Home Novosti KORISNA I POLEMIČNA DEBATA / ŠTA JE BIO “BOŠNJAČKI SABOR”: Podjelu BiH...

KORISNA I POLEMIČNA DEBATA / ŠTA JE BIO “BOŠNJAČKI SABOR”: Podjelu BiH su spriječili Duraković, Filipović, Mahmutćehajić, Silajdžić je bio veći zagovornik podjele od Izetbegovića?

Već sam izbor panelista garantirao je zanimljiv razgovor, boljereći polemiku, na temu Bošnjačkog sabora. Međutim, vjerovatno niti sami organizatori nisu mogli predvidjeti u kojem će smijeru panel otići, pa smo na kraju dobili svojevrsni političko-naučni talk show s nizom novih teza i sinteza, replika, živih sjećanja i korisnih ideja za buduće istraživače ovog kompleksnog historijskog pitanja.

Priredio: SAMIR BEGOVIĆ

Sinoć je u Sarajevu otvoren ovogodišnji History fest koji već niz godina okuplja neka od najznačajnijih regionalnih imena iz polja historiografije koja proučavaju uglavnom savremenu historiju.

Osnovna tema ovogodišnjeg Historijskog festivala je “Država, nacija i europske integracije, Bosna i Hercegovina i jugoistočna Europa 1932-2023” . Tema prve tribine u sklopu ovogodišnjeg izdanja History Festa bila je “Bošnjački sabor 1993. godine i identitet Bošnjaka”, a kuriozitet ove tribine je da se održao u istoj zgradi, hotelu Holiday, u kojem je te paklene jeseni 1993. godine (27. i 28. septembra) održan i sam Bošnjački sabor.

Već sam izbor panelista garantirao zanimljiv razgovor, boljereći polemiku, na temu Bošnjačkog sabora. Međutim, vjerovatno niti sami organizatori nisu mogli predvidjeti u kojem će smijeru panel otići, pa smo na kraju dobili svojevrsni političko-naučni show s nizom novih teza i sinteza, replika, živih sjećanja i korisnih ideja za buduće istraživače ovog kompleksnog historijskog pitanja.

Prema rasporedu, panelisti su bili historičari Husnija Kamberović (kao moderator), Izet Šabotić, Šaćir Filandra, Xavier Bougarel i Edin Omerčić, da bi im se u polemiku kasnije priključili i Mustafa Spahić, Senad Pećanin, Nijaz Skenderagić i Mirko Pejanović.

Na otvaranju panela Kamberović je u uvodu istaknuo kontekst održavanja Bošnjačkog sabora određen teškim vojničkim položajem Armije RBiH, odnosom međunarodne zajednice koja je ponudila mirovna rješenja a koja su dobrim dijelom išla ka tome da se BiH razori.

Na samom saboru dominirale su dvije teme: (ne)prihvatanje Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana (unija tri nacionalne republike) i prenominacija nacionalnog imena Musliman u Bošnjak.

KO JE DIJELIO A KO ZAGOVARAO JEDINSTVENU BiH?

Historičar Edin Omerčić, koji je istraživao intelektualnu elitu Bošnjaka 90-ih, rekao je da se Bošnjački sabor održava neposredno nakon vojne operacije Medački đep u Hrvatskoj i pregovora Milošević-Tuđman u Ženevi, te u atmosferi medijskih izvještaja o sljedećem još jačem agresorskom napadu iz Srbije. Kada su u pitanju pokretači održavanja Bošnjačkog sabora, Omerčić je istaknuo da je jedan od organizatora bilo Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, ali da su aktivno djelovali i ljudi iz Preporoda, iz Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije.

Francuski historičar Xavier Bougarel, koji se intenzivno u svojoj naučnoj karijeri bavi historijom Bošnjaka, istaknuo je da se sabor održavao u najkritičnijem trenutku tokom agresije.

“Na tom saboru najvažnije pitanje nije bilo pitanje identiteta (prenominacija Muslimana u Bošnjake) jer je o njemu postojao široki konsenzus. Pitanje o kojem nije bilo konsenzusa bilo je pitanje suvereniteta – političkog suvereniteta bošnjačkog naroda. I Bošnjački sabor je trenutak kada bošnjački narod afirmiše svoj politički suverenitet, koristeći riječi tog vremena, kada bošnjački narod prestaje da bude merhametli narod i postaje politički i državotvorni narod.

