Jasmin Jusufović (26) imao je samo devet godina kada je pala Srebrenica. S majkom, nanom i još nekoliko članova porodice konvojem je stigao u Kladanj, a potom i u Tuzlu
Odrasle muške glave nije bilo s njima. U Srebrenici je izgubio: oca Jusufa, amidžu Nuriju, dajdže Husu, Senaida, Šefika i Fikreta ( u Zvorniku). Njegovi tetak Ibro, Muhamed i Samir također su nastradali. Ove godine Jasmin, zaposlenik BBI banke i postiplomac na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu po treći put ide na Marš mira. Ovog 11.jula Jasmin će klanjati dženazu svome ocu Jusufu. U knjizi „Crvena jakna sa kapuljačom“ koju je objavio 2008.godine, Jasmin opisuje stravične dane provedene u Srebrenici i nakon njenog pada. Knjigu je odlučio napisati kada je usnio oca Jusufa kako mu govori da napiše knjigu. U narednim danima Bportal će objavljivati dijelove ove knjige, kao podsjećanje na srebrenički genocid.
Ne znam odakle bih počeo, jer kad zahuči vjetar prošlosti, teško je, vrlo teško, izabrati pravi početak.
Sjećam se kao kroz maglu, kao da mi je neko preko lica stavio gusti bijeli veo, kao da su vrijeme i prošlost željeli da zaboravim svo zlo koje katili mogu nanijeti, ali ipak se sjećam. Teško je napaćenoj i izmučenoj duši zaboraviti. Neke se stvari mogu zaboraviti, ali ožiljci su tu da, kao kakav historijski zapis za života opominju i podsjećaju. I podsjećaće sve dok Azrail dušu od tijela ne rastavi. Pomislit ćete da je ovo sve izmišljotina, produkt mašte, a neka. Onaj ko ne proživi i ne osjeti teško mu je, skoro nikako da razumije one koji to jesu. One koji su na leđima nosili breme pitanja koja su značila ŽIVOT. On ne zna kako izgleda kad vidiš zaklanog čovjeka na vatri čiji je trup na jednoj, a glava na drugoj strani te vatre. On ne zna kako je kad ne znajući sjedi na leševima, niti zna kako je kad ti iznad glave fijuću meci, a pogotovo ne zna koliki je bol onoga koji je izgubio najmilijeg. Onoga koji ti je darovao sebe da bi te stvorio. Pa makar kad sluša te takve priče, priče ogorčenih majki, osramoćenih djevojaka, sirote djece neka ne kaže: «Aj, majko mila!» bez imalo razmišljanja i osjećanja, preko srca, sa nekom suludom maskom razumjevanja – to je grešno. Neka šuti i sluša ne morao to, poštovani on upamtiti.
Bilo je jutro 06. jula kada me je probudila neka prigušena tutnjava. U prvi mah mi se učinilo da su to macole i sjekire vrijednih drvosječa koji su time, tom sječom i prodajom drva, onom, i onako bijednom srebreničkom narodu, htjeli, pokušavali zaraditi bijednu, mizernu koru hljeba. No, sasvim suprotno tome dešavalo se nešto mnogo čudnije, nešto poput grmljavine na Udrču kojoj si mogao vidjeti odsjaj, ali je zvuk bio potpuno prigušen. Kako se po nekom ritmu sve više približavalo bivalo je sve oštrije i glasnije. Pokušavao sam razaznati kakva je to pojava, a onda se probudiše moji otac i mati. Pričekavši malo da razaznaju šta se dešava, i vidjevši da to nije uopšte bila grmljavina (, jer onako iza sna odmah su pomislili da grmi), zgrabiše mene onako zbunjena, mada nisu znali da sam budan, i prenesoše pored zamrzivača. Zamrzivač se nalazio u drugom uglu prostorije u kojoj smo živjeli. Na toj bijeloj, izranjavanoj kutiji vidjeli su se tragovi gelera koji su bili dokaz vremena, jadnog vremena kroz koje je ona prošla. Ostavili su me tu kao neki suharak u beskraju neznanja i zabuna. Na izrazu lica mojih roditelja vidio sam da se dešava nešto strašno. Otac je majci, tamo u poluodsjaju svijeće, rekao nešto poput: «Počeli su!!!», a ja se onda zapitah ko je to i šta je počeo. Onda neposredno poslije toga, pošto me obuze neka grobna jeza, povikah iz sveg glasa:
»Mama!!!!!!!»
