Uvjerio sam se, draga Suzana, na više snimaka, razgovora, televizijskih intervjua da se bez problema, kao svoja na svome krećeš kroz Vučićev kabinet. Ne znam da li si na jednom od devet televizora koliko se navodno nalazi u kabinetu Predsjednika prije desetak dana, 17. juna, pogledala jutarnji program Happy TV na kojem je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije gostovao kod urednika i voditelja Milomira Marića
Piše: SENAD AVDIĆ
Uvažena gospođice Suzana Vasiljević,
dozvolite da Vam se obratim, predstavim i iznesem razloge mojeg neovlaštenog, jednostranog upada u Vaše slobodno, a tako dragocjeno vrijeme.
Da, draga Suzana, hajde da sa uštogljenih protokolarnih formalnosti pređemo na jezik koji nam je kao novinarskoj čeljadi prirodniji, dakle bliži, neposredniji: ja sam onaj jedan sarajevski novinar, Senad Avdić, više poznat nego cijenjen u lokalnim i regionalnim okvirima što si ga jedared, prije sedam godina, ako nešto nisam pobrkao, zamolila da ti pomogne u pripremama za snimanje dokumentarnog filma povodom 20-te godišnjice “nemilih događaja” u Bosanskoj Krajini iz proljeća i ljeta 1992.godine.
Logori, etničko čišćenje, haška suđenja, povratak izbjeglica, i tako to. U poruci/molbi koju sam dobio stajalo je da te je na mene uputio zajednički kolega/prijatelj Miloš Vasić, novinar beogradskog “Vremena”; da film snima izvjesna grčka neovisna televizija; da ja tvoj posao producentsko-organizacijske prirode. Moja pomoć, kolegijalna usluga, bila bi da ti preporučim eventualne sugovornike, pribavim njihove kontakte, adrese, telefone i kratka objašnjenja zbog čega baš njih predlažem.
Prije nego što sam prihvatio, za svaki slučaj sam provjerio kod druga Miše je li Vas zbilja on na mene uputio. (Desilo se tih godina da me neki daroviti i informirani prevarant, navodno novinar iz Srbije, a pozivajući se na zajedničko prijateljstvo sa Mišom i njegovom pokojnom Tanjom Tagirov, zamolio da mu pomognem izvaditi rodni list u Olovu gdje je prije rata stanovao. Brzinski sam to obavio, ali se i dobro namučio, doturio dokumente do beogradske redakcije, ali se, avaj, pokazalo da tog lika niko u redakciji “Vremena” nije poznavao sve dok nije došao preuzeti osobni dokument!)
Ovoga puta je Miša Vasić potvrdio da te je on uputio na mene, kazao usput nekoliko toplih, ljudskih komplimenata na račun tvoje profesionalne korektnosti, solidarnosti i predusretljivosti prema njemu i drugim novinarima u to vrijeme kada ste radili, ne sjećam se tačno šta, u policiji. Sasvim dovoljno da se razletim, raspitam, pošaljem vam imena i kontakte ljudi-sugovornika, neke od njih i lično zamolim, za koje mi se učinilo da bi mogli biti od koristi u pravljenju dokumentarca.
OMORINA OMARSKE NAD EVROPOM
Ne mogu se sada sjetiti svih detalja, upamtio sam da si nakon što sam preporučio Mileta Međeda, policajca iz Prijedora (danas šefa Civilne zaštite), u šaljivoj nevjerici provjeravala, da li se on baš tako preziva, ili sam ja tu nešto zeznuo. Pouzdano, nisam propustio da sugerišem da porazgovaraš sa Sudbinom Musićem, logorašem i povratnikom-aktivistom, Nusretom Sivac, hrabrom ženom žrtvom silovanja, haškom svjedokinjom i još ponekim ljudima. Ne znam da li se u to vrijeme u Kozarac vratio živjeti (iz Danske) Fikret Alić, najpoznatiji logoraš eksjugoslovenskih ratova, pokretni kostur, maketa-čovjek, snimljen iza bodljikave žice logora “Trnopolje” čija je fotografija objavljena na naslovnim stranicama brojnih listova zgrozila dunjaluk.