Ali, odmah nakon toga otvorilo se pitanje suvereniteta – ali za koju državu. I tu se javlja neka dilema koja postoji još od Berlinskog kongresa – da li da se afirmiše politički subjektivitet bošnjačkog naroda uz cijenu koja može biti podjela BiH ili da se afirmiše cjelovitost BiH uz žrtvovanje dijela suvereniteta bošnjačkog naroda. U toj dilemi mislim da su Alija Izetbegović i drugi vodeći ljudi SDA, u tim teškim odnosima, više izabrali mogućnost da se afirmiše politički subjektivitet Bošnjaka u nekoj maloj državi, takozvanoj fildžan državi, a da su najveći branitelji BiH u to vrijeme, politički i ne vojno, bili Hrvatsko nacionalno vijeće i Srpsko građansko vijeće, a ne Bošnjački sabor” , kazao je Bougarel.

“SARAJEVSKI INTELEKTUALCI SU BILI ZA PODJELU BiH”

Univerzitetski profesor Šaćir Filandra, koji je bio jedan od aktera održavanja Bošnjačkog sabora (ne kao aktivni učesnik) i koji se također u svojim naučnim radovima bavio ovim pitanjem, istaknuo je da se njegova današnja stajališta značajno razlikuju od stavova koje je imalo prije desetak godina. Filandra je pročitao dijelove svoje nove studije koja još nije objavljena (koju je dijelom utemeljio na izvorima iz Haškog tribunala) u kojoj se ističe da su se vodeće europske države BiH smatrale neprirodnom unutar Europe zbog njenog “prevelikog” muslimanskog supstrata, te da su brojne pregovaračke političke ideje očitu vojnu agresiju trebale eufemizirati u građanski rat.

U svojoj još neobjavljenoj studiji Filandra ističe da je BiH usmjerena prema promjeni vlastite političke građanske paradigme, odnosno ka etničkom samorazumijevanju vlastitog državnog i nacionalnog pitanja.

“Zapravo, cijela kreatura dijela međunarodne zajednice i napadača na BiH podudarala se u političkoj kooperaciji da se baza građanske BiH pretvori u etnički krug što je posljedično trebalo dovesti do njenog ustavno-teritorijalnog prestrukturiranja po etničkom a ne građanskom principu. Ovakvo kreiranom procesu rat protiv BiH, kao i uvedeni embargo na uvoz oružja, imali su funkciju sredstva pritiska koja su trebala privoliti bh. državno rukovodstvo da daju pristanak na ustavnu i teritorijalnu teritorijalnu redefiniciju države”, citirao je Filandra.

Govoreći o Owenu Stoltenbergovom planu, Filandra je kazao da bošnjačko političko vodstvo nije bilo u poziciji da se taj plan odbije zbog svog savezništva sa Sjedinjenim Državama, pa ga je prihvatilo uvjetno. Odnosno, načelno ga je prihvatilo uz uvjete koje niko ne može prihvatiti, tako da je on faktički odbijen.

“Promjena imena je apsolutno kontekstualna. Renominacija bošnjačke nacije dolazi u tom povijesnom kontekstu. Ime toga naroda tome narodu nije važno. O njemu se još 60-ih godina mnogo raspravljalo i različito zaključivalo. Ona politička elita koja je zamijenila ljevičarsku socijalističku elitu nije se tim pitanjem opterećivala. Ona je bila na muslimanskim i bosanskim pozicijama. Popis stanovništva 1991. godine je vršen pod imenom Muslimani. Bošnjaštvo je smatrano emigrantskom kategorijom. Niko do toga nije posebno držao. Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca se održava pod nazivom “bosanski muslimani” i do promjene imena dolazi na zahtjev ili insistiranje ili šaptanje stranih faktora koji su smatrali da bi ta buduća republika pod nazivom ‘Bošnjačka’ a ne ‘Muslimanska’ bila prihvatljivija”, kazao je Filandra.

Zatim je, prema vlastitom sjećanju i iskustvu, istaknuo da je postojala “jedna grupa sarajevsko-bošnjačkih intelektualaca koja je ponuđeni mirovni plan pohlepno vidjela kao vlastitu priliku za stvaranje neke etničke bošnjačke države u kojoj bi oni imali istaknute poltičke i državne pozicije”.

“Međutim, ljudi koji su vodili kongres vrlo su to neznalači radili jer nisu imali iskustva. Mi smo uspjeli te ljude koji su vodili kongres, koji su to nevješto radili, uspjeli smo ih minirati, uspjeli smo pripremiti govornike na način kako to nama odgovara da bi se taj plan prihvatio, a faktički odbio. I to smo uspjeli” , kazao je Filandra.