»Molim, sine?!» majka će na to uplašeno i krenu onako blijedim licem ka meni i uze me mršavim rukama k svom naručju. Ja tad malo zastadoh, a bila je to moja taktika kako bi me majka što duže držala u krilu, a pošto je ta za mene neobjašnjiva buka dolazila iz pravca moje tetke upitah majku:
»Gdje je keka?» tako sam od milja zvao tu svoju tetku.
»Pa valjda je kod kuće. Ne znam. Dobro je ona uglavnom. Ništa ti ne brini. I ne znam odakle ti sad to na um pade?»
Svoju sam tetku iznimno volio, bila mi je kao druga majka…
Treća majka, a po važnosti i ljubavi prema meni kao prava majka bila je moja dajnica, nica Sena. Živjela je u drugoj kući, poozbiljno dalje od nas, pa sam se tako prepao i za nju, djecu – dajdžiće i za dajdžu, ali majčine riječi: «Otkud ti sad to na um pade?» uliše u mene neku tvrdu ozbiljnost, pa pomislih: «Ima ona dajdžu, biće u redu!»
Uhvatio me je neki strašan drhat i strah…
U majčinom glasu nečujno je glas straha govorio‐ tu sam. Čuo sam ga, osjetio sam ga, i njega i svoj strah koji me je u tom trenutku opsjednuo, ali mu nisam mogao reći da ode, jer je bio jači i od mene i od mojih nastojanja. Nisam ga mogao pobijediti. Nastanio se kod mog srca i radi opomene bi mi na momente stezao srce kao da želi reći:
»Hej, momčino, još uvijek sam tu!»
Jednako sam ostao da gledam negdje u potrazi za objašnjenjem za svoju zabunu, ali na moju veliku žalost nisam ga mogao naći. Osvanuo je uskoro i dan koji nije bio uopšte dug kao svi ostali ljetni dani. Možda zato što nisam mogao izaći vani da se igram. Čitav taj dan sam slušao govor haubice, mitraljeza, topova, prage i drugih strašnih mehanizama zla kojima ni sam ne znam ni ime. I dalje nisam shvatao šta se oko mene dešava, samo sam znao da sam to već iskusio, a onaj strah u srcu mom uživao je nagrizajući mi na tenane i ono malo mira i spokoja što mi je ostalo. Polahko je oticao dan upoznavanja stvarnog zla, a nešto mi je stalno govorilo kako sam već nekad sve ovo vidio i osjetio. Molio sam samo Boga za toliko traženo objašnjenje i za spas od straha. Pokušao bih u pauzi između dviju granata da izađem na polje, ali tî… katili, jer ne znam kako bi ih trebalo drugačije nazvati, nisu ni jednog časa, pa čak ni pokušali da stanu, da prestanu. Protekla je dnevna tortura, a onda noć. Nisam znao da li da zaspim ili da ostanem budan, mada su mi otac i majka već napravili «udoban ležaj» pored mog tad jedinog prijatelja, zamrzivača. Sutradan, a ni sam ne znam kako sam proteklu noć prenoćio, ponovo nastade strahovanje. Pokušah tad pun prkosa i inata onom strahu, a i onima što su plašili, mada u sebi, otpjevati svoju najdražu pjesmu:
»Ovo je BOSNA, jednom shvatite, hej, vi gore s brda idite, idite!» kojoj niti znam ime nit autora, mada sam je negdje načuo i veoma brzo upamtio.
