporazuma (povratak izbjeglih i prognanih) bez izgradnje infrastrukture? Tačkaste i precizno adresirane donacije i humanitarna pomoć odakle god dolazila nikako i nipošto nisu institucije, a njihovu iskoristivost i iskorištenost najbolje znamo mi koji živimo u RS-u.
No, i one su – takve kakve su – mogle biti bolje iskorištene da je postojala ikakva mreža koja će se baviti podjelom, nadzorom i kontrolom podijeljenih sredstava.
Jesu li nekoliko besmislenih ministarstava i sve manje poslanika u skupštini entiteta, te tenderi i javne nabavke, prilika za upošljavanje nenabrojive rodbine i stranačkih poslušnika i zaslužnika, materijalno osiguravanje i nerođenih potomaka… bili preči od nezamislivo ugledne pozicije jedinog autohtonog europskog muslimanskog naroda?
Doista, oni koji nemaju šta ponuditi u budućnosti nude samo i isključivo prošlost, oni koji nemaju program nude floskule i parole, oni koji nemaju osobnog integriteta mogu ponuditi samo autoritet mrtvih predaka i prethodnika, oni koji nemaju svjetla u sebi, mogu ponuditi samo svoj mrak.
I to su očigledne podvale, odnosno prevare na koje mogu nasjesti samo oni koji bi na mjestu ponuđača bili još gori i beskrupulozniji. Bespredmetno je s takvim razgovarati, pokušati ih ubijediti u očevidnu zabludu, ili ih uvjeravati da to što čine nije dobro ni za njih ni za bilo koga oko njih.
Stoga, nije realno (opire se svakoj zdravoj logici ) očekivati od ovih i takvih ljudi da priznaju da su nas trideset godna vodili stranputicom, da se izvine i da se odreknu dobara koje su do sada uživali i uživaju, a prije svega moći da odlučuju o našoj sudbini.
Zastrašujuće zamaman i zarazan je taj osjećaj božanske moći da vas pitaju, da odlučujete, da vaše mišljenje i stav presudno utječu na stotine hiljada ljudi o kojima pritom, uopće ne razmišljate, nego samo o pozi i svojoj historijskoj ulozi!
Golemo je postati bogatiji od najbogatijeg kojeg ste ikada u životu sreli, utjecajniji od svoga oca, veći od života koji vam je namijenjen. Lahko se – okružen laskavcima i folirantima – zaboravi da klovn tek pukom krunidbom ne postaje kralj, ali zato dvor postaje cirkus.
Stoga, svejednako iluzorno je očekivati od tih ljudi da će povesti BiH putem mira i pomirenja i u integracije u Europu. Oni žive od sukoba i od dehumaniziranog poniženja svojih naroda (samo) viktimizacijom, predstavljajući ih žrtvama, a u stvari, praveći od njih žrtve.
Bilo kakva promjena, te osjetljive ravnoteže u pravcu ozdravljenja društvenog ozračja u Bosni i Hercegovini za njih znači gubitak izbora.
Jedina riješenja koje imaju izglede za uspjeh su: PROMJENE!”, napisao je Duraković u svom osvrtu.