On se prisjetio te noći i zajedničke večeri koju je imao sa Alijom Izetbegovićem.

“Kada je plan uvjetno prihvaćen a faktički odbijen, nekim ljudima koji su bili s njim na večeri je to teško palo, ali on se osobno ponašao smireno, pomireno, bez frustracija, bez emocija, kao da se zapravo ništa loše nije dogodilo, potpuno uvjeren da će donijeti neka druga rješenja kao što se i dogodilo. Alija osobno nije unaprijed imao doneseno rješenje iza kojeg je čvrsto stajao, a imao je autoritet u tom trenutku i vojni i politički da je mogao nametnuti bilo koje rješenje koje je htio. Ali on nije ušao u salu s unaprijed donesenim stavom, već je pustio da se ta utakmica odigra…” , zaključio je Filandra.

Izet Šabotić, tuzlanski historičar, rekao je da se pitanje Bošnjačkog sabora ne može razumjeti bez poznavanja konteksta vremena, odnosno brutalne agresije, zločina i etničkog čišćenja.

“Do tog ljeta 93. počeli su zločini, etničko čišćenje, sužen je životni prostor bošnjačkom narodu i prije Owen-Stoltenbergovog plana odbijena su dva plana koja su također pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice nudila dio BiH. Vršio se jedan strašan pritisak sa strane međunarodne zajednice koja je igrala takvu ulogu. Posebnu neprimjernu ulogu igrala je petorka u Vijeću sigurnosti na čelu sa generalnim sekretarom Boutros-Ghalijem. I nisu dali puno prostora bosanskom političkom vodstvu da previše odlučuje o sudbini Bosne. Kada je ovaj plan u pitanju, upućene su i prijetnje od samog Owena predsjedniku Izetbegoviću da će jednostavno prepustiti i taj dio Bosne koji se branio srpskoj strani. Sam Karadžić je kazao da ukoliko Izetbegović ne želi da potpiše ovaj plan, da će ga postpisati Srbi i Hrvati.

I još jedna bitna stvar. Ko je kreirao taj plan, iz koje kuhinje je došao taj plan. Došao je iz kuhinje Milošević-Tuđman. On je značio podjelu odnosno nestanak suverene države BiH. Vrijeme i nestanak Bošnjaka” , kazao je Šabotić.

Šabotić je istaknuo da su sabor činili najodgovorniji predstavnici političkog, intelektualnog, vjerskog i vojnog svijeta.

“OPOZICIJA MIROVNOM PLANU NE DOLAZI OD VODEĆIH LJUDI SDA”

Bougarel se osvrnuo na činjenicu da se Bošnjački sabor održao između dvije Skupštine Republike BiH. Prema njegovoj interpretaciji, činjenica da je Bošnjački sabor organiziran prije zasjedanja Skupštine RBiH, znak je da se bošnjački politički suverenitet afirmiše ispred suvereniteta države BiH.

“Bošnjački sabor odlučuje o prihvaćanju mirovnog sporazuma i tu imamo dvije važne opozicije tom mirovnom sporazumu. Jedna je politička opozicija i glavna figura te političke opozicije je Nijaz Duraković. Ako poslušate govor Nijaze Durakovića, to je najzanimljiviji i najmoralniji govor na cijelom Saboru. Imate drugu Opoziciju koju bih nazvao zavičajnom opozicijom. To su predstavnici krajeva koji bi bili žrtvovani u tom mirovnom sporazumu i oni se susprotstavljaju tom mirovnom sporazumu. Opozicija tom mirovnom planu ne dolazi od vodećih ljudi države i stranke SDA”, kazao je Bougarel.

Filandra se oštro suprotstavio ovakvoj interpretaciji Bougarela te kazao da su njegovi stavovi apstraktni i strani stvarnosti tih događanja s kraja 1993. godine.

“Sabor počinje pod nazivom ‘bosanski’ odnosno “svebosanski sabor”. To je naziv sabora tri mjeseca u radnim dokumentima izvršnog odbora stranke SDA koja u suštini iza svega stoji. I u njenim dokumentima i zapisnicima sa izvršnog odbora koji su dostupni, Sabor počinje kao svebosanski sabor, kao multinacionalni, multipolitički, multivjerski, kao izjašnjavanje probosanskog bloka. U jednom trenutku, iz meni nepoznatih razloga, koje su kontekstualne naravi, on postaje Bošnjački sabor.