Pjevao sam je samo u svojim mislima kao što rekoh, jer ko će izaći vani na onaj pljusak granata. Svaki put kada bih je otpjevao nadao sam se, maštao sam kako će me oni gore što su bacali smrt granatama i kojima je moja žalopojka bila upućena čuti i makar malo, jedan djelić trenutka prestati da pucaju, djelić trenutka koji je meni značio spas, koji mi je nagovještavao čitavu vječnost mira. U toj slućenoj vječnosti vidio sam jednu figuru koja mi je možda mogla pomoći da isjeram onog doseljenika u mom srcu, strah, i konačno nađem smisao života kojeg sam već odavno izgubio, da nađem odgovor na pitanje: «Zašto bih trebao ja da živim? Da li postoji neki cilj u mom životu zbog čijeg bi dostignuća ja trebao da živim?» A onda mi moje maštanje prekide misao da toj mojoj neviđenoj vječnoti ima kraja, odnosno da nje uopšte i nema. Onda mi se okide i niz lice otkotrlja suza puna srkleta i bijesa. Preziranja. A to nije bila obična suza. Bio je to pokušaj moje savjesti da se oslobodi bola, koji je poput jabuke ne grani u mojoj podsvijesti čekao da dovoljno naraste i sazrije. Bilo bi to veliko olakšanje, jer sav bijes, svu gorčinu bi ta suza svojim padom povukla za sobom, bijes koji se od davnina nakupljao, gorčinu koja se od davnina nakupljala. Olakšala bi mi ona dušu da nije onog smrada ‐ straha. I olakšá, ali nije ona toliko velika da povuče baš sav bijes, svu gorčinu i sva osjećanja što tjeraju suze da same kipte i čovjeka da priča sam sa sobom.
(I mene su suze tjerale da pričam sam sa sobom, i hvala im, jer sam sebi bio najbolji prijatelj.)
Vrijeme je polahko oticalo u svome koritu i polahko je iscurio i taj drugi dan proživljavanja tog «desetog» kruga pakla. Sutradan nova stranica u ogromnom romanu mog života. Počelo je, začudo, vrlo tiho. Moja onako razdragana od sreće duša pomisli da su oni gore možda čuli onu njenu žalopojku. Pa onda pomislih: «Ja i moja mašta, što može svašta!!! To je nemoguće, jer nisam je pjevao naglas kao što imam običaj.» U tom čudnom, drhtavom miru prođe malo vremena te dođoše moj dajdža sa ženom i djecom. Moji didžići Edo i Dado, kako sam ih zvao, i ja počesmo se igrati, a nasuprot nas posjedaše naši roditelji i odriješiše dijalog. Malo sam ih pogledao i zamislih se o čemu bi to oni ono mogli da sada pričaju. Pomislih da pričaju o nekim standardnim stvarima kao hrana, humanitarna pomoć itd., ali mi je neki poriv u meni govorio da oni uopšte ne pričaju o onome o čemu ja mislim da pričaju. Onda sam sebe «lupih» po glavi mišlju kako niko zdrav ne bi mogao da priča o takvim stvarima nakon onoga što se skoro u tren oka dešavalo. Ne sjećam se tačno čega smo se ja i moji rođaci igrali, ali znam da nam je to pružalo neku zabavu. Kada dokučismo najuzbudljiviji dio naše preokupacije, roditelji njihovom – razgovorom, a mi igrom, gruhnu granata kao da je znala da smo se zabavljali. Zvuk joj je bio tako jak i prodoran da mi se u prvi mah učinilo da to uopšte nije ni bila granata, nego nešto izvanzemaljsko. Možda je to bilo zbog toga što joj se nisam nadao i što je došla baš u onaj trenutak kada sam se najviše opustio – ne znam, ali znam samo da se tog piska i udara dobro sjećam. Edo se prilijepi uz zid Dado kod kauča, a ja kod svog prijatelja – zamrzivača. Od ovog prodornog zvuka ogluhnuh, a strah mi na oči navuče neki zastor. Kroz taj zastor vidio sam da oni raspravljači ni prstom ne pomakoše te tako u nekoj spontanoj ljutnji počeh u sebi govoriti:
«Ah, vidi ti njih. Ni da se pomaknu. To kao oni hrabri?! Ma sad ćemo vidjeti!»