Na kraju obavljenog posla si se zahvalila, bilo je nek fajde od moje pomoći, ostali smo na kurtoaznom “nema na čemu, i drugi put” i “ako tebi nešto bude trebalo a da ja mogu pomoći, slobodno…” Film o krajiškim logorima nikad nisam pogledao. Provjeravao sam kod kolegice Mirjane Hrge (eto, i ona je u međuvremenu “zaglavila” u predsjedničkom kabinetu kod Kolinde Grabar-Kitarović!), koja je u vrijeme njegovog emitiranja izvještavala za Al Jazeeru iz Grčke, kazala je da zna da je televizija koja ga je prikazala, a Tebe angažirala za producena kredibilna i neovisna. Tvoju reputaciju i uspjeh u producentskim poslovima potvrdilo mi je još nekoliko kolega, zajedničkih poznanika, poput Ivane Dragičević, Josipa Šarića, Tihomira Loze…
Ubrzo nakon ove epizode, stigla mi je tvoja poruka da si prešla na novo radno mjesto, u Ministarstvo odbrane Srbije, kabinet ministra Aleksandra Vučića, poslala si i nove brojeve telefona, elektronske adrese. Od tada, do danas, pratila si Vučića, kao šefica za informiranje na svim njegovim poslovima, a bilo ih je podosta tokom zadnjih 6-7 godina. Mediji u Srbiji ti daju nadnaravne i izvaninstitucionalne moći i utjecaj, u šta ne vjerujem do kraja i u potpunosti, jer vaši mediji, provladini, ili nevladini, znaju da pretjeruju i mistificiraju, skoro kao naši, ovdje u Bosni i Hervegovini.
Iz nedavne polemike koju si vodila na stranicama “Danasa” sa glavnim urednikom tog lista Dragoslavom Marovićem, koji te tretira kao najmoćniju ženu srspkog novinarstva, dokučio sam da se tvoje polje utjecaja i moći proeže malo šire nego što bi bilo prirodno za šefa komunikacija (portparola, savjetnika) šefa države. Marković je u polemici posegnuo za mejlom od prije nekoliko godina, navodno tvojim, u kojem, u ime svog šefa Vučića, moliš urednike pojedinih medija da “ne budu grubi prema Željkovom malom”. Mali za kojeg interveniraš je sin Željka Mitrovića, vlasnika “Pinka”, koji je prethodno automobilom usmrtio djevojku u Beogradu.
Uvjerio sam se, draga Suzana, na više snimaka, razgovora, televizijskih intervjua da se bez problema, kao svoja na svome krećeš kroz Vučićev kabinet. Ne znam da li si na jednom od devet televizora koliko se navodno nalazi u kabinetu Predsjednika prije desetak dana, 17. juna, pogledala jutarnji program Happy TV na kojem je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije gostovao kod urednika i voditelja Milomira Marića. Ako nisi gledala, evo i kratak stenogram njihove razmjene mišljenja, odnosno neselektivne vatre protiv snaga koji medijski sotoniziraju Srbe.
Marić: “Oni (Albanci) ponavljaju ono što je Haris Silajdžić kao ministar vanjskih poslova radio u Bosni jer je to bila vrhunska propaganda. Sve što je on govorio za Srbe o Bosni oni sada govore za Kosovo…”
Dačić: “Čitao sam negde da ova agencija koja je radila za bosanske muslimane, sada radi za Albance. Oni su imali jednu izreku kad su ih pitali, a dobro, kaže, oko onih logora i to. Ispostavilo se da vest nije bila tačna i da Srbi nisu imali logore. Svi su tada imali logore, gde su čuvali za zatvorenike. Ali, da li su to bili logori u kojima su ljudi zlostavljani, ubijani i mučeni… Dobili su Pulizerovi nagradu za to…”
Marić: “Da, Roy Gutman je dobio kao svedok genocida Pulitzerovu nagradu. Onda se ispostavilo da je logor Omarska koji je ušao na sve svetske kanale, gde je boljikava žica, gdje je onaj izgladnjeli… onde s druge strane bio otvoreni logor. Svako je mogao tu da dođe…”
Dačić: “Tako je… Izgledalo je to maltene kao poziranje da bi se uhvatio neki dobar kadar…”
Marić: “I na kraju je taj mršavi čovek koji je bio na bodljikavoj žici odveden u Evropu i njega su nahranili, pokazivali i vodili po cirkusima. To je taj cinizam.”
