Home Novosti BiH IMA LI SA DRINE VEDRINE: Kissinger je umro, a njegove ideje nikada...

IMA LI SA DRINE VEDRINE: Kissinger je umro, a njegove ideje nikada življe. Da li će se BiH, kako je on predviđao, razdijeliti sa susjedima i susedima i da li će preostala trećina postati muslimanska država?

“Spomeničari” svih zemalja ujedinite se! Neka naša krv ne bude uzalud prolivena! Ponosiće se buduće generacije dijelima predaka! Na Zvorničkoj kuli uvijek će biti monument, sjećanje na hrabre borce Bosanske bune protiv Briselskih dahija. Svi smo sada prvoborci, ko će biti heroji – pisaće napeti minuti što slijede.

Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Nad granicom Bosne i Hercegovine olovno nebo, prve pahuljice. Zborno mjesto najboljih sinova i kćeri jedine nam domovine bilo je uz obalu Drine na zvorničkoj strani. Postrojili smo se u nekoliko kolona.

U prvoj velika raja predvođena Draganom Vikićem, Harisom Silajdžićem, Senadom Pećaninom, Halidom Genjcem, braćom Latić, Irfanom Ajanovićem, Seferom Halilovićem. U drugom redu Zlatko Lagumdžija, Miro Lazović, Senad Avdić, braća Lijanović, Josip Pejaković, Stjepan Kljuić, general Jovan Divjak.
U ovom našem posljednjem, trećem ešalonu Danis Tanović, Peđa Kojović, Bojan Bajić, Mensur Osmović, onaj Bahtić što tuče novinare, Senad Hadžifejzović, Bakir Izetbegović, Sulejman Tihić, Dragan Čović, a iz ugla kao da je provirivao i Dragan Čavić. Nigdje nema specijalaca Dine Konakovića, Nermina Nikšića, Edina Forte.

Iza – naš “sanitet” predvođen Sanelom Dženkins i lijepim med-sestricama Dušankom Majkić, Borjanom Krišto, Sanjom Vlaisavljević, Meddžidom Kreso…
U rukama čvrsto držimo transparente sa: “Život damo, Bosne ne damo”, “Ne dirajte svetinje predaka”, “Naše nikada neće biti vaše”.

– Posljednje upozorenje! Ako se ne uklonite milom, krenućemo silom! – odjekivalo je iz megafona u ruci namrštenog EU – policajca sa bogato ukrašenim epoletama na ramenima.

Još jače smo zbili naše redove. Ni bubamara ne može da proleti. Strasti su usključale. Ili mi ili oni!

“Spomeničari” svih zemalja ujedinite se!

Goloruki pred silom, kao uvijek u našoj svijetloj povijesti. Opasnost lebdi nad zvorničkom obalom rijeke koja je više razdvajala nego spajala. Ovo sveto mjesto postaje naša Pariška komuna. Raja su preuzela svoju sudbinu u svoje ruke. Vidjeće oni kako smo se stoljećima nosili sa onima koji su htjeli da nam otimaju, mijenjaju. Nismo se dali Carigradu, Beču, Berlinu, Beogradu, Zagrebu nećemo ni njima.

“Spomeničari” svih zemalja ujedinite se! Neka naša krv ne bude uzalud prolivena! Ponosiće se buduće generacije djelima predaka! Na Zvorničkoj kuli uvijek će biti monument, sjećanje na hrabre borce Bosanske bune protiv Briselskih dahija. Svi smo sada prvoborci, ko će biti heroji – pisaće napeti minuti što slijede.

– Pali! – zaurlao je onaj sa zvučnikom pred ustima.

Zasulo nas je na hiljade litara vode. Šmrkovi policijskih vozila šibali su po našim tijelima, licima, ali se nismo povijali. Stajali smo proleterski moćno, sretni u zajedničkom bolu koji nas je kalio i uspravljao. Srce nam je oblila radost spoznaje da po nama rafalno dobuju kapljice iz naše vječne Drine. Voda iz tvoje rijeke dođe ti kao osvježenje, a ne kao policijska kazna.

– Specijalci, napad!!! – ponovo ono kreštalo s epoletama.

Horde u tajanstvenim tamnim odorama japanskih nindži odbiše se od naših čelično čvrstih redova. Krenuli su još jednom bijesno vitlajući “vaspitnim palicama”.

Zvornik i BiH nisu pali

Junačke grudi zbili smo još jače. Postali smo gromada odlučnosti, neprobojnosti. Borili smo se za bolje sutra. Ako su nam oteli sadašnjost vječna budućnost ne smije pasti!

– Vadi suzavac! Baaaacaj!!! – dodijavao je već onaj što galami.