I taman što se digoh sa mjesta na koje pobjegoh od prethodne granate, prasnu druga granata, a ja, baš kao da se kaseta premota, istim koracima kao što sam i krenuo, vratih se u svoju logu. Doduše ovaj put sam se brže vratio, nego što sam se digao. Kad se vratih na svoje mjesto pomislih, iako veoma mali i neiskusan:» Pa, ovome zaista nema kraja!»
I stvarno, tada otpoče preživljavanje i proživljavanje «desetog» kruga pakla, u pravom smislu riječi. Sada su se već uzvrpoljili i oni «hrabri» raspravljači. Sad se kajem što ogriješih dušu i rekoh da su oni bili hrabri, jer bilo je obrnuto. U onoj sljepoći i gluhoći od one iznenadne granate i ne vidjeh da su i oni bili sageti pod stolom. Zbog toga sam sebi utuvio u glavu misao: «Ne daj jeziku prije mozga!»
Od tog dana Sebrenica postade središte pakla. Na ulici se nije mogao vidjeti živ rob, samo bi po katkad protutnjao «tamić» Rame «hljebare» dok je prevozio ranjenike ka bolnici. Ne znam zašto su Ramu prozvali «hljebarom», ali taj mi je nadimak bio zaista simpatičan. Od tog dana se navikoh na zvuk granate, na tutnjavu Raminog «tamića», a onaj strah, on mi bijade jedini drug, mada bolan, u tim trenucima patnje. Jedini. Jedini! Granate mi postadoše igra. Brojalica. Jedan, dva, tri… i sve tako dalje i dalje dok me ne bi uspavale. A spavati nisam mogao. Nisam. Nisam, jer mi je duša htjela da iskoči u potrazi za smirajem u nečijem drugom tijelu, u nečijem drugom svijetu. Onaj strah ju je polahko gurkao napolje. Vidio sam ga. Osjetio. Ali pažnju na njega nisam obraćao govoreći sam sebi:
« Neka, istjeraj je. Bolje je i to nego da sluša ove demone sa brda što šalju smrtnu poruku granatama. Il’ je istjeraj il’ odrveni da ne osjeti bol smrti.»
Nekako sam predeverao i taj treći dan. «Treći dan?!» pomislih. «O, Bože, a ja mislio da je treća godina.» i to je bila istina. Mislio sam kako bijaše ta paklena tri dana, a kako li će tek da bude i koliko će dugo da traje. Hoće li nas sve istrijebiti? Hoće li ikad svoju zvjersku, monstrumsku dušu zadovoljiti dušama Srebreničana ili su im gladne oči? Hoćeš li, Bože, ikad išta učiniti da zaustaviš ove krvoloke i da ih kazniš ili nas sve stavljaš u kušnju? Hoću li ikad dobiti znak da su moje molitve uslišene? Hoće li ikad na ovom jadnom svijetu biti PRAVDE? Hoću li ja ostati živ da svome djetetu ako ga, ako Ti daš, budem imao, ispričam šta se njegovom ocu dešavalo i šta je sve preživio da se zlo ne zaboravi? A ima još milijarda pitanja, ali neću snagu uzalud da trošim kad znam da odgovor neću dobiti. Kad znam da me niko, ama baš niko ne čuje i ne razumije! Niko. Ali naći ću ja te odgovore. Sada sam mali. Zub vremena me još nije zagrizao, pa imam još nekoliko decenija života, ako sad ostanem živ, pa «jada Boga»1 i odgovori će se naći. Negdje mi u podsvijesti raste strepnja, pa onda nadolaze nova pitanja. Hoće li ti odgovori biti tačni? Ko će mi dati te odgovore? Hoće li to biti prijatelj ili zlopamtilo?, ali ta strepnja mi je bila putokaz. Kao da mi je govorila:
« Izdrži! Moraš nastaviti živjeti! Smogni snage i pobijedi sumnju! Sam riješi svoje probleme i tek ćeš tad sigurno stati na svoje noge! Tek se tad možeš zvijerima suprotstaviti i tek tad, tek tad ćeš saznati cijelu istinu i moći ćeš da se boriš za pravdu, a da se ne bojiš da ćeš pasti! IZDRŽI!!!»