Ono što se zna, ključni događaj se desio u podrumu, u noćnom klubu ovog hotela. Postoje izjave dvojice aktera. Na sreću, dvojica ljudi iz Stoca, (Rusmir) Mahmutćehajić i (Nijaz) Duraković, odlučno su i najargumentiranije bili protiv bilo kakvog političkog redukcionizma. Ja znam za trojicu ljudi: Mahmutćehajić, Duraković i Muhamed Filipović da su bili čvrsto protiv podjela i redukcije bosanske politike na bošnjačku politiku, odnosno na bošnjačku nacionalnu državu. Ali, taj kontekst još uvijek nije dovoljno istražen” , kazao je Filandra.

IME “BOŠNJACI” PO ZAHTJEVU AMERIKANACA?

On je kazao da je sasvim evidentno da je plan etničke podjele BiH bio i plan Europske unije.

“Postojala je jedna grupacija ljudi koja je iz pohlepnih, situacionih razloga, vidjela priliku da se zapravo namiri u nekoj konkretnoj situaciji. Pošto su to vrlo ugledni ljudi, koji imaju vrlo visok status u javnosti, ne bi ih sada spominjao, zato što je imidž o njima krajnje pozitivan Ali ne bih o tome.

Ovi ljudi koji su dolazili iz unutrašnjosti…. znam ljude iz Srebrenice i Žepe, ljude iz Hercegovine, razgovarao sam sa njima, svi su bili protiv. Naravno da je sarajevskoj grupaciji bilo najteže. To je bila druga ratna zima. Tu večer kada je zasjedao Bošnjački sabor, a to ništa nije slučajno, Fikret Abdić je tu večer u 11 sati proglasio svoju državu. Sve je to bilo koordinirano. Prije toga bila je uspostavljena Republika Herceg-Bosna, a već ste imali Republiku Srpsku. Tako da se taj prostor BiH maksimalno rastače. Pitate me ko je činio to jezgro ljudi (za podjelu Bosne, op. SB). Nije ono bilo jako čim je bilo preglasano. Mogu reći sasvim legitimno da je ljevičarska socijaldemokratska inteligencija, ljudi izašli iz tog partijskog kruga, da je odnijela možda odlučujuću prevagu da se glasanje odvije kako se odvilo”, kazao je Filandra.

Na pitanje moderatora šta se u međuvremenu dogodilo da je SDA prihvatila bošnjaštvo, iako ga je ranije odbijala, Filandra je iznio svoju pretpostavku.

“Njih to nije zanimalo, niti ih zanima danas. Amerikanci su rekli da se ne može nova republika priznati pod muslimanskim nazivom. Možete imati sve samo ne muslimansku repliku, mora biti bošnjačka. O tome nemaju nikakva svjedočenja niti pisani tragovi. To je samo osnovana pretpostavka iz tog vremena. I zato je došlo do renominacije nacije koju je aklamacijom narod prihvatio”, kazao je Filandra.

“MEĐUNARODNA ZAJEDNICA NIJE BILA PROTIV MUSLIMANA”

Xavier Bougarel je oponirao Filandri i njegovoj tezi da BiH nije imala simpatije Europe zbog muslimanske većine.

“Mislim da ideja da međunarodna zajednica nije podržavala Bosnu i Hercegovinu samo zato što u njoj žive muslimani, tu je danas nemoguće zastupati jer da je međunarodna zajednica bila protiv muslimana, ne bi ta međunarodna zajednica bombardirala Beograd 1999. i ne bi priznala Kosovo kao nezavisnu državu 2008. godine. Ako se bavimo međunarodnom zajednicom, moramo uzeti u obzir druge faktore”, kazao je Bougarel.

Kazao je da je alternativa Owenu Stoltenbergovom planu bila federalizacija BiH.

“Tu alternativu je promoviralo Hrvatsko nacionalno vijeće i Amerikanci su tu ideju uzeli od Hrvatskog nacionalnog vijeća. Ali u februaru 1994. imate zasjedanje skupštine RBiH gdje se ragovara o tom projektu federalizacije BiH. Na tom zasjedanju poslanik Mehmed Kupusović nudi alternativnu rezoluciju o stvaranju bošnjačke republike. Tako da je ta ideja o bošnjačkoj republici teško rođena, ali je i teško umrla” , kazao je Bougarel.

“ALIJA, ŠTA ĆE NAM BOSNA AKO SE MOJE KĆERKE NEMAJU ZA KOGA UDATI?”