Dačić: “Na kraju je ta Agencija koja je to radila, kada su im rekli da to nije tačno, oni su rekli da nije na njima da proveravaju da li je tačno. To je bila neka jevrejska marketinška organizacije koja je popravljala i imidž Tuđmana koji je nekad rekao da je sretan što mu žena, ili kćerka. nisu Jevrejke.”
DAČIĆ I MARIĆ, PREMALI ZA CIRKUSA
Draga Suzana, ne namjeravam se osvrtati na notornog Milomira Marića, koji je ozloglašeni recidivista, povratnik u kaznenom djelu širenja govora mržnje. Prošle godine je banjalučka Alternativna televizija zbog sličnog izljeva mržnje i relativiziranja zločina u Srebrenici kažnjena od Regulatorne agencije BiH (RAK) sa 34 hiljade maraka. Tada se u emisiji “Ćirilica” ismijavao sa žrvama genocida u Srebrenici uoči godišnjice tog zločina. Sada krvoločnim vrijeđanjem i ciničnim izrugivanjem logoraša i logora smrti u Bosanskoj Krajini, on nastavlja bestijalnu dehumanizaciju, serijski zločin nad živim i mrtvim žrtvama jednog fašističkog zločina.
Sjetih se kako su se prije 30-ak godina neke kolege iz Srbije zavitlavale sa Milomirom Marićem tvrdeći da je došao u novinarstvo zato što je bio previsok za cirkusa. Je li to prihvatljiv, civiliziran način nečije diskreditacije? Ne bih rekao. Kaže veliki španjolski filozof Santayana da je “humor dobar, sve dok ne pokvari nešto žažnije. Da, to je isti onaj Santayana koji je kazao da onaj ko ne pamti zločin, ima sve izglede da mu se on ponovi. A šta je, ako nije bestijalnost tvrditi za čovjeka, Fikreta Alića, koji je nakon užasnih tortura u krajiškim logorima nekako uspio izmaći zločinačkoj ruci svojih dželata tvrditi ili karikirati da je nastupao u “cirkusu”? Ti su “cirkusi” bili bezbrojne bolnice od Hrvatske i Engleske, Amerike i Danske u kojima se Alić duže od decenije liječio.
Znam, draga Suzana, da si se tokom boravka u Prijedoru i tom dijelu Republike Srpske naslušala svega i svačega, priča odvratnih i priča nevjerovatnih, mučnih, teških. Ne znam da li si uspjela saslušati “cirkusanta” Alića, pa ću samo nakratko izdvojiti dijelove iz knjige “Čovjek i foografija” (autorice Admire Fazlić) gdje on govori o susretu sa stranim novinarima koji su u ljeto 1992. otkrili i obišli krajiške logore smrti.
“…Bio sam toliko iznemogao, pa sam se samo skrhao pored te žice i počeo se gubiti. Konto sam da nam valjda ovdje neće ništa, pa me san obvlado i ja sam počo kunjati… Dok sam ležao pored te žice, odjednom nastade opet neko guranje i vika. Ja sam automatski pokušao da se povučem u tu masu logoraša, kad se začuo glas i neko viknu: ‘To su novinari, ne bojte se!’
Vidjeh kako nam prilaze vojnici i neki ljudi obučeni u civilu. Sav u nevjerici i s friškim sjećanjem o zbivanjima u Keratermu, ja sam ipak pošao da se povučem malo dublje u masu, ali su me ljuidi iza mene gurali naprijed. Jedan od logoraša vikao je: ‘Dajte toga vamo, vidi ga kakav je.’ Tako sam se odjednom ja našo na toj žici…
Vidio sam da ljudi koji nam prilaze u civilu nemaju oružje, već da je to kamera i neki mikrofon. Zatim mi ženska osoba reče: ‘Helou’, pa sam po tome primijetio da su stranci. Ona mi je pružila ruku i ja sam preko žice pružio moju njojzi. Bila je to novinarka britanske kuće ITN Penny Marshall. Bio je sa njima prevodilac i upitali su me kako se zovem. Rekao sam, ali sam vidio sam vojnike iza njih kako viču: ‘Piši imena ovih što govore…’ Ja sam pokušao izbjeći bilo kakav dijalog, a novinari ko novinari su radili svoj poso, i nastojali izvući izjavu i napraviti intervju sa nama…
Ti su novinari bili prvo u Omarskoj, pa im stražari logora nisu dali da vide u kakvim su uslovima smješteni tamošnji logoraši. Rekli su novinarima da je to Centar za istraživanje.”