To mi je dalo istinsku snagu, čvrstu vjeru u život i više se nisam plašio granata niti metaka, ali mi je sad više no ikad bilo stalo da preživim. Da preživim! A Boga mi, teško da je iko mogao preživjeti. To sam naslućivao, jer ne bi prošlo ni pet minuta, a da ne prođe kamion Rame «hljebare». Jedino se on sa svojim «ambulantnim kolima» mogao čuti. Ponekad i neki samrtnički krik, majčin uzdah i očevo mrmljanje.
Moja majka znala bi ponekad sjesti na dvosjed u uglu sobe i zagledati se u neki samo njoj poznati beskraj. U polutami, s očima uprtim u nešto nepoznato i upalim u lubanju, s rukama oguljenim što od rada što od bola i izgledala je kao da sjedi i čeka smrt, ali izdržala je, mada joj je duša o koncima visila. Bilo mi je žao, jer kroz ova dosadašnja zbivanja i ova dosadašnja tri dana nije uopće mislila na sebe već je stalno nastojala da udovolji prvestveno meni pa ocu, ali nekim čudnim čudom je izdržala. Posjedovala je neku snagu koju je rijetko ko imao i ta snaga joj je bila odbarambani bedem.
Moj otac nije bio patrijarhalan. Naprotiv, napravio je majci položaj ravan sebi. Za ta tri dana nisam ništa osim ogorčenja mogao primijetiti na njegovom licu. Jedino sam primijetio takođe neku veliku žalost i zabrinutost. Možda zbog pomisli koju je imao o neznanju ishoda krive, zatrovane mašte «životinja». Možda čak zbog nečeg drugog. Jedino mogu reći da ga je ta zabrinutost izjedala. Pokatkad bi, ako bi uspio ugrabiti trenutak mira između granatiranja, otišao kod svoje družine da razazna šta se to dešava. Radovao sam se njegovom povratku od njih, jer sam se nadao da će nam donijeti informaciju o tome šta se zaista dešavalo. No, ne. Možda to nije htio meni reći, ali zabrinutost koju je imao čak ni od mene nije mogao sakriti. Tako je bilo stalno.
S vremena na vrijeme bi nastala mukla tišina. U tim pauzama bi moja mati nešto po kući uradila, zatim bismo na miru jeli, mada ta hrana koju smo jeli nije ni ličila na hranu nego na nešto slično samo u zagrijanoj vodi. Napolju bi se čuo žagor ljudi koji su nešto pokušavali uraditi u tim pauzama granatiranja, a zatim bi gruhnula granata i opet bi svi bježali onamo odakle su i došli, mada u mnogo manjem broju nego kada su izašli. Zlatno srebreničko pravilo pri granatiranju je bilo: «Prva uvijek najviše pobije!». Nakon nekog vremena otac bi upalio radio kojeg je pokretao neki stari akumulator, a na radiju Nihad (Nino) Ćatić izvještava o stanju u Srebrenici koje se ne bi smjelo nazvati stanjem nego pomorom. Pominjao je neke brojke! Rekao bi da je u toliko i toliko sati poginulo toliko i toliko ljudi, a da je toliko i toliko ljudi teže ili lakše ranjeno. Zatim bi rekao da je od posljedica ranjavanja u Srebreničkoj bolnici umrlo toliko i toliko ljudi i tako dalje i tako dalje. Često bih se zapitao odakle njemu sve te informacije. Otkud on to sve zna.