Učešće u diskusiji uzeo je i Mustafa Spahić, jedan od bližih saradnika Alije Izetbegovića, suđen u Sarajevskom procesu i učesnik Bošnjačkog sabora. Istakao je da je ključno što se događaji iz 1993. promatraju iz sadašnje perspektive, a ne iz situacije kada u Predsjedništvu BiH “nije bilo svijeće a kamoli sijalice”.

“Priznajem ja da nije bilo intervencija NATO pakta ne bi bilo ni ove ovakve BiH. Ali da je međunarodna zajednica, kompletan Zapad imao odnos prema Ukrajini kao prema BiH, danas bi ruska granica bila kod Berlina. Dakle, početak i kraj određuju sve. Međunarodna zajednica vodi referendum u BiH 1991. godine pod egidom referenduma građana, a svi pregovoru o statusu Bosne vode se kroz troglavo jedinstvo ili princip trinitarne teologije. Dakle, suština razlika između naroda i nacije je što je nacija jednako nacionalna država jednog naroda. BiH nikada nije bila nacionalna država. Ona se samo mogla opstajati u okviru univerzalnih carstava. Kada se događa ovaj Sabor gdje su dvije ključne ličnosti dvojica Alija, Izetbegović i Isaković, s jedne strane politika s druge strane kultura, Bosna je u tom momentu pod agresijom tri države i tri unutrašnje vojske.

Na saboru nije bilo pitanje opstanka samo BiH, u pitanju je uopće bio opstanak bošnjačkog naroda i njegove fizičke supstance. Ja sam rekao Aliji: ‘Alija, šta će nam Bosna ako se moje četiri kćerke nemaju za koga udati’”, kazao je Spahić. Dodao je da su Milošević i Tuđman Izetbegoviću nudili podjelu BiH, i da je to bila njegova namjera, Owen Stoltenbergov mirovni plan bi bio prihvaćen bez obzira na stavove FIlipovića i Mahmutćehajića.

Sarajevski novinar i advokat Senad Pećanin rekao je da mu se čini neprimjerenim optuživanje Međunarodne zajednice “za onaj dio krivice koji joj objektivno ne pada”, misleći na odnos građana i naroda.

“Podsjetio bih sve, a posebno gospodina Spahića, da je upravo SDA, da je njen lider bio najglasniji promotor od njenog osnivanja, kada su još trajali pregovori svih predsjednika bivših jugoslavenskih republika, da će sudbina BiH biti određena dogovorom naroda i nikakvih građana. SDA je bila prva nacionalna stranka u BiH i kontinuitet njenog djelovanja bio je na tvrdnji da će sudbina BiH biti defeinirana kroz dogovor naroda, realiziran kroz dogovor političkih predstavnika tih naroda, odnosno kroz tri nacionalne stranke. Nikakvih građana tu nije bilo. Mislim da to zaslužuje malo više kritičke autorefleksije na one stavove koji vjerujem dobro poznati” , kazao je Pećanin.

Replicirao mu je Spahić pitanjem “kako je glasilo referendumsko pitanje i da li u njemu ima građana” .

Pećanin je odgovorio da ima, ali da i sada u ustavu postoje narodi i građani, ali da se zna što je prioritetno. Dodao je da je i referendumsko pitanje tragu etničke politike koju je vodila SDA. Pećanin je zatim kazao da je šokiran i iznenađen da Filandra izbjegne saopćiti imena učesnika Sabora koji su bili promotori etničke podjele BiH.

HARIS SILAJDŽIĆ ZAGOVARAO PODJELU BiH?

Zatim ga je Filandra podsjetio da je sve to poznato, da samo treba čitati knjige, te da je on sve izjave citirao u svojoj ranije objavljenoj knjizi, ali ih ne smatra ozbiljnim zato što su jedan rezultat rasprave.

“Kada se vode određene rasprave, bitan je zaključak, a ne šta je na skupu govorio. Od nekih ljudi koji su prihvatili realno stanje i pristajali na podjelu zemlje, oni su objavljeni, drugo je što ljudi ne čitaju. Ja sam to objavio prije 15 godina. To je ovaj Muhamed Kupusović, poslanik u Skupštini. Tu je recimo Hasan Muratović koji je to radio iz neznanja. On je bio ekonomista, bavio se biznisom. Rat je gubitak vremena, to vidimo u Ukrajini. Nije on bio nikakav ideolog. Hasan Muratović je bio najglasniji po onim dokumentima koji postoje. I Haris Silajdžić koji je to zagovarao iz neznanja, jer se u politiku ne razumije. Drugo je što ga volimo, ali on sa politikom nema blage veze. Nije dakle to nikakva tajna koji su ljudi pristajali na status quo”, zaključio je Filandra.