PRIJEDOR, ŽICA, SREBRENICA
Poznata su ti, draga Suzana, imena novinara koji su se tog augustovskog dana 1992. našli pred žicom logora “Trnopolje”: Penny Marshall, Ian Willims (Channel Four), Ed Vulliamy (The Guardian). Vjerovatno neke i osobno poznaješ i kristalno ti je jasno da oni nisu, niti mogu biti (baš kao ni uvaženi Roy Gutman, koji nije bio u toj ekipi) nikakvi propagandisti, radnici neke lobističke agencije, nego sami špic evropskog i svjetskog novinarstva tih godina, pa i kasnije. Ne sumnjam da si gledala njihove emisije, ili čitala knjige, poput “Rat je mrtav, živio rat” Eda Vulliamyja.
Nemam dilemu ni oko toga da su ti poznate presude desetinama osoba, od najvišeg vonnog i državnog vrha RS do sitnih operativaca, lokalnih poltičara… odgovornih za organiziranje koncentracionih logora u Bosanskoj Krajini, ubistava, mučenja, silovanja, progone civilnog stanovništva. Da li je, gospođice Suzana, normalno, politički odgovorno, moralno prihvatljivo, ljudski dostojanstveno, da ministar vanjskih poslova bilo koje države, a pogotovo Srbije, na tako besprizoran, lažljiv, šarlatanski, ignorantski, barbarski način negira sve utvrđene činjenice, i da poput Miljacke u Sarajevu u velikim talasima razlije kloaku svojih poganih, i kontaminiranih “opservacija” po medijima i diplomatskim centrima.
Hajde da zaboravimo, zanemarimo šta je Dačić o zločinima u BiH govorio dok je bio portparol njihovog vhovnog kreatora i nalogodavca Slobodana Miloševića; to mu je valjda bio posao, zadatak i obaveza, da laže, izmišlja, “gebelsiše”. Ali, tridesetak godina kasnije, Dačić je šef diplomatije Srbije, on je predstavlja svugdje u svijetu, pa i u Vijeću sigurnosti koje je formiralo Međunarodni sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji čije su presude o krajiškim logorima konačne i obavezujuće. Kao što, recimo, “Žuta kuća” na Kosovu nije bila razuzdani kabare sa lakim notama i još lakšim damama, nego kasapnica i mučilište, tako ni Keraterm, Omarska, Manjača…, što si se i sama mogla na licu mjesta uvjeriti, nisu bili sabirni centri otvorenog tipa, nego koncentracioni logori smrti, u Evropi nepoznati od sloma fašizma 1945. godine.
Tražim li previše od tebe, draga Suzana, ako te zamolim da svog šefa, Aleksandra Vučića posavjetuješ i upozoriš koliko štete, zle krvi i potoka mržnje između Srbije i BiH, ili između Srba i Bošnjaka porduciraju i generišu njegov ministar vanjskih poslova i njegov omljeni televizijski voditelj, šaljivdžija i šovinistički klaun Marić. Prije dvije godine u povodu godišnjice genocida u Srebrenici, Aleksandar Vučić je govoreći o razlozima zbog kojih te godine neće iću u Potočare, te motivima da zločin u tom gradu ne nazove pravim imenom – genocid, nego “stravični masakr” rekao je: “Osamdeset-devedeset posto Srba ne misli da je u Srebrenici počinjen veliki zločin, ali ja smatram suprotno.” Na pitanje zašto to mogu izgovoriti Čedomir Jovanović i Saša Janković, koji su te godine bili u Potočarima, predsjednik Srbije je kazao: “Njihova reč ne obavezuje Srbiju, moja je obavezuje, kao i reč predsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova.”