» Blago njemu kad ima toliki mozak!», rekao bih nesvjesno, a ne znajući pri tome da on svaki dan možda riskira svoj život izlazeći do bolnice da sabere sve te podatke. Još mi je nešto bilo čudno. Nisam mogao da znam kako on dobija struju i odakle njemu telefon da se javi na radio. Nigdje nije bilo ni telefona, a struju je kao i svi mi dobijao ili iz akumulatora ili od neke od mnogobrojnih improvizovanih hidrocentrala. Kao i obično, uz svađanje granata i šištanje snajperskih metaka, dan proleti poput ptice selice i urezuje se negdje u neku veliku Božiju knjigu historije, koja će nekad pred nama svima biti čitana i zbog koje će se «životinje» znojiti i stidjeti.
Tada će poželjeti da nikada, nikada, nisu radile ono što su radile, a tada se neće uvažavati kajanje.
«Oni koji umiru kao nevjernici neće se moći
od kazne iskupiti ni zlatom koje bi Zemlju prekrilo.
Njih čeka bolna kazna i niko im neće pomoći.»
(Kur’an, Ali-Imran 91. Ajet 1)
Teško njima!
Sljedećeg jutra, po već ustaljenom redu granate su nam bile budilnik. «Parada» granata trajala je negdje do podneva. U pauzi granatiranja otac bi ponovo otišao u svoju družinu, a majka i ja popeli bismo se na sprat kuće u kojoj smo živjeli. Tu su stanovali moji nena i njen sin, moj drugi od četvorice dajdža. Zbog upale mozga nekad u djetinjstvu ostala mu je posljedica. Hramao je na lijevu nogu. Zvao sam ga Kiko, jer mi je bio drag. Mati je po nekoj navici uhvatila se posla. Kiko, moj dajdža je otišao u susjednu sobu gdje su živjeli njegovi ortaci Ramiz, Ramizov brat Kiko, tačnije, Mirsad, te Sead. Pošto je on otišao pa nisam imao s kim da igram karti, i ja sam se prihvatio nekog posla. Uzeo sam neku ponjavu u ruke i izašao na terasu da je otresem. Znao sam da to otresanje neće biti ništa ni s čim, ali eto, samo nešto da radim. Taman što sam krenuo da je otreosim, negdje blizu kuće pade granata. Pred očima mi nešto bljesnu i ja se nađoh zalijepljen uza zid. Detonacija granate me je bacila u stranu i osjetio sam da sam leđima udario u nešto tvrdo. Nisam tad imao vremena da razmišljam kud ću i šta ću i pustio sam instiktu da me vodi. Onako ukočen i izbezumljen, jednako držeći ponjavu u rukama, polahko sam vukao nogu za nogom. Odjednom su mi se noge pretvorile kao u neke betonske stubove i morao sam svu snagu utrošiti da bih jednu nogu pomakao. Sva sreća pa su vrata bila veoma blizu, inače, onako kako sam se povlačio nidokle ne bih stigao. Kako sam prešao kućni prag noge mi se odjedanput odlediše i same potrčaše u sobu majci. Ja pred majkom onako preblijedio kao kreč, ispustih ponjavu, stropošah joj se u naručje i počeh grčevito da plačem. Glasa nije uopšte bilo, valjda se i on prestravio, ali su suze u izobilju tekle.
Strah me je valjda natjerao pa sam to brzo zaboravio. Prođe nekih sat, dva granatiranja, a onda ponovo nastade pauza. Mati i ja to iskoristismo te odosmo u prizemlje. U tim pauzama što insan stigne uraditi i uradiće, ako gdje stigne i stići će, a zadesi li se na pola puta neće ostati neokrnjen. Sve se to moralo deverati samo radi ukisle četničke krvi i radi osobnih interesa nekih vlastodržaca. Nije se moglo ni nosem proviriti napolje, jer je kiša granata postajala sve veća i jača. Mogu onda misliti kako je bilo Rami «hljebari». Koliko li je puta njegov život bio u opasnosti? Kakav ja! Ono je bila samo jedna granata ‐ na terasi ‐ a koliko je tek na njega granata sasuto.
»Bože, Ti pomozi!!!»