Spremno smo izvadili maramice natopljene miomirisima naše rijeke mladosti i herojski se odupirali desetostruko moćnijem neprijatelju što je raspolagao posljednjim krikom tehnike za razbijanje mirnih građanskih demonstracija. Mi nismo ni prstom mrdnuli, nikoga mrko pogledali, a kamoli dotakli. Samo smo hrabro stajali, prkosili sili i branili nijemo svojim tijelima našu svetinju. Zvornik, a time ni Bosna a i Hercegovina još nisu pali!

Onda su pozvali vojsku. Stigli golobradi mladići i naočite djevojke “mercedes” kamionima. Postrojeni na gotovs gledali nas s mržnjom kao najgoreg klasnog neprijatelja. Tada je neko iz naših redova uzviknuo:

– Eno mog bivšeg čeliste Vedrana Smajlovića! Ma vidi kako mu ova mrska evropska uniforma lijepo stoji.

Zatim smo čuli:

– Tamo je i moja Suada, Asima, Višnja, Mira, Halima, Biljana, Seka…

I onda je puklo. Namršteni vojnici, ratne izbjeglice i pobjegulje iz jedine nam domovine u bijeli svijet, razdragano su uskakali u naše redove. Jedinstvo naroda i armije nikada nije bilo jače. Jadne evropske nindže su se uskomešale, panično gledale u kreštalo s megafonom.

– Mehanizacija u napad!

Na prostor po kojem smo uvijek gospodarili zatutnjale su velike građevinske mašine na škripavim gusjenicama. Predvodio ih neki mamutski bager sa ogromnom metalnom kuglom što se zlosutno klatila. Kolona se zaustavila kao po komandi pred juriš. Prvo je krenula ona neman sa željeznom loptom. Podigla se na stražnje gusjenice i onda svom silinom fijuknula tonama teškim zaobljenim batom. Proletio je tik iznad naših glava. Herojski mirno čekali smo slijedeći fijuk. Bagerčina se zakašljala u oblaku crnih dimove i onda u cunami drhtajima ispustila dušu.

Naši komandosi, naši “otpisani” predvođeni Željkom Komšićem učinili su nemoguće sa nekoliko kilograma kristal šećera. Tokom protekle noći probili su se u neprijateljsku pozadinu i zasladili rezervoar svake mašine. Pometnju u redovima napadača iskoristili smo za slanje pregovarača. Bila je ovo jedinstvena prilika da zaustavimo prolivanje nedužne krvi. Jer i oni su mi, a mi smo oni. Kako da idemo svoji na svoje.

– Šta vam smeta naša BiH, zašto jurišate na graničnu ogradu? – upitasmo kreštalo sa epoletama.

– Ama drugovi, gospodo, mi nemamo ništa lično i nacionalno protiv vas. Mi samo izvršavamo naš zadatak.

– Ko vam je postavio zadatak?

– Evropskii poslanici. Neće da prihvate da u cijeloj Bosni i Hercegovini postoji jedna Republika Srpska. Nju treba od vas oduzeti i dodati Republici Srbiji, a vama zauzvrat priključiti miroljubivi Sandžak.

– Šta će biti ako uspijete ukinuti graničnu ogradu?

Šta to radi Christian Schmidt

– Sve ćemo poravnati i napraviti široke moderne autostrade što će najljepšim neonskim svjetlom spajati Srbiju i Srpsku, te Bosnu i Sandžak.Tako ćete prvi put u vašoj istoriji dobiti i pokrajinu koja je uvijek naginjala matici i autoputeve koje nikada niste imali.Vaše zaostajenje za Hrvatskom i Srbijom postaće neznatno.

…Okupan u znoju lica svoga grozničavo sam tražio broj telefona našeg Christiana Schmidta, sadašnjeg najvažnijeg čovjeka Evropske unije koji nam je uvijek kazivao da je BiH nedjeljiva i da nema te sile koja će izmijeniti naše granice. Kad ono – na našu domovinu jurišaju trupe zemalja koje ga debelo plaćaju da nas zavarava iz palate u Sarajevu.

Telefon je zvonio, zvonio, zvonio, a Christiana nema pa nema. Posljednjim atomima razuma trznem se, otvorim oči i skužim da mi sat budilnik već debelo pet, šest minuta skakuće pored uha. Joj meraka, ništa nije ljepše nego buđenje nakon strašnih noćnih mora! Nakon podsjećanja što me proganjaju i po noći i po danu otkada sam nedavno čuo da je konačno umro onaj Kissinger. Još me proganja ono njegovo da BiH, u kojoj žive na silu sjedineni narodi, treba podijeliti, pripojiti maticama, a od onih bez matice osnovati muslimansku državu.

…I dok ispijam prvu kafu salijetale su me davne majčine riječi – Pazi sine, snovi su često i predskazanje! Ili Kissinger je umro, ali njegove ideje su nikada življe. Najviše zahvaljujući dragim susjedima i susedima!