Profesor Husnija Kamberović je podsjetio na knjigu profesora Kasima Begića u kojoj citira riječi Alije Izetbegovića sa skupštinskog zasjedanja iz augusta 1993. kada je rekao: “Došlo je vrijeme izgleda da mi se moramo podijeliti. Možemo se podijeliti ratom ili možemo ovako za stolom. Ja mislim da je bolje da to uradimo za stolom” .

Kada je u pitanju Alija Izetbegović, Bougarel i istakao da, ako želimo razumjeti šta je mislio, trebamo se vratiti Islamskoj deklaraciji.

“Ja bi vas pitao: Zašto 1993. godine u tim najtežim uvjetima bošnjački narod je sposoban da kaže ‘ne’ međunarodnoj zajednici po prvi i možda posljedni put u svojoj historiji. A zašto taj isti narod ili njegovi politički predstavnici nisu bili sposobni reći ‘ne’ u Dejtonu kada su uslovi mnogo bolji”, kazao je Bougarel.

“HARISE, OVO TVOJE PITANJE NIJE MOGLO UĆI NI U DNEVNI RED”

Na kraju skupa se obratio i akademik Mirko Pejanović, član ratnog Predsjedništva RBiH. Pejanović je odgovorio na brojna pitanja i teze koje su postavili sudionici polemike.

Kazao je da je najvažniji aspekt sabora bio u stvaranju jedinstva oko opstanka i obrane BiH.

“Jedinstva prije svega bošnjačke populacije, kao najbrojnije, koja je pritisnuta agresijom, a u tome su učestvovali i neki ljudi koji nisu bili iz bošnjačkog naroda. Čak su i diskutovali. Ne samo Miro Lazović, govorio je Branko Mikulić i mnogi drugi. Dakle, to jedinstvo je to prelomilo. Evo, mi nećemo odbiti plan, ali ćemo dati uvjete koji znače da plan neće moći biti usvojen. I tako je i bilo. I onda su dalje išli procesi”, kazao je Pejanović.

Podsjetio je da je bio čan državne delegacije na pregovorima u Ženevi sve do kraja 1994. godine i da mu je poznat odnos američkih delegacija prema rukovodstvu BiH:

“I kada je išlo, i kada nije išlo, oni bi došli kod nas nakon završene sjednice i to naveče u kasnim satima i rekli bi ovako: ‘Mi ćemo prihvatiti ono što prihvati multietnička vlada iz Sarajeva’. I toga su se držali do kraja. Izetbegović je to znao i on je znao biti kooperativan. Slušao je sve oko sebe, a onda je išao dalje kuda je moguće ići, za razliku od mnogih drugih”, kazao je Pejanović.

Bivši član Predsjedništva BiH prvi put je otkrio ko je na sjednicama Predsjedništva BiH inisitirao da se ide na podjelu Bosne i Hercegovine. Evo šta je kazao:

“Kolega Filandra je spomenuo neka imena koja su zagovarala, što na skupštini, što na saboru, bošnjačku republiku, ali je jedno od ovih imena to pitanje zagovaralo na sjednici Predsjedništva BiH koje je trebalo poslati akt da se ‘ovaj plan prihvati uslovno’, odnosno da ne prolazi kako je zamišljeno. Ali se tražilo da to pitanje uđe u dnevni red sjednice Predsjedništva. To je tražio Haris Silajdžić.

Njemu je Izetbegović u pripremi sjednice omogućio da dođe, da sjedi u prostoru Predsjedništva i da iznese prijedlog da to ide u dnevni red. Onda je krenula diskusija i u toj diskusiji pet članova Predsjedništva iz sfere ljevice ili bolje da kažem iz sfere antifašizma i multietničnosti su odbili bilo kakvu mogućnost da se uđe u dnevni red. I zaista, svi smo bili jedinstveni i to je osigurač koji je djelovao u Predsježdništvu. I kada su na Aliju vršili prevelike pritiske možda bi on i pristao, ali nije mogao od ovog osigurača.

To je trajalo nekoliko sati. Onda se Izetbegović okrenuo prema Harisu i rekao mu: ‘Harise, kako vidiš, ovo tvoje pitanje nije moglo ući ni u dnevni red’. Tako je to otišlo u historiju”, zaključio je Pejanović.