Da li su besprizorne tvrdnje ministra vanjskih poslova Dačića o rekreativnom karakteru koncentracijskih logora u Krajini istovremeno stav države, predsjednika i premijera, ili je ono neobavezne, lične prirode. Kako bi državni vrh Srbije reagirao kada bi, recimo, hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović za Jasenovac rekla ono što je Dačić izblebetao za Keraterm, Manjaču i Omarsku, a kako bi se Aleksandar Vučić ponio da Behgjet Pacolli izjavi kako je martovski pogrom nad Srbima 2003. bio samo prekomjerno šenlučenje i neodgovorno opuštanje grupice huligana?!
Poštovana Suzana, nadam se da ti je nakon svega što sam napisao, jasno zašto se obraćam upavo tebi: zato što savršeno dobro, iznutra, poznaješ ovu bolnu i traumatičnu temu, s jedne strane, i što imaš solidne instrumente kojima možeš pomoći da se ovo užasno važno pitanje za normaliziranje odnose u cijeloj regiji ne prostituira, bagateliše i zloupotrebljava za vlastitu političku i medijsku promociju kroz šovinističke eskapade.
Za kraj, premda znam da sam odužio sa ovom pisanijom, zvaršit ću tekstom, odnosno njegovim dijelom, koji nije napisao ni Bošnjak, ni Jevrej, ni britanski lobista, ni ostrašćena žrtva; njegov autor je Vladimir Arsenijević, po mom literarnom ukusu i skromnom sudu najbolji moderni srpski prozaista. Njegov tekst je prije šest godina objavljen u francuskom časopisu, pa ne isključujem vjerovatnoću da si ga kao dokazani frankofil, pročitala u originalu. Arsenijević je u prozi napisao posvetu žrtvama logora i fašističkih zločina kakvu je prije 70 godina u poeziji (“Stojanka…”) ispisao Skender Kulenović. Povod tekstu je bio dolazak glumice Monice Belluci u Banja Luku, kada joj je Arsenijević preporučio da posjeti i Prijedor i razgovara sa žrvama tamošnjih logora.
“Bio sam u Prijedoru, gradiću u sjeverozapadnoj Bosni, na Sani, u podnožju čuvene planine Kozare… Sjedim pored Sudbina Musića u kafeteriji hotela “Prijedor”, domišljato nazvanog “Prijedor”. Hotel je smješten u velikom neboderu, jednom od onih koji su u 70-im i 80-im građeni u bivšoj Jugoslaviji… Sudbin, moj domaćin i sugovornik koji nosi ovo neobično ime, bio je upravo to: Bosanac iz Prijedora.
Mislim da ne trebate biti Monica Belluci da razumijete ovo što upravo govorim. Stvarnost u kojoj se ovdje živi bolna je, mnogo boli, ali je isto tako bez ikakve tajne. Užasan masakr Bošnjaka u Prijedoru 1992. stavio je ovo nekoć mirno mjesto na treće mjesto na ljestvici na kojoj se mjere razmjere zločina nad civilnim stanovništvom tokom rata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, Prijedor je odmah iza Srebrenice i Sarajeva.
Uz činjenicu da su Bošnjaci ovog grada bili prisiljeni ne samo da podižu bijelu zastavu na svojim kućama, nego da nose bijelu traku oko ručnog zgloba, unatoč tim groznim povijesnim presedanima, ili upravo zbog njih, u nekoliko dana maja mjeseca 1992. više od 4 hiljade Bošnjaka i oko 200 Hrvata izgubilo je živote u selima Hambarine, Kozarac, Cerakovo i Zecovi, kao i u centru grada, te u Trnopolju, Keratermu i Omarskoj koji su bili zloslutni lokalni logori. Gotovo cjelokupno preostalo nesrpsko stanovništvo ovog grada je prognano u slavnoj kampanji etničkog čišćenja na koje je Republika Srpska danas ponosna, jer je pomoglo da ona bude stvorena.
P.S. Ne očekujem od tebe, Suzana, da odgovoriš na moje pismo, želim da mu kada ga vidiš, posvetiš barem malo pažnje, posvećenoti i dobronamjernosti, kakvu sam ja ispoljio prema tvojim molbama prije sedam godina.
(SB)