Ovo je bila tek jedna u nizu od stotina hiljada molitvi što su navirale i izgovorene. A nisu molitve jedino služile da brže vrijeme proleti, bilo je tu još mnogo toga. Moj «Mali Princ» bio mi je velika razonoda. Kad se otac vratio, pošto je vidio da sam sav preblijedio i uplašen, rekao mi je da će me voditi malo napolje kada prestane granatiranje. Tako je i bilo. Negdje pred mrak prestala je pucnjava. Otac je ispunio svoje obećanje. Krenuli smo nekom njegovom poznaniku kovaču. Pošto je put prolazio pored kuće u kojoj je živjelo dajdža sa porodicom (nica Sena) i pošto smo tim putem mi prolazili, ja rekoh ocu da odoh kod njih. On mi na to uzvrati naredbom da nigdje ne smijem od njih otići i da će on doći po mene kad se bude vratio od kovača. Otišli smo, svako svojim putem. Čim sam ušao u kuću priletio sam Edi i Dadi da se igram. Oni su mi pokazali svoje sklonište u kojem su se, kao i ja za vrijeme granatiranja, skrivali. Nije to bilo ni nalik mom zamrzivaču. Bio je to neki sto uklopljen u ćošak između trosjeda i drugog stola. Ispod su kao, i kod mene bile prostrte spužve i postavljeni jastuci te je tako izgledalo kao mali kućerak. Sve je bilo tako lijepo, ali ne bi ja bio ja kad bi negdje s mirom sjedio pa makar i petnaest minuta. Neka me je čudna moja narav «istjerala» napolje i to s namjerom da odem ocu koji me je fino zamolio da nikud ne idem iz kuće mojih rođaka. Na obližnjem mostu presrete me granata, baš kao i ona koja me je presrela na balkonu kod nane. Sad, za razliku od onda, bio sam na otvorenom te me je tako bilo više strah. Od detonacije mi noge klecnuše, te posrnuh, ali ipak ostadoh na nogama i za veliko Božije čudo neka se snaga u meni probudi da sam trčao kao balistički projektil, ali u bescilje. Ni do danas ne mogu da razaznam kuda sam to ja trčao i kako sam dospio kući. Majka mi nakon šest ‐ sedam godina govori kako je ona došla po nas kod kovača. To mi je izgledalo pomalo suludo, ali majka što može to nemože niko na svijetu.
«Džennet je pod majčinim nogama.» (Hadis)
Sad je na vama da mi vjerujeta ako hoćete.
Tako prođe i taj pakleni četvrti dan, čiji i kraj i početak mi je još uvijek pod debelim slojem prašine u zahrađaloj sehari sjećanja.
Sada se sjećam da sam tih dana puno hodao, mada ne znam kako sam uspjevao i s kim sam išao. Išao sam, naprimjer kod svoje strine Fate, da mi salije stravu , dolje niz srebreničku cestu do jedne velike kuće preko puta autobuske stanice. Moja strina nije živjela tu nego mnogo niže, ali je tu živjela moja tetka Munevera, pa je strina dolazila kod nje. Kada bi strina došla kod tetke gdje sam bio ja, stavila bi odmah komad olova u neku kašiku pa u peć. Dok se olovo topilo ona bi pripremila posudu sa vodom. Sve mi je to izgledalo nekako vještački. Nakon što bi se olovo istopilo ona bi prinijela to i posudu sa vodom meni. Preko glave bi mi stavila neku tkaninu i onda bacila olovo u vodu. Olovo bi prsnulo, a ona bi nešto raspoznavala od oblika koji se formira. Ja nisam vidio nikakvu korist od toga, mada su mi to saljevali radi straha, ali i nakon toga strah nije odlazio. Išao sam i kod tetke Safete koja je živjela blizu mojih rođaka. Išao sam i u babino društvo. Sada se sjećam da sam svuda lutao, mada to lutanje nije bilo onako kako izgleda, jer nisam mogao da ostanem napolju duže od pet minuta. Ostanem li duže od tog roka samo dragi Bog zna šta bi se sa mnom desilo